Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović (Pentić) • 29.01.2017.

Kuda idu izgubljene djevojke (Dora Bruder)

Patrick Modiano: Dora Bruder

Ulica mračnih dućana Modiano Patrick
Mali Dragulj Modiano Patrick

Neki se trenuci tvrdoglavo opiru jeziku zahtijevajući vlastitost van fiksiranih značenja. Onda kada dan prelazi u noć, kada tijelo prelazi u sjenku, a sjećanje postaje zamišljaj razotkriva se nemoć jezika pred isprepletenošću raznorodnih slojeva doživljajnog. U tom polumraku raspršenog vremena obitavaju junaci Patricka Modianoa. Njegov Goncourtom nagrađen roman "Ulica mračnih dućana" (1978.) počinje rečenicama koje sadrže sukus autorove poetike: „Ja ne postojim. Postojim večeras tek kao sjenka na terasi kavane.“ Svijet koji ovaj pisac već desetljećima iz romana u roman majstorski oživljava jest onaj duševne polutmine u kojoj je stvarnost tek podsjetnik na ono izgubljeno, zamišljeno, nepostojeće, a u svijesti prisutno.

Priče su to unutarnjeg krajolika u kojima su izvanjski događaji manje bitni od onih koji se neumorno pojavljuju u pripovjedačevoj svijesti. On je neizlječivo opsjednut prošlim, preciznije vremenom svoje mladosti i djetinjstva, koje nezasitno rekreira memorijom i imaginacijom dok luta kišnim pariškim ulicama i sanjari po opskurnim kavanama. Njegov je poziv vraćati prošlo, davati mu glas, oblik, tijelo u nepreglednoj šutnji sadašnjosti. Svi njegovi romani prije svega služe kao čudesne ilustracije tog melankoličnog stanja vječne potrage za nepovratnim, a tek onda kao priče o tom nečem što je zauvijek izgubljeno.

Posljednji među prevedenim Modianovi romanima  je "Dora Bruder" iz 1997. godine čiji izuzetan prijevod potpisuje Ana Kolesarić koja je zaslužna i za prvi prijevod Modianoa na naš jezik objavljen 1980. u biblioteci Hit zagrebačkog Znanja. Bio je to tada dvije godine star roman "Ulica mračnih dućana", sada dostupan, uz roman "Mali dragulj", i u novom Frakturinom izdanju. Prvi autorov roman "La Place D'Etolie" iz 1967. razotkriva njegove buduće preokupacije jer mu naslov istovremeno označuje pariški toponima – Trg zvijezde, ali i „mjesto za zvijezdu“, ono na koje su Židovi za vrijeme okupacije bili primorani stavljati obilježje svoje rase. To mračno razdoblje francuske povijesti jedna je od autorovih cjeloživotnih fiksacija. Tako je s redateljem Louisom Malleom napisao scenarij za njegov film o mladom kolaboracionistu Lacombe, Lucien (1974.), a prije dvije godine njegovi su mu romani donijeli Nobelovu nagradu za književnost „za umijeće sjećanja s kojim je evocirao najneshvatljivije među ljudskim sudbina i razotkrio univerzum iz vremena okupacije“.

U vrijeme okupacije smješten je i roman "Dora Bruder". Priču o izgubljenoj mladoj Židovki iznosi nam neimenovani pripovjedač čiju je biografiju nemoguće razlikovati od one Patricka Modianoa. Njegova pripovijest jednim se dijelom bavi istraživanjem sudbine djevojke židovskog podrijetla koju su roditelji smjestili u katolički internat odakle je više puta bježala da bi na kraju završila u sabirnom centru te bila deportirana u koncentracioni logor. Pripovjedačev pokušaju da rekonstruira njenu priču poprilično je nekonvencionalan i nimalo strukturiran. Naime, on se služi arhivskom građom i razgovara s preživjelim svjedocima ne da bi iznio nekakav uvjerljiv narativ o tome što se dogodilo toj anonimnoj djevojci, već da bi nahranio i rasplamsao svoju maštu kojom će pobijediti tišinu koja je prekrila ne samo smrt, već i život njegove Dore Bruder. Jer ono što želi rekreirati nije njena biografija, već nešto puno suptilnije i neuhvatljivije – Dorin životni osjećaj, atmosferu njenog života, sve one nevažne sate u kojima se u njenom životu nije događalo ništa posebno, a osjećalo se sve. Pararleno s njenom sudbinom pripovjedač rekonstruira i određe epizoda iz vlastite mladosti koje zrcale izbore, ponašanje i sudbinu naslovne junakinje.

U 'Dori Bruder' Modiano tragajući za slikom života nestalih pisaca i jedne mrtve anonimne djevojke podiže spomenik svemu što je vrijeme progutalo – uspomenama, intimnostima, sitnim trenucima bez važnosti, svemu onome što nije dio povijesti, već čini njenu sjenu, onu stranu prošlosti koja nikad nije dobila riječ i sliku.

Dora Bruder Modiano Patrick

U prvim rečenicama romana pripovjedač nas lapidarnim tonom obavještava kako je prije osam godina naišao na stare novine Paris-Soir od 31. prosinca 1941. u kojima je na trećoj stranici uočio rubriku „Od jučer do danas“ u kojoj je pročitao sljedeće:

„Pariz. Traži se mlada djevojka, Dora Bruder, 15 godina, 1 m 55 cm, lice ovalno, oči sivosmeđe, odjevena u sportski ogrtač, tamnocrveni pulover, suknja i šešir mornarskoplave boje, niske smeđe cipele. Sve obavijesti slati na adresu: g. i gđa. Bruder, Bulevar Ornano 41, Pariz.“

Iako je oglas star preko pola stoljeća, njegova konkretnost za autora, a posljedično i za nas, ima snagu sadašnjeg trenutka. Bez teškoće pred sobom možemo zamisliti mladu djevojku opisanu u oglasu. Realnost njenog bića izranja pred nama zahvaljujući jeziku, iako njeno tijelo ne postoji, a o njenoj duši ne možemo znati ništa do li ono što sami zamislimo. Ili što Modiano zamisli umjesto nas. Rekonstrukcija koja slijedi bavi se upravo tim oživljavanjem tajne i čuda jednog života – činjenice su tek polazište koje nam omogućuje dolazak na odredište, a ono se u ovom romanu nalazi u melankoliji nedjeljnih večeri kada se djevojka iz obiteljskog doma vraćala u internat. Modiano poput hodočasnika odlazi sam prijeći tu metafizičku rutu pomno bilježeći ulice i toponime na svom putu kao i promjene koje je tom prostoru donijelo vrijeme u konačnici zaključujući: „nema drveća, čini mi se. Ali tu je samoća tih povrataka u nedjeljnu večer.“

Jer upravo je to Modianoova strast, njegovo umjetničko, ali i životno poslanje. Rekreiranje izgubljenog i zagubljenog, ne samo u smislu prošlog već i onog što nije ni dobilo priliku da zaživi, onog što nema nikakvu povijest, a to su nepregledne suptilnosti života koje je progutalo vrijeme odnosno nestali i zaboravljeni pojedinci koje francuski pisac iskupljuje u mašti osmišljavajući njihove priče iz ničega, iz šturih novinskih oglasa. Fantazirajući o njihovim životima on se ne zaustavlja na faktima, fakti su tek okidači njegovoj mašti koja se usmjerava ka kreiranju osjećaja njihova života. Kakav je osjećaj bio biti Dora Bruder, zasigurno sličan nečemu što je i sam proživio. Tako Modiano daje autentičnost svojim junacima, opipljivost kroz taj humanistički čin poklanjanja svog iskustva likovima.

Sudbina Dore Bruder reflektira onu mladog Modianoa, ali i onih pisaca koji su poput nje nestali u tminama Drugog svjetskog rata. Pred kraj romana iznenada nailazimo na poglavlje u kojem pripovjedač potaknut promatranjem nekih Dorinih fotografija mislima odlazi u novom smjeru: „Dok ovo pišem, odjednom pomišljam na neke od onih koji su se bavili istim zanatom kao i ja. Danas sam se sjetio njemačkog pisca. Zvao se Friedo Lampe.“ Slijedi mikro esej o njegovom radu, zaokružen činjenicom kako je Lampe stradao 2. svibnja 1945. u netom oslobođenom Berlinu kada su ga u nekom parku ubili ruski vojnici. Misli zatim lete k jednom drugom njemačkom piscu, Felixu Hartlaubu, koji u 32 godini također gine u Berlinu te ključne 1945. godine. Modiano se zatim vraća u domovinu te se on na sebi svojstven način pita: „ I zašto sada moja misao leti prema pjesniku Rogeru Gilbertu-Lecomteu, i to mimo tolikih pisaca? I njega je pogodio grom u isto vrijeme kad i onu dvojicu prethodnih, kao da neke osobe moraju poslužiti umjesto gromobrana da bi drugi bili pošteđeni.“


Modiano bira upravo ove, danas zaboravljene pisce, upravo zbog njihove opskurnosti. Njegova je misija iskupiti one koje je progutalo vrijeme i koji nisu dobili priliku živjeti dalje od svoje mladosti. Potresno putovanje nemogućom povijesti književnosti autor okončava zaustavivši se na anegdoti koja je njegovu sudbinu povezala s onom jednog slavnog kolege. Naime, nakon što je svom liječniku, za kojeg kaže kako mu je brižno pomogao u jednom razdoblju života kada je bio izrazito tjeskoban i nesiguran, ponosno donio primjerak svoje prve knjige, ovaj se silno iznenadio: „Otišao je u svoju knjižnicu i donio mu knjižicu RobertaDesnosa istog naslova – La Place de l'Etoile koju je sam izdao 1945., nekoliko mjeseci nakon piščeve smrti u logoru Terezin. Patrick Modiano rodio se te iste godine i sada nas poziva da zajedno razmislimo o činjenici kako je on mogao biti svatko od tih pisaca, a nitko od njih nije dobio priliku biti on, odnosno živjeti u miru i pisati, boriti se darom mašte da nas mrtvi nikada  ne napuste.

Mjesto za zvijezdu Modiano Patrick

Tako u "Dori Bruder" Modiano tragajući za slikom života nestalih pisaca i jedne mrtve anonimne djevojke podiže spomenik svemu što je vrijeme progutalo – uspomenama, intimnostima, sitnim trenucima bez važnosti, svemu onome što nije dio povijesti, već čini njenu sjenu, onu stranu prošlosti koja nikad nije dobila riječ i sliku. Kako bi je ovjerio Modiano donosi pregršt dokumenta službene povijesti koji mu služe da istovremeno ovjeri povijest koju stvara svojom prozom, i raskrinka onu postojeću. Nudeći popise, izvatke iz arhiva i zapisnike razotkriva se šutljivost tih dokumenta koji ne govore ništa o čovjek mjesto toga opisujući ga kao stavku u mašineriji za koju, razvidno je, pojedinac ne postoji. Ali Modiano ima svoja sredstva i svoju logiku koja je suprotna onoj povjesničara. On ne istražuje da bi došao do takozvane istine, on fantazira da bi stvorio istinu onih kojima je on bila uskraćena. Njegov je posao iskupljenje nijemih, nepravedno zavijenih šutnjom. Ono što ga uzbuđuje jest katalogizirati ono najsuptilnije u prošlom, stoga polazi od detalja koje koristi kao okidače za svoje fantazije o životu izgubljene djevojke, govori nam o njenom crvenom kaputu, i o kaputima drugih djevojaka koje su umrle u istom logoru i s njom putovale istim kamionom do sabirnog centra. Sve one postale su tišina.

Dora Bruder je fantazija o izgubljenim mogućnostima i prešućenim životima. Za Modianoa ključan postupak njihova uskrsnuća u jeziku njegove proze jest zrcaljenje njegova života u pričama koje suptilnim majstorstvom pred nama spašava od zaborava. Iz tako shvaćenog umjetničkog poslanja proizlazi stanovita metafizike što se nadaje iz činjenice kako s nama živima postoji i ono što je tek fizički mrtvo, a zapravo vulkanski prisutno u svijesti onih koji ne žele zaboraviti, jer zaborav znači smrt. Modiano postavlja samo jedno pitanje - tko smo mi da dopustimo tim izgubljenim djevojkama da nestanu u noći i magli?

P.S. Priča o Dori Bruder podsjetila me na djevojku koju sam nekoć poznavala – mladu Zagrepčanku Doru Budor koja sam godinama viđala u kafeima oko Britanskog trga dok jednom jednostavno nije nestala. Zamišljam da živi u New Yorku i da je sretna. Ako netko zna nešto više o njoj nek ostavi poruku u Ulici mračnih dućana 2. Tamo često navraćam u kišna predvečerja, obično u onom neuhvatljivom trenutku kada dan izdiše, a noć ne postoji.


( tekst je prvotno pročitan 17.12.2016. u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija )

Patrick Modiano

Dora Bruder

  • Prijevod: Ana Kolesarić
  • Fraktura 11/2015.
  • 144 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532666724
  • Cijena 99.00 kn

Pregledavajući stare pariške novine s kraja ratne 1941., Patrick Modiano je pronašao bilješku o nestanku djevojke Dore Bruder. Ta ga je vijest obuzela, pa je krenuo u potragu za njom. Dok traži Doru, krećući se njezinim tragovima, pripovjedač oživljava onaj stvarni Pariz, u kojem obitelji žive teško, jedva spajajući kraj s krajem, Pariz oronulih hotela, mjesto skrivanja, a ne velegradskih svjetala. I dok autor prati znakove koje pronalazi, on ne pripovijeda samo o Dori nego i o sebi, o svojim nadanjima i strahovima, o svojoj sudbini...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –