Maksim Cristan : Bemteumozak

Prije ikakvog konkretnijeg teksta, trebalo bi navesti par osnovnih informacija o knjizi. Možete ih, doduše, pročitati bilo gdje no relativno su važne u kontekstu ovog prikaza. Maksim Cristan rođen je u Puli i dobar dio svog života bio je uspješni poslovni čovjek. Uvoznik talijanskog namještaja s mnogo klijenata i s pokojim znancem bliskim s garniturom hrvatske vlade devedesetih. U višim ešalonima hrvatskog društva, slovio je kao čovjek od povjerenja za sva pitanja koja su se ticala namještaja i unutrašnjeg uređenja (a tih je godina - u vremenima u kojima su iz ničega počele nastajati bogate familije - takvo mjesto bilo ekvivalentno pronalasku nafte u vrtu iza kuće).

Maksim Cristan bio je, dakle, idealni prototip američkog biznismena i budućnost mu je obećavala ostvarenje svih standardnih snova prosječnog pučanina. Vila u predgrađu, oveći vozni park, jahtica ili dvije i novca taman dovoljno za tri ili četiri života.

A onda je, jednoga dana, popizidio. Puk'o čovjek. Jel' od droge, stresa, alkohola, biologije ili svega navedenog nije posebno ni bitno. Ostavio auto na semaforu, uzeo sobu 510 u hotelu „Central", proboravio u njoj nekoliko dana i noći, otišao na željeznički kolodvor i kupio kartu za prvi vlak na Zapad. Sudbina je odabrala odredište i odabrala je Milano.

"Kaz'o je da mu je dosta i žene i djece i kuće i da ga neka nostalgija vuče i da će se vratiti kad mu bude ćeif."

Jedino što Maksim Cristan nije nikome kaz'o ništa. Obitelj i poslovni suradnici digli paniku, osobe od povjerenja kojima su bile obećane kojekakve stvari vezane uz namještaj urgirale kod drugih osoba od povjerenja pa je financijska sjela na račune, firma umalo propala itd. Dogode se takve stvari kad ste uspješan biznismen i bez traga nestanete na nekoliko mjeseci. 

Prošlo bome otad i jedanaest bajrama.

"Bemteumozak" knjiga je o životu i preživljavanju na milanskim ulicama, o plejadi živopisnih likova koje obično oko prolaznika, onda kad ne gunđa da mu smrde u tramvaju, uglavnom ne primjećuje, knjiga o rođenju uličnog pisca, pjesnika, muzičara, trgovca samizdatima, knjiga o siromašnim slikarima, filozofima, okorjelim kockarima, dobrim i bezobraznim konobarima, smetlarima i vlasnicima štandova s uličnih buvljaka. Knjiga o svijetu kojeg nema u turističkim vodičima, enciklopedijama, televizijskim serijama i lifestyle magazinima. Knjiga koju je, u konačnici, prilično teško ocijeniti standardnom kritičarskom metodologijom.

U kontekstu kulturnog naslijeđa dvadesetog stoljeća Bemteumozak ne zauzima (niti će zauzeti) neko značajnije mjesto. Priča o životu „na granici", o „luzerima", siromasima i uličarima naslušali smo se iz američkih usta - od Kerouaca, Ginsberga i Burroughsa u književnosti do Guthriea, Dylana i Waitsa u muzici. Mnoge od tih epizoda, u čisto književnom smislu, bile su (i još uvijek jesu) daleko bolje, snažnije i promišljenije, od teksta koji nam nudi Cristan. Raznolikost osobnih iskustava na kojima su svi spomenuti autori gradili svoje tekstualne svjetove ne predstavlja izrazito zahvalan temelj za književnu valorizaciju. Sama po sebi, priča o heorinskom ovisniku s neke od ulica američkog velegrada jednako je vrijedna kao i priča o beskućniku s nekog od milanskih trgova. Ništa nas, doduše, ne tjera da Bemteumozak procjenjujemo dijakronijski.

Promotrimo li Cristanovu knjigu kao svijet za sebe (u konačnici, svaka autobiografska priča to i jest), svijet lišen konkretnijih artističkih stremljenja, lišen poetičko-političkih ideologija i generacijskih paradigmi, pred nama će se ukazati fascinantna pripovijest čijim je pojedinim elementima vrlo teško povjerovati. Koliko je istine, a koliko fikcije u Cristanovom romanu ni po čemu ne možemo zaključiti (s obzirom da je roman nastajao nekoliko godina nakon događaja opisanih u njemu, jasno je da u njemu postoji određena doza selekcije i dinamičkog strukturiranja, no to su ujedno i jedini signali artificijelnosti).

Cinizmu sklon čitatelj mogao bi, na osnovi nekih događaja čija nevjerojatnost graniči s apsolutnom fantastikom, odbaciti čitav narativ kao nemuštu romantizaciju života na ulici, suvremenu epopeju koja reflektira Držićeve ideje o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, i zbog toga mu ne bi mogli posebno zamjeriti. No, neovisno o istinosti pojedinih epizoda, ostatak teksta ne podržava takvo tumačenje.

Cristan, naime, ni u jednom trenutku ne izigrava advokata načinu života koji je izabrao. Većina tekstova nastalih u nekom od „alternativnih svjetova" sklona je ideološkoj kritici „normalnog svijeta". Većina takvih tekstova, zbog ideološke arogantnosti i samodopadnog aktivizma, uglavnom je nečitljiva. Na svu sreću, "Bemteumozak" jedan je od rijetkih tekstova lišen te dimenzije. Cristanovo putovanje milanskim ulicama intimna je epopeja fokusirana na istraživanje samoga sebe, epopeja u kojoj nema ni traga pametovanju i izvlačenju zaključaka o svijetu i životu iz guzice. Svijet iz kojega je pobjegao nije utjelovljenje zla, nije ni monstruozna konstrukcija na čijem bi rušenju trebao sudjelovati svaki iole inteligentni pojedinac - svijet iz kojega je pobjegao, ovaj u kojem većina nas provodi vlastite živote, tek je jedno lice ljudske egzistencije. Cristan suvereno korača njegovim naličjem i ne poziva nikoga da mu se pridruži.

Svjestan je, naime, da nema neke poetike ni veličine u umiranju od gangrene, u truljenju zubiju i kostiju zbog loše prehrane, svjestan je da se spavanje pod posljednjim parkiranim autom na parkiralištu (onim najtoplijim) ne može glorificirati. Bemteumozak zapravo ni nije knjiga o uličarima. Oni su u njoj tek nešto više od živopisne kulise i podsjetnika da se vrijednost čovjeka ne mjeri ni društvenim ni materijalnim statusom. To je knjiga o cijeni odustajanja od konvencije, konformizma i naslijeđenih i „samorazumljivih" bilo društvenih bilo privatnih odnosa.

Cristan je vješt pripovjedač, rečenica mu je laka i duhovita, a česte digresije nenametljive i uglavnom motivirane. Bez obzira piše li o smrzavanju na milanskim ulicama, o spavanju u tramvajima ili borbi za golu egzistenciju; bez obzira piše li o gladi, nesreći ili o ugodnim trenucima uz punu trpezu i čašu dobroga vina, iz Cristanovog rukopisa progovara nenametljivi optimizam čovjeka koji je bio na vrhu, pa se bacio na dno i onda se nastavio kretati negdje između, transcendirajući takve jednostavne podjele.

Od takvih je ljudi Azija napravila i svece i mistike. Zapad, pragmatičan i sklon cinizmu, je od njih napravio čudake i probisvjete. I jedno, i drugo, i treće i četvrto su generalizacije. Svaka je priča jedinstvena, a ovo je tek jedna od njih. Cristana zapravo i ne zanima u kakvu ćemo ga kategoriju svrstati - ova je knjiga tek jednostavni poziv na zajedničko putovanje stazama za koje nismo ni znali da postoje.

U tome je, u konačnici, razlika između industrijskog šunda i književnosti. Ovo prvo će vam pokazati Scalu, Posljednju večeru i dvorac obitelji Sforza, a ovo drugo prosjaka na klupi i njegove bagaje. O prvome se pričalo i previše, o drugome se nikad nije pravo ni započelo. Cristanova knjiga dobar je početak. Nastavak će već uslijediti.  

 
Maksim Cristan: "Bemteumozak"
Prevela Tamara Pliško

Planetopija, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )