Makis Tsitas : Bog mi je svjedok
Bog mi je svjedok
Hrvatski prijevod romana Makisa Tsitasa izašao je istoga tjedna kada se na kioscima pojavio novi broj National Geographica s tematom o „Novim Europljanima“. Na naslovnici Nationala stajao je portret 88-godišnjeg Abida Muhammeda al-Hadira, glave obitelji sa 16 članova koja je pobjegla iz Sirije prije dvije godine a sada živi u berlinskom prihvatnom centru u velikoj gimnastičkoj dvorani u blizini olimpijskog stadiona.
Ako nam je National donio portret „novih Evropljana“ roman Makisa Tsitasa donosi nam portret „posljednjeg Evropljana“. S jedne strane imamo Evropu u nastajanju, s druge Evropu u izumiranju. Tsitasov „posljednji Evropljanin“ je Grk. Živi u Ateni. Pedesetogodišnjak. Radnik u tiskarskoj industriji. Više nezaposlen nego zaposlen. Izložen ubrzanim tehnološkim promjenama unutar struke. Neoženjen. Bez djece. Živi s roditeljima. Kao i njegove dvije sestre. Adipozan. Šećeraš. Ovisan o prostitutkama; ali sve više impotentan. Ksenofob. Mizogin. Pravoslavni kršćanin. Samoproglašeni mučenik, koji svoje konfuzne dnevničke bilješke potpisuje kao Hrisovalantis, prema svetoj Ireni Hrisovalantu (828. - 932.) igumaniji manastira Hrisovalantou u Konstantinopolisu.
Hrisovalantis je neopjevani junak našeg doba. Evropa, prije svega ona mediteranska, puna je neoženjenih, sredovječnih muškaraca bez djece, koji žive zabarikadirani u dječjim sobama roditeljskih domova. Dok novi Evropljani u Evropu donose već zaboravljene velike obitelji, posljednji Evropljanin se ne uspijeva niti oženiti. Ekonomski kontekst Tsitasova romana je jasan. Hrisovalantis je žrtva neoliberalnog projekta, grčke zaduženosti, i dužničkog ropstva građana. Sve nam je tu jasno. Tsitas roman smješta u prekretničku 2004. godinu. Nakon više od dva desetljeća financiranja ekonomije i društvenih reformi inozemnim kreditima Grčka je s Olimpijadom dosegla „rokoko“ fazu prekomjernog zaduživanja. Zajedno s Olimpijadom završile su i bakanalije, a grčki parti je započeo silaznu fazu. Hrisovalantis, u godinama, opterećen kreditima, nestajućom profesijom, među prvim je žrtvama.
Na određenoj razini Hrisovalantisa možemo čitati kao Kafkinog gospodina H. koji sreće Seinfeldova Newmana, pretilog poštara koji je u seriji bio pozicioniran kao radikalnija verzija Georgea Costanze.
Društveni kontekst mnogo je kompliciraniji. Na svom gostovanju u Zagrebu Tsitas je rekao kako se i u krizi može napredovati. Kada je njegov otac u prometnoj nezgodi kod Venecije ostao bez kamiona, sredstva za egizstenciju, obitelj je završila na dijeti od tjestenine i rajčica. Međutim on i njegova braća ipak su rasli i narasli. Obitelj je i u krizi napredovala. Krediti kojima je Papadreouova vlada osamdesetih podmazivala modernizaciju društva otvorila se dužnička kriza. Ali i važnije, modernizacija je dovela do raspada tradicionalnog grčkog društva.
Djevojke kojima su nekad obitelji pronalazile muževe, i koje bi onda provodile život čekajući mužića da nakon posla dođe kući, sada u Ateni žive životom modernih, zaposlenih Evropljanki koje nakon posla vrijeme provode u kafićima i klubovima. Hrisovalantis je i tu među prvim žrtvama. Prije Papandreua „selo“ bi mu već nekako našlo ženu. Sada je to gotovo nemoguće. Ekonomska frustracija kalemi se s frustracijom ostarjelog momka. Niti njegov djed nije imao auto. Ali je imao ženu, i tko zna koliko potomaka. Hrisovalantis je ostao bez svega, vlastitog stana, auta, kreditnih kartica, žene, djece, potomstva. Kombinirane evolucijske snage neoliberalnog kapitalizma i modernog društva od njega su napravile vrstu u izumiranju.
No Tsitas ne prilazi Hrisovalantisu kao tragičnoj figuri. Posljednji Evropljanin je tragikomična figura. Dapače, posljednji Evropljanin je prvak evropskog humora. Ispisujući svoju svakodnevnu muku Hrisovalantis citira nepoznatu rusku poslovicu koja kaže da, ako si bez žene, bez vina i jela, barem se dobro provodi! To i on želi: dobro se provoditi. Ništa drugo. Ni suprugu iz Engleske, veli, ne bi odbio – po mogućnosti iz Londona – jer one rađaju dobru djecu, „i plavokosu“.
Humor kreće od prve rečenice Hrisovalantisovih bilješki, i uprkos uznapredovalim psihičkim problemima junaka, ne popušta do kraja dnevnika. Zapravo postaje sve luđi i luđi. Ima u tom ludilu nešto od Kafke. Na određenoj razini Hrisovalantisa možemo čitati kao Kafkinog gospodina H. koji sreće Seinfeldova Newmana, pretilog poštara koji je u seriji bio pozicioniran kao radikalnija verzija Georgea Costanze.
Humor na kraju i stvara roman. Bez njega bi Hrisovalantis bio samo tematska lešina. S njime on oživljuje. Kao kafkijansko-seinfeldovska kreatura, koja barem eto u literaturi, nadživljuje svoju hudu sudbu evropskog društvenog, ekonomskog i evolucijskog gubitnika.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Bog mi je svjedok
- Prijevod: Irena Gavranović Lukšić
- Naklada OceanMore 10/2016.
- 208 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533320434
'Bog mi je svjedok' dirljiv je i urnebesan portret grčkog društva koji vjerno prikazuje njegove brojne boljke i proturječja. Hrisovalántis, simpatičan heroj obdaren smislom za humor i apsurd, nedavno je ostao bez posla i bori se s propadajućim zdravljem. Utjehu pronalazi u obitelji, sestrama i ocu, s kojima živi otkad zna za sebe. Hrisovalántis sanjari o novom zaposlenju i suosjećajnom šefu, konačnoj otplati kredita, a nadasve o poštenoj ženi.