Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 09.05.2014.

Maja Hrgović : Živjet ćemo bolje

Uglavnom izbjegavam čitati tekstove o tekstovima (što može izgledati smiješno s obzirom da i sam pišem upravo takve). Nije mi se jednom dogodilo da, čitajući metatekst, uništim sve iluzije koje sam do tada imao bilo o autoru, bilo o djelu. Nažalost, digitalno doba nije sklono luksuzu interpretativne izolacije pa je čitatelj, bio on „profesionalan“ ili „dokon“, a priori stavljen u situaciju u kojoj je primoran filtrirati različite (i često kontradiktorne) signale što dolaze iz samoga teksta, popratnih metatekstova (prikaza, recenzija, komentara, intervjua itd.) i kafanskih tračeva (u njihovoj online varijanti) koji se gotovo uvijek generiraju oko bilo kojeg prominentnijeg imena. 

Recimo, da nikada nisam pročitao kako je dio romana "Živjet ćemo bolje“ nastao u sklopu istraživačkog rada njegove autorice Maje Hrgović bilo bi mi lakše pisati o njemu jer bih tada mogao ne spomenuti izvjesne stvari racionalizirajući to nekom varijantom onoga kako „in the grand scheme of things“ iste zapravo ni nisu bitne. Ipak, kad se u naletu relativno benigne i relativno ograničene PR-kampanje (kakve iste u domaćim okvirima  uglavnom i jesu, barem kad je u pitanju književnost) stane potencirati upravo taj aspekt romana (koji se savršeno uklapa u popularne medijske narative o angažiranom novinarstvu i socijalnim nepravdama suvremene Europe) tada je potrebno reći nekoliko riječi.

Autorica je, naime, 2009. godine dobila nagradu BIRN-a za istraživačko novinarstvo za priču o sudbinama gastarbajterica, žena koje su iz siromašnih zemalja istočnog i jugoističnog dijela Europe odlazile u bogatije zemlje Zapadnih prostranstava, gdje su godinama zarađivale za kruh brinući se o bolesnoj, nemoćnoj i uglavnom zapostavljenoj starčadi čija su se djeca odmetnula od doma i autsorsala koncepte brige i odgovornosti radnicama iz zemalja Trećega svijeta. Taj neposredni kontakt sa skrivenim protagonisticama europskog gospodarskog motora rezultirao je, doduše, iznimno slabim djelovima romana u kojima sve pršti od konvencionalnih, gotovo žanrovskih slika kakvih bi se mogao domisliti pisac osrednjeg talenta nakon samo jedne odgledane, recimo rumunjske, drame pa se s pravom postavlja pitanje o smislu i svrhovitosti spomenutog istraživanja i njegova odnosa s građom romana.

Zaboravit ćemo stoga, i vi i ja, da smo ikada pročitali neku takvu informaciju. Raspredati o tome značilo bi pridavati pozornost „pogrešnim“ aspektima ovog, inače sasvim dobrog, romana koji se mnogim drugim stvarima bavi na puno bolji način. Na jednoj razini „Živjet ćemo bolje“ nije ništa drugo doli obiteljska priča. Zbog toga će malo tko poskočiti iz stolca (ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što hrvatska književnost, uz rat i kvart, jako voli obiteljske priče pa već svima izlaze na uši), no valja reći kako je u ovom slučaju potrebno ignorirati svaku pounutrenu averziju prema takvim temama. Naime, u ovom je slučaju obiteljska priča samo poligon na kojemu se odvija detaljno seciranje suvremenog stanja stvari u hrvatskom društvu.

Samo po sebi ni to ne bi bilo posebno vrijedno pozornosti (s obzirom na to da je žanrovska književnost „prognana“ iz legitimnog diskursa, svaki trećerazredni pisac krene sa seciranjem ma koje suvremenosti ma kojeg društva), da nije obavljeno – u nedostatku bolje riječi – dobro. Neksus obitelji pa tako i samog romana, čini skup krajnje egocentričnih, beskrajno ciničnih, pomalo ludih, egizstencijom umorenih i uglavnom antipatičnih kreatura koje na okupu drži nekoliko popularnih zabluda koje čine sav horizont njihovog kolektivnog identiteta. Prva od tih zabluda jest ona o obitelji kao o „svetom mjestu“ od kojega se ne može (i ne smije) odustati, a druga je ona opisana rečenicom iz naslova – vjera u neko imaginarno bolje sutra koje, poput Isukrsta, nekako uvijek odgodi svoj dolazak.

Sukob između krajnjih individualista (paradigmatskog etičkog modela suvremene kulture Zapada) i kolektivnih mitologema (iz romantičke, religijske i opće humanističke tradicije)  obilježit će cijeli roman, a poprište borbe bit će – dakako -  sama, tolstojevski nesretna, obitelj. Pišući svoje likove, Maja Hrgović uvodi nekoliko kontekstualno zanimljivih novitadi u prikaz te i takve borbe.

Hrgovićkini likovi dekonstruiraju sve ono čega se dohvate, a jedan od glavnih predmeta dekonstrukcije jest pojam majke koji se donosi u nekoliko konfiguracija. Bilo da je riječ o dementnoj babuskari koja provodi vrijeme pišući pikarske erotske romane naslovljene „Teodora ili grešna djevica“ ili „Agneza ili ljubavno uznesenje“ koja za vlastitog sina funkcionira poput fetišističkog idola, dok za svoju snahu predstavlja najveću zamislivu muku (u liku spomenute babuskare ogleda se, sa svom svojom metaforičkom prtljagom, i pomalo preobražena Novakova Madona), bilo da je riječ o dominantnoj, kapricioznoj i krajnje ciničnoj Materi, bilo da je riječ o središnjoj protagonistici Mari koju karakterizira mišljenje koje bi se, u kontekstu majčinskih i rodiljnih euforija, moglo okarakterizirati kao najveća moguća blasfemija (Mara, naime, ne doživljava ni porod ni brigu o novorođenčadi kao najbolju stvar koja se nekoj ženi može dogoditi za vrijeme njenoga života), sve majčinske uloge iz „Živjet ćemo bolje“ daleko su od romantičnih vizura à la Jesenjin i popularnih poslovičnih poučaka o ženama koje drže brojne stupove kuća. Štoviše, žene (majke-kraljice) Maje Hrgović ne samo da ne drže stupove kuća već intenzivno rade na njihovom demoliranju.

Ništa bolji nisu ni očevi/muškarci koji su (izuzevši Maka koji je posebna strukturalna priča) svi odreda ili slabi ili zatvoreni u vlastite svjetove iz kojih rijetko izlaze vani. No, svi muškarci osim Marinog oca relativno su slabo razrađeni, a i otac je zanimljiv tek zbog toga što se preko njega uvodi još jedna važna novitada u kontekst hrvatskog obiteljskog pisma. Očev lik, ili bolje – njegovo odsutstvo – poslužit će Maji Hrgović kao „izgovor“ za priču o ratu koja će biti ispričana bez posezanja za dominatnim narativima stradanja, muke, patnje i traume kojima je na ovaj ili onaj način isprepletena suvremena hrvatska književnost unatrag dvadeset godina.

Iako Maja Hrgović ne zaobilazi pitanja muke i stradanja (niti ih ironizira), dominantna predodžba rata – viđena iz perspektive djevojčice Mare i njene sestre Lorene – ipak je obojana ugodnim tonovima nostalgije. Za Maru i njenu sestru, ratno je doba donijelo slobodu od očevoga rabijatnoga autoriteta kao i prvu svijest o realnoj moći koju su djeca branitelja imala tijekom devedesetih (i koju su zadržala i u novom mileniju). Vizura rata kakvu nudi Maja Hrgović kroz oči svoje protagonistice narušava hegemoniju patničkih modaliteta hrvatskoga ratnoga pisma pokazujući kako i disonantni glasovi što pjevaju van tonaliteta zbora imaju nešto legitimno za ponuditi.

Priča o obitelji narušenoj bezbrojnim trvenjima, zamjeranjima, potisnutim osjećajima i krivnjama koje se protežu „do stoljeća sedmog“ simptomatična je priča koja metaforički odražava kontekst unutar kojega se odvija. Kao ni mnogi drugi autori, ni Maja Hrgović nema „rješenja“ za takvu situaciju. Jedino što joj, kao i mnogim drugima, preostaje jest ironizacija, groteska i apsurd uz pomoć kojih je moguće barem nakratko pretrpjeti deprimirajuću i bezizlaznu situaciju. Maja Hrgović probleme svoje papirnate obitelji na kraju romana rješava sasvim arbitrarnim bajkovitim krajem zbog kojega se svi stari realisti okreću u grobu. No, Maja Hrgović je svjesna kako u turobnim sudbinama više nema nikakve poetičko-katarktičke snage pa svojim likovima, u naletu demijurške milosti, ipak ostavlja mogućnost sreće. Ironičnu iluziju o boljoj budućnosti koja je, eto, napokon došla. Per aspera ad astra i tako to.

Živjet ćemo bolje“ nije roman bez mana. Iste se uglavnom manifestiraju u jeziku (u kovanicama, usporedbama i pomalo nasilnim, prekobrojnim, metaforama), strukturi i mjestimičnim naletima onog profinjenog HRT-ovskog humora zbog kojeg vam od muke ispadne plomba iz zubala. No, s manama ili bez njih, „Živjet ćemo bolje“ jedan je sasvim dobar roman na kojega valja obratiti pozornost. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog Babe koja, uz onu iz Žiljkovog Irbisa, ima potencijala postati jednim od ikoničkih likova suvremene hrvatske književnosti.


Maja Hrgović: "Živjet ćemo bolje"

Udruga za kulturu i nove medije Arteist, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –