Ljudevit Bauer : Zavičaj, zaborav
Pokušaj pojedinca da spozna i razumije vlastiti identitet trenutno je jedna od najpropulzivnijih tema hrvatske prozne književnosti. Svi romani koji su obilježili godinu koja je iza nas na ovaj su se ili onaj način bavili upravo time, pokušajem da se shvate i prihvate vlastiti identiteti, što je osobito komplicirano ukoliko oni unutar zajednice funkcioniraju kao Drugi i drukčiji.
Roman "Zavičaj, zaborav" afirmiranog pisca Ludwiga Bauera u tome smislu nije iznimka, dapače, baveći se sudbinom podunavskih Nijemaca i zahvaćajući vremenski period od 2. svjetskog rata do suvremenosti, gotovo da bi s nagrađivanim romanom "Unterstadt" Ivane Šojat Kuči, koja se pozabavila sudbinom jedne osječke obitelji njemačkih korijena kroz 20. stoljeće, već mogao činiti svojevrstan 'korpus', kritičarima uvijek dragu "ladicu" u koju može smještati poetički ili tematski slična djela.
No, bio bi to ipak samo umjetni lov za paralelama, jer Ludwig je Bauer gotovo cjelokupan svoj, ne tako mali, opus izgradio upravo na toj i takvoj temi, čak i u vremena kad tako što i nije bilo pretjerano 'politički korektno'. Još od sada već 'klasika', romana "Kratka kronika porodice Weber", s manjim meandriranjima prema drugim žanrovima i odmicanjima od glavne i opsesivne teme njegova opusa, Bauer pripovijeda o istome - sudbini podunavskih Nijemaca, pojedincu izgubljenom u prostoru i vremenu za koje teško može reći da su njegovi, nudeći nam vrlo čitke i vješto napisane romana koji su svoju žanrovsku odrednicu pronašli u procijepu između obiteljskih kronika i povijesnih romana.
"Zavičaj, zaborav" je svakako, nakon spomenute "Kronike" ne samo najopsežniji nego i najkompleksniji Bauerov roman u kojem kao da je, formalno i sadržajno, načinjena sinteza svega onoga čime se autor u literarnom smislu bavio zadnjih dvadesetak godina, čak i posve direktnim 'preseljavanjem' motiva i likova iz prethodnih romana. Kao i kod Šojat Kuči, ali primjerice i "Elijahove stolice" Igora Štiksa, prijelomni je trenutak romana onaj kada glavni lik shvati kako je njegov dosadašnji identitet lažan, u konkretnom slučaju kada Lukijan Pavlović sazna da je njegovo pravo ime - Ludwig Bauer!
Dječak kojeg je posvojio partizan i lokalni moćnik i tako ga spasio neminovne smrti koja je zadesila njegove roditelje, suočava se sa svojim njemačkim, i u tome trenutku neprijateljskim identitetom koji je do tada bio pohranjen tek u prostoru podsvjesnog koji se manifestirao u neobjašnjivim slikama i poznavanju njemačkih riječi. Pavlović/Bauer od toga trenutka kreće u potragu za odgovorom na pitanje što je njegov vlastiti zavičaj, kao jedna od odrednica identiteta, a ta je potraga premrežena brojnim preprekama i zamkama.
Na pozadini ideoloških previranja i poznatih političkih događaja, s naglašenim kritičkim pristupom prema svakom jednoumlju i teroru ideologija, Bauer ocrtava subinu pojedinca koji "nije ni njihov, ni naš" u turbulentnim vremenima kada je upravo to najveća prepreka bilo kakvoj afirmaciji. Bauerov će Bauer, tako, doživljavati poniženja, bježati u potrazi za izgubljenim zavičajem, mijenjati adrese i zemlje, proučavati povijesnu i književnu građu slične tematike, stupati u ljubavne veze, sazrijevati i stariti...
Na tome će putu bijega od samoga sebe i suočavanja s tragičnim kockicama mozaika svoje prošlosti, biti praćen čitavom galerijom živopisnih likova koji sa sobom nose zaokružene epizodne sudbine, bježat će od sterotipa, pokušavati se uklapati i svaki se put sudarati s vlastitim idealizmom za koji okolina nema i ne želi imati razumijevanja.
Premda na trenutke "prerazvučen" i čak i na razini rečenice "preraskošan", novi je Bauerov roman daleko iznad tzv. hrvatskih proznih standarda, a zbog teme emotivnog i kulturnog zavičaja i sudbine Drugih na ovim našim prostorima, kao i velikog angažmana oko nje, više nego potreban sredini kakva je još uvijek naša.
Ludwig Bauer: "Zavičaj, zaborav"
Fraktura : Njemačka zajednica, Zagreb-Osijek 2010.
( tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )