Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Darija Žilić • 08.01.2012.

Kultura

Kultura dolazi od riječi colere, a ta riječ na latinskom, između ostalog, znači i uzgajati. Podsjećam se na to značenje dok blagim sapunom od lavande prelazim po tijelu. Pomislim kako je tijelo ionako čisto: nisam niti orala, niti kopala. Nisam se umorila od uzgajanja npr. biljaka, niti sam bila u vrtu. Tijelo je previše čisto, ono je aseptično i dosadno. Tijelo je u kulturi.

Kultura, kultura. Razmišljam o bivanju u toj kulturi. Kulturu čini proizvodnja tekstova i susreti ljudi i mnoštvo projekata i suradnji. Kultura je jedan zatvoreni krug, elitistički. Jednom sam pomalo bahato izjavila kako je kultura  prljavija od politike, jer  poziva se na viši smisao, a zapravo je zanima tek ono prizemno i materijalno. Kultura se poziva na grandioznu ulogu umjetnika koja je  danas, u tom, kako ga nazivamo, neoliberalnom vremenu, posve smiješna i nebitna. U kulturi se uglavnom vrti jedan te isti krug ljudi, oni jedni drugima govore laude ili jedni drugi kude, u kulturi su većinom klanovi, pojedinci samo remete sklad dogovora i dilova svih vrsta. Dobro, možda nije baš posve tako, ali...

Čitam nedavno tekst Tatjane Gromače "Zagreb i ja se volimo tajno" u  časopisu Europski glasnik. Tanja zaneseno piše o šetnjama po rubovima grada, o ljubavi prema gradu iz kojeg je davno odselila, ali govori i o onom drugom Zagrebu, u kojem se vode intrige, u kojem se „iz dosade igraju ljudskim sudbinama kao posve malim i nebitnim loptama, mrveći ih bezdušno i hladno, kao da je riječ o kukcima". Evo jedne takve priče.

Prije blagdana otišla sam u posjet prijateljici koju odavno nisam vidjela. Ponekad izmijenimo pokoju rečenicu na društvenim mrežama, a inače se ne rijetko viđamo. Ona je prije blagdana mailom na puno adresa poslala slike predmeta, blagdanskih darova, koje je sama izradila. To su šareni ruksaci sa slatkišima ili bez njih, mali bedževi ili pak novčanici ili etui raznih boja. Nezaposlena je godinu dana i otada zarađuje  prodajući ovakve predmete.

Otišla sam do nje kako bih kupila darove za nećaka, brata itd. Prijateljica je godinama radila u toj kulturi, točnije u marketingu u kulturi i to vrlo uspješno. Spletom okolnosti, zbog raznih čudnih likova koji su zaposleni po centrima za kulturu, uvjerila se da kultura nije niti malo čista, da u njoj utočište pronađu i  cinici koje kultura uopće ne zanima, ali ponekad i okorjeli lopovi.

Slušam njezinu priču i zapravo se ne čudim. Koliko je samo entuzijasta tako ostalo na vjetrometini? Zanesenjaci koji su godinama pisali tekstove besplatno ili za sitne novce uređivali časopise ili pak organizirali koncerte alternativne glazbe. Za to vrijeme pravi igrači su živjeli udobno na sinekurama u kulturi. I tako to biva. Ovi potonji su ostajali na vjetrometini, bez stalnih poslova i radeći često bez ugovora, pomalo donkihotski smiješni u vremenu kad se vrijeme tretira kao novac, kad je sve merkantilizirano.

Moja prijateljica kaže da je njezina obitelj zapravo njezin svijet i njeno utočište. Ona veći dio dana provodi u stanu koji podsjeća na stan veselih tinejdžera. Zidovi prepuni slika, šarenih predmeta, deke različitih boja, tzv. kreativni nered. Izvan javnog života, ona je privatni prostor pretvorila  u malu radionicu i ondje ponovo stvara i ne predaje se. Izabirem nekoliko vreća i novčanika i jedan mali broš koji me podsjetio na osnovnu školu i na predmet „domaćinstvo". Kažem joj da sam i sama pogriješila što sam preozbiljno shvatila kulturu i nisam dalje ništa pričala. Trebalo je poći po novu knjigu, koja je upravo objavljena.

Dok putujem s jednog dijela grada na drugi, prisjećam se nedavnog razgovora s prijateljem iz Ðakova. Na kavi mi je pričao o prijatelju iz mladosti koji je toliko zavolio poeziju Antuna Branka Šimića da se potpuno izgubio u svakidašnjem životu i na kraju radi sad na nekom gradilištu. Vidiš, rekao je, tamo neki nepoznati ljudi su se zbog književnosti promijenili, nekima je zbog poezije upropašten život, a ovdje neki kulturnjaci doživljavaju književnost kao nešto što nije niti malo vezano uz emocije. Moj prijatelj je možda i pomalo pretjerao u prikazu doživljaja sudbine svoga druga iz mladosti, ali ipak  posve je točno rekao - danas će biti izvrgnuti poruzi oni koji književnost ili kulturu preozbiljno shvaćaju, to naprosto nije cool.

Dugogodišnje čitanje knjiga donijelo nam je, ističe prijatelj, i mnoštvo zadovoljstava, ali i neku lošiju percepciju stvarnosti. Govori u množini i ne griješi pritom. Uostalom, i samoj mi se čini da je knjiškost pridonijela nekoj romantizaciji stvarnosti i oplemenjenosti duha, a  vjera da je dovoljno samo raditi i duhovno se razvijati i da će se poslovi dogoditi sami od sebe, pokazala se naivnom. Tek onda kada se pokažu zubi, kada se čak i ponudi pomalo uljepšana, marketinški ispeglana  slika, tek onda se može očekivati ne obična pohvala, što je manje važno, već mogućnost za rad i dostojno plaćen posao u kulturi.

Početkom godine čitala sam knjigu Lidije Vukčević "Fabrika malih utopija". Knjiga je zapravo obračun autoričin s vlastitim utopijama i s društvenim utopijama. Profesorica književnosti na uglednim sveučilištima u Europi, sredinom dvijetisućitih vraća se u domovinu i od tada je bez posla. U knjizi prikazi dekadentnih literarnih kružoka u sveučilišnim kampusima izmjenjuju se sa slikama gladi, ali ne duhovne gladi, već prave gladi, za koju se obično misli da se ne događa onima koji su fini i obrazovani.

No, Lidija Vukčević doživjela je upravo to iskustvo - glad. Bez novca i posla, jedino što joj je preostalo je danima čitati knjige na ruskom i francuskom i pisati o djetinjstvu, ali i sjećati se ne tako davnih vremena kada je kultura značila nešto drugo. Vremena kada je kao djevojka duga topla ljeta provodila u pastoralnoj idili crnogorskog kraja, uz čitanje knjiga i uz opojne razgovore o umjetnosti. Stvarnost se začas počela poimati snagom imaginacije, ističe u zapisima,  i nestaje jasna crta o granici između fikcije i realnosti.

I eto, dok ispirem tijelo koje miriše po sapunu od lavande, sjetila sam se na tren i Roberta Frosta koji je od grada bježao u selo i hranio piliće. Kultura kako god, tako je zapravo udaljena od stvarnog života, da joj treba na vrijeme izmaknuti. Tko zna, možda Platon i nije pogriješio u svojoj kritici pjesnika i umjetnosti...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –