Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: I.P. - MV • 20.10.2017.

Kristianu Novaku i Nagrada Ksaver Šandor Gjalski 2017.

Kristian Novak (foto: DHK)

Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2017. godinu dodijeljena je Kristianu Novaku za roman "Ciganin, ali najljepši" (OceanMore, Zagreb 2016). Tako je odlučilo Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Julijana Matanović, Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Stjepan Čuić (predsjednik).
 
U užem izbor za Nagradu koja se dodjeljuje za najbolje objavljeno prozno književno djelo u Republici Hrvatskoj, bili su sljedeći autori i naslovi: Damir Karakaš, "Sjećanje šume" (Sandorf, Zagreb 2016); Slađana Bukovac, "Stajska bolest" (Sandorf, Zagreb 2016), Irfan Horozović, "Alfir" (Naklada Đuretić-Studio moderna, Zagreb 2016), Bekim Sejranović, "Dnevnik jednog nomada" (V.B.Z., Zagreb 2017), Ivica Prtenjača, "Tiho rušenje" (V.B.Z., Zagreb 2017) i Kristian Novak, "Ciganin, ali najljepši" (OceanMore, Zagreb 2016).

Obrazloženje:

Ciganin, ali najljepši Novak Kristian

Kada se pronađe i odabere ono što se uopćeno može nazvati „jaka priča iz života“ i kada se zna kako s njezinom obradom, tada će se pojaviti i jaki likovi koji će se još dugo pamtiti, likovi koji s vremenom postanu simboli određene teme ili fenomena. Novak pronalazi i izabire temu „jake priče“ koja nije vidljiva i prepoznatljiva u cijeloj Hrvatskoj, ali na prostoru između Drave i Mure to je već dugo opće mjesto, svakodnevna tema koja se neće doskora riješiti – napeti odnos između romske nacionalne manjine i većinskoga hrvatskog stanovništva.

Opsežni je pripovjedni materijal Novak raspodijelio u četiri narativno-pripovjedačke cjeline, u ispovjednu perspektivu  mladog i „najljepšeg“ Ciganina Sandija, njegove intimne prijateljice Milene, kurdskog izbjeglice Nuzata i policajca Plančića. Četiri pripovjedna lika, svaki u svojoj optici, svjedoče i izvješćuju osobi pred sobom - slušatelju, zapisivaču...svjedoku iskaza - što se dogodilo u njihovim životima s obzirom na intimnu vezu Milene i Sandija i Sandijev „posao“ s lokalnim šerifom Hamerom oko krijumčarenja izbjeglica s istoka na zapad. Svaki je od pripovjedača ono što se obično u književoteorijskim podjelama drži fiktivnim pripovjedačem, unutarnjim pripovjedačem, a kako je svaki od pripovjedača i lik romana, to je ovo djelo i umnoženi „ja-roman“.

Usložnjavanjem perspektiva oko uglavnom iste teme, uz niz podzapleta i fabularnih mikroregija, Novak je dobio nešto poput rašomonske strukture, kontrolirano dopuštajući i dozirajući izlete pripovjedača u opise vlastitih dodatnih priča iz života i opise unutarnjeg stanja. Pa ipak, sve je to zbog toga da se stekne što bolji uvid i da se što plastičnije i neposrednije predoči  kontekst fabularne osi: odnos Hrvata i Roma preko ljubavne i tzv. poslovne, kriminalne veze dviju strana, odnos koji završava tragično obračunom samih Roma. Tragičnu sudbinu nomadskih naroda u srcu Europe upotpunjuje ubojstvo Nuzatova suputnika Azada, arapskoga izbjeglice u potrazi za životnom srećom na drugom kraju svijeta. Rom ubija Arapa pred očima Kurda i drugih Roma kako bi pokazao da je on glavni u sredini u kojoj inače dominiraju tzv. bijeli: lokalna i međunarodna zbilja, tragedija i ironija susrele su se na mjestu krvavoga obračuna u šumi pored međimurskog Sabolščaka.

Osim bistroga i mudroga oka u promatranju društvenih fenomena, tj. sposobnosti da u hrvatskoj društvenoj zbilji prepozna upečatljivu priču lokalnoga kolorita koja bi mogla postati i opća projekcija ljudskih odnosa, kao i to da pomno sakupljenu i pripremljenu narativnu građu kompozicijski funkcionalno prelomi/obradi i uvjerljivo razloži preko instancije dinamičnih pripovjedača, veoma je važno naglasiti i to da Kristian Novak posjeduje iznimni retoričko-lingvistički kapacitet, tj. da znade kako opsežnu i zahtjevnu građu govornih, jezičnih i stilsko-izražajnih sredstava aplicirati u umjetničkom literarnom diskursu. Tako vješta i suverena, funkcionalna i nenametljiva upotreba standardnoga, dijalekatskoga i žargonskog registra posve je rijetka u novijoj hrvatskoj prozi, pa od Marinkovićevih, Novakovih (ali Slobodana)  i Araličinih radova iz 1980-ih i s početka 1990-ih nije se pojavio pripovjedač s takvim osjećajem za jezični slog.

Naposljetku recimo da je romski protagonist Sandi, koji je romanu dao ime, velik i važan lik novije hrvatske proze, a njegova ispovijed Japici, opisi romskog života u Đinjcu i naputci o odrješenju od simboličko-iracionalnih čvorova iskustva što ih je za osobne zemaljske orijentire svezao strašni pauk - najupečatljivija su mjesta romana, dokaz izvorne i duboke Novakove imaginacije i stvaralačkog umijeća, mjesta koja stvaraju razliku u suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj prozi, ne samo u posljednjih nekoliko godina, nego i desetljeća.
     
Ivica Matičević, u ime Prosudbenog povjerenstva

***

Pročitajte Glasilo kulturne manifestacija Dani K.Š. Gjalskog.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –