Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 06.11.2012.

Lav Losev : Josif Brodski

Desetljećima nakon čuvenog ranoproljetnog suđenja Josifu Brodskom iz 1963. i Zapad i Istok bili su osupnuti držanjem mladog pjesnika. Brodskom (Lenjingrad, 1940.) se sudilo zbog gotovanstva. Prema sovjetskom zakonu iz 1961. svi radno sposobni građani morali su imati radno mjesto. Oni koji nisu koristili to "pravo na rad" progonjeni su kao „gotovani". Najčešće, radilo se o prostitutkama, alkoholičarima, sitnim kriminalcima, nasilnicima, prosjacima, sitnim mešetarima...

Josif Brodski se nije uklapao u taj (širokopostavljeni) zakonski okvir "gotovana". Nakon osam godina škole počeo je raditi, najčešće fizičke poslove poput ložača javnog kupatila, prosektora u mrtvačnici, mornara na svjetioniku, radnika u geološkim ekspedicijama u dalekim krajevima. U osam godina promijenio je trinaest radnih mjesta (na kojima je radio sveukupno gotovo tri godine), istovremeno pišući i prevodeći. Bio je zapravo tipični proleter; "jedini veliki pjesnik ruskog dvadesetog stoljeća koji je svoj put počeo kao običan radnik", piše u biografiji Brodskog njegov sugrađanin, suradnik i prijatelj Lav Losev (Lenjingrad, 1937.).

No nakon što je Solženicin objavio "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" režim je odlučio pritegnuti književnike. U Lenjingradu je izbor pao na mladog Brodskog. Prema zakonu nije bilo ničeg nezakonitog u mijenjanju poslova. Režim je čak i cijenio da budući književnici "godinu-dvije rade u proizvodnji". Brodskog se nije moglo optužiti niti za alkoholizam ili nasilništvo. Zapravo, on sam nije dao nikakvog povoda za progon; jednostavno ga je takav "grah zapao".

Na ulazu u sudsku dvoranu visila je obavijest "Suđenje gotovanu Brodskom". "Kad je tijekom suđenja jedan od sudionika primjetio da to predstavlja kršenje načela presumpcije nevinosti, sud uopće nije reagirao". I sam taj institut bio je sovjetskom sudu vjerojatno posve stran. Sutkinja se ponašala poput tužitelja, napadajući samu ljudskost Brodskog. Na čuveno pitanje "tko ga je uvrstio u pjesnike?", mladi pjesnik joj je odgovorio protupitanjem - "a tko me je uvrstio u ljudski rod?"

Brodski je osuđen na maksimalnu moguću kaznu - petogodišnje protjerivanje iz Lenjingrada uz obavezno zapošljavanje u mjestu progona. "Osim presude Brodskom sud je izrekao i posebnu, s pravnog gledišta posve nevjerojatnu presudu - osudio je svjedoke obrane... za mišljenje koje su izrekli o ličnosti i djelu okrivljenog, odnosno za ono zbog čega su i pozvani na sud."

I suđenje i presuda privukli su veliku pažnju. Strah iz godine velikog terora pomalo je nestao. Na hodnicima i stepenicama skupilo se mnoštvo mladih. Kad je sutkinja iznenađeno rekla da nije "mislila da će se skupiti toliko ljudi", netko iz brojne gomile je uzvratio: "Ne sudi se svaki dan pjesniku!" I na Zapadu se ubrzo pronio glas o progonu pjesnika. Zahvaljujući novinarki Fridi Abramovnoj Vigdorovoj zapis sa suđenja proširio se kao samizdat i napokon dospio i u inozemstvo. U Londonu je mladi književnik J.M. Coetzee slušao na radiju o presudi, i zamišljao svog mladog pjesničkog pobratima kako robija na vječnom ledu, "čepeći krpama rupe na čizmama, jedući riblje glave i juhu od kupusa" (sve slike od Solženicina) dok on u svojoj toploj londonskoj sobi "pijucka kavu i gricka oraščiće s grožđicama".

Svi su bili posebno dirnuti držanjem pjesnika na suđenju. Brodski je "zračio nekakvim odsutnim mirom", sutkinja "ga nije mogla ni uvrijediti ni razbjesniti", on kao da "sa svoje strane isto tako nije mogao shvatiti tu čudnu ženu, njenu nemotiviranu zlobu"... Uglavnom, Brodski se doimao kao astralna pojava, gotovo kristolika. Za sud on je bio nedodirljiv. Lav Losev piše da je to bilo i dijelom stoga što je u to vrijeme bio potresen ljubavnim problemima. Ubijao ga je gubitak djevojke. Ljepotice za koju je Ahmatova napisala: "Vitka...pametna... i kako nosi svoju ljepotu!... I nikakve kozmetike... Samo hladna voda."

Zbog ljepotice umivene hladnom vodom Brodski je pokušao i prerezati vene. Jasno, u takvim trenucima sutkinju i suđenje nije posebno doživljavao. "Prijatelji i znanci doživjeli su progon Brodskog i skoro suđenje kao strašan događaj od društveno-političkog značenja, no za Brodskog je u tom trenutku tragedija bila gubitak žene koju je smatrao suprugom, a sve ostalo bile su apsurdne okolnosti koje su pojačavale tu tragediju", kaže Losev... I tako je Brodski, odsutan poput nekog tko zna veću istinu (i veću patnju), izašao pred svoje progonitelje.

Brodski nije bio jedini pjesnik kojem se sudilo u SSSR-u ali je tokom progonstva i emigracije izrastao u najvećeg. Također, Brodski nije bio jedini ruski pisac prognan iz zemlje ali je bio jedan od najprihvaćenijih na Zapadu. U Americi Brodski je u jednom razdoblju živio samo 150 kilometara daleko od Solženicina, drugog najpoznatijeg ruskog književnog prognanika. No dvojica emigranata nikada se nisu srela. Možda zvuči čudno, ali gotovo da nisu imali ništa zajedničko.

Losev to fino poentira u svojoj knjizi. Za Zapad Solženicin je bio mračni mistik: "visok muškarac u kvazivojničkoj bluzi specijalnog kroja, oštra izraza, natmurena lica, s velikom "biblijskom" bradom, koji prijeti publici kažiprstom... optužuje Zapad za bezbožništvo, opuštenost, moralni rasap i politički kukavičluk". Na tom Zapadu Solženicin je djelovao zastrašujuće baš poput uskrslog Raspućina. Iz svoje negrijane kolibe u Vermontu širio je ledeni fanatizam.

Prosječni američki intelektualac, primjećuje Losev, ponajprije je bio osupnut njegovim strastvenim autoritarnim tonom i gnjevnim zanosom optužbi i proročanstva: "On pokušava smjestiti govornika u poznati sustav kulturnih koordinata i nalazi najbližu analogiju: propovjednik-evangelist koji prijeti televizijskoj pastvi paklom ognjenim".

Za razliku od tog mahnitog propovjednika sumpora i vatre Brodski je agnostik, prozapadni internacionalist, individualist, liberal, "koji i vanjštinom i držanjem izgleda kao njujorški, vudialenovski intelektualac, ne propovijeda, nego naglas razmišlja, neprestano naglašava da iznosi svoje privatno mišljenje bez pretenzija na poznavanje apsolutne istine..."

Možda je teško pratiti tu preobrazbu Brodskog od astralnog optuženika do vudialenovskog emigranta. Ponajmanje te metamorfoze imaju neke bitne veze s njegovom poezijom, kojoj Losev daje središnji značaj, bježeći od biografskih "pikanterija" i tračeva, uključujući tu i velike dijelove privatnosti pjesnika. No one govore o kompletnosti Brodskog, njegovoj osobnoj karizmi iskazanoj tokom suđenja i njegovoj saživljenosti s novim svijetom. Bez kompromisa, bez odustajanja od sebe, Brodski se jednako opušteno i prirodno držao i na kafkijanskom sudu i na be-bopovskom Manhattanu.         

Sad naravno stavljamo težište prikaza Losevljeve biografije na personalizaciju pjesnika, od čega autor bježi, ne želeći da ta personalizacija bude na račun samog djela, same poezije. Ali biografija Brodskog personalizirana je već kad ga je sovjetska vlast prozvala "gotovanom". Njegov lik okupan je u mučeništvu prvo suđenjem, zatim progonstvom, i kasnije prisilnom emigracijom zbog koje do smrti više nije vidio roditelje.

Tako beatificiran Brodski je baš kao i njegova poezija postao svačiji. Gotovo da je imao aureolu. Svoju poeziju, ali i svoju biografiju. Losev izvanredno prati i analizira poeziju Brodskog, ali istovremeno ispisuje jednu decentnu koliko i dramatičnu biografiju.

 
Lav Losev: "Josif Brodski: Pokušaj literarne biografije"
Prevela Irena Lukšić

Disput i Hrvatsko filološko društvo, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Josif Brodski –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –