Malo poduzetništvo u kulturi i medijima - vrlina ili krimen?

Ovaj tekst je prvotno objavljen na stranicama Ministarstva kulture RH kao doprinos "internetskom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima". Iako načelno pozdravljam odluku da se u što skorije vrijeme promijene neke odrednice sadašnjeg Zakona o elektroničkim medijima, tako nešto zahtijeva temeljitiju pripremu i prije svega kvalitetnu širu javnu raspravo s neposredno zainteresiranim subjektima kao i medijskim stručnjacima, a što je ovom prilikom izostalo.

Ono što posebno zabrinjava kod ovakvog prijedloga izmjena i dopuna Zakona jest tendencija koja se može iščitati u pojedinim predloženim rješenjima, kao i u uvodnom obrazloženju, a koju je moguće opisati kao opasno nerazumijevanje i neuvažavanje tzv. malog poduzetništva u medijskom sektoru pa onda i u npr. kulturi (a povezano s time i u drugim segmentima) koje se doživljava ne i kao rad za javni interes i za opće dobro već kao puku težnju za profitom brojnih malih i srednjih poduzeća (d.o.o.), zanemarujući da upravo oni čine npr. i stup hrvatskog nakladništva, baš kao što su mala i srednja poduzeća (d.o.o.) i kroz proteklih dvadesetak godina stvarala, a i danas čine, pretežiti dio hrvatskog weba, putem svojih elektroničkih publikacija (portala).

***

Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima  ( prilog raspravi )

Načelne primjedbe

Na samom početku, dvije važne načelne primjedbe o javnoj raspravi/internet savjetovanju:

1. Iako je neosporno i potrebno da se u što skorije vrijeme promijene neke odrednice sadašnjeg Zakona o elektroničkim medijima, to se ne smije učiniti bez kvalitetne pripreme, a javna rasprava/internet savjetovanje kao i dijalog sa što većim brojem neposredno zainteresiranih subjekata neizostavan su dio spomenute kvalitetne pripreme. Utoliko ovaj Nacrt/Prijedlog i nije smio kao takav biti predložen Vladi RH od strane Ministarstva kulture RH, kao što niti Vlada nije smjela prihvatiti takav Nacrt koji prethodno nije prošao širu javnu raspravu i uputiti ga dalje u Hrvatski sabor na 1. čitanje. Konzultacije koje su se npr. prethodno provodile samo s pojedinim nakladnicima elektroničkih publikacija trebale su poslužiti samo kao priprema javne rasprave, tim više što su se i u toj fazi pokazale vrlo velike razlike u pristupu i tumačenju pojedinih segmenata koji se reguliraju Zakonom. Na ovaj način, bez prethodno provedene široke javne rasprave baca se nepotrebno sjena na činjenicu da je predlagatelj ispravno prepoznao potrebu da se što bolje i transparentnije uredi hrvatski medijski prostor, pa tako i cjelokupni segment elektroničkih medija (radija, televizije i elektroničkih publikacija), ali i nepotrebno propustio priliku da se to i kvalitetno napravi.

2. Nakon što je proceduralna pogreška već napravljena i tako nanesena velika šteta naporima da dođemo do kvalitetnog prijedloga dopuna i izmjena Zakona o elektroničkim medijima, naknadno otvaranje javne rasprave dogodilo se tek nakon kritika koje su uslijedile na Odboru za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora. Međutim, javna rasprava/internet savjetovanje otvorena je na način da se propustilo (!) obavijestiti širu zainteresiranu javnost da je rasprava započela i da je moguće u njoj sudjelovati, što jednako tako smatram u najmanju ruku neodgovornim ponašanjem predlagača koje i opet nepotrebno baca sjenu na u osnovi dobre namjere predlagača (u koje, dakle, i dalje želim vjerovati). Ali, ne korištenje za to npr. servisa kao što je Culturenet i njegov dnevni newsletter putem kojeg Ministarstvo kulture svakodnevno informira veliki krug korisnika o širokom spektru događanja, akcija i sl. sasvim mi je nerazumljivo, jer on je idealno oruđe da se većina zainteresiranih upozna s činjenicom postojanja javne rasprave. A to, na žalost, nije slučaj samo s ovim Zakonom, jer na sličan se nedavno provodila i rasprava o Hrvatskoj kući, osim ako netko pogrešno ne smatra da je dovoljan uvijek isti slabo upadljivi link „Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću" na naslovnici web stranice Ministarstva kulture?

 
Što se pak predloženih izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima tiče, o njima mogu konstatirati sljedeće:

- ovako predložene i koncipirane izmjene i dopune smatram duboko diskriminatornim i neprincipijelnim, te apsolutno neprihvatljivim ukoliko se želi uvažavati sva raznolikost i potencijal hrvatskog interneta koji nije od jučer, i koji ima svoju već i dvadesetgodišnju povijest (i sadržaj), čega bi predlagatelj trebao biti svjestan, te o toj „povijesti i sadašnjosti" hrvatskog weba biti i vrlo detaljno informiran;

- nije sporno da je predlagatelj polazio od ispravnog načelnog stava da se s brzim tehnološkim razvojem drastično promijenila i hrvatska medijska scena i odnosi na njoj, i da je krajnje vrijeme da se elektroničkim publikacijama, koje se tek sporadično spominju u sadašnjoj verziji važećeg Zakona o elektroničkim medijima, mora osigurati ravnopravan tretman u odnosu na televiziju i radio, ali ostaje nejasno i što se i tko točno smatra pod „trećim medijskim sektorom", a tako važne premise ne bi se smjelo ostavljati različitim mogućim slobodnim interpretacijama;

- međutim, iako se u sadašnjem Zakonu o elektroničkim medijima i kod televizije i radija prepoznaju i profitne televizije i radiji kao i neprofitne televizije i radiji, u važnom dijelu zakona koji se odnosi na Fond za pluralizam medija Zakon ispravno iste tretira ravnopravno, pa tako u slučaju Fonda medijski projekti televizije i radija ravnopravno mogu sudjelovati u javljanju za sredstva iz Fonda za pluralizam, bez da se pravi razlika tj. onemogućava pristup Fondu na osnovu toga je li npr. nakladnik pojedinog radija ili televizije profitni d.o.o. ili u manjem broju slučajeva koja druga neprofitna pravna osobnost. Dakle, u ovom segmentu Zakon ispravno NE diskriminira jedne u odnosu na druge;

- ALI, u slučaju elektroničkih publikacija, ovakav nacrt (prijedlog) Zakona zagovara neprihvatljivu diskriminaciju elektroničkih publikacija na osnovu pravne osobnosti nakladnika elektroničke publikacije, tj. isključuje nakladnike elektroničkih publikacija kojih su nakladnici „d.o.o." ne samo iz eventualnog pristupa sredstvima Fonda za pluralizam medija, već ih i u uvodnom, „strateškom" dijelu dokumenta ne prepoznaje kao ravnopravan segment kada govori o značaju i perspektivama tzv. trećeg medijskog sektora, favorizirajući samo one elektroničke publikacije kojima se bez iole jasnijih i razrađenih kriterija „neprofitnosti" dodjeljuje atribut „neprofitne" elektroničke publikacije, i kojih nakladnik mogu biti, prema ovakvom prijedlogu, isključivo „obrazovne i manjinske ustanove te druge ustanove, studentske udruge, školske udruge, udruge građana te druge nevladine udruge s pravnom osobnošću, kao i neprofitne zadruge". Takvom „strategijom" ne samo da se krši osnovno strateško opredjeljenje Ministarstva kulture iz kojeg dolazi nacrt/prijedlog, i koje u svojim javno objavljenim dokumentima (Vizija, misija i ciljevi MK;  Strateški plan MK 2012. - 2014.) na nekoliko mjesta ističe potrebu poticanja različitih oblika poduzetništva u sferi kulture (i obrazovanja), već se time narušava i elementarna ravnopravnost na medijskom tržištu, jer se ne uvažava činjenica da niti jedan medijski projekt ne može biti u potpunosti neovisan o svom uspjehu i poziciji na tržištu budući da hrvatska država, pogotovo sada u teškim godinama recesije, nije u mogućnosti a niti bi trebala osiguravati cjelokupno financiranje medijskih ili bilo kojih drugih projekata, već bi poticajima i subvencijama trebala pokrivati tek dio troškova istih i poticati nakladnike da i sami iznalaze uspješne poslovne modele koji bi im uz eventualne subvencije omogućavali i što veću razinu samoodrživosti;

- preferirajući samo neprofitne elektroničke publikacije (ponavljam, bez ikakvih jasno obrazloženih kriterija), predlagač izmjena i dopuna Zakona nije se uopće potrudio niti pobliže definirati pojam „neprofitne elektroničke publikacije", a čini još i veću pogrešku jer smatra da izdavač neprofitne periodičke publikacije nikako ne može biti i „profitni" d.o.o., što je potpuno pogrešno, jer i praksa kroz povijest i sadašnjost hrvatskog weba, na primjeru ne malog broja elektroničkih publikacija/portala potvrđuje upravo suprotno. Druga je stvar što predlagač u ovom trenutku očito nije uspio domisliti mehanizme kontrole i njihovo funkcioniranje kojima bi se reguliralo raspolaganje profitom ostvarenim djelomično i javnom potporom u medijski projekt (elektroničku publikaciju), i tim je neprihvatljivija metoda kojom se nedomišljenost rješenja „neutralizira" brojnim „kolateralnim" žrtvama tj. projektima koje realiziraju „d.o.o.", a koje se ovakvim pristupom JEDINE ostavlja na milost i nemilost tržištu, i to isključivo u domeni elektroničkih publikacija!;

- pogrešno je i što predlagač izmjena i dopuna Zakona uopće ne uviđa razliku od elektroničke publikacije kao zasebnog entiteta tj. programsko-tehnološkog projekta i nakladnika te iste elektroničke publikacije/projekta. Drugim riječima, moguće je, a praksa to i potvrđuje, da se profitna tvrtka pojavljuje kao nakladnik neprofitne elektroničke publikacije koju djelomično subvencionira iz neke svoje druge, profitne djelatnosti (jer „stigmatizirani d.o.o." može obavljati više različitih djelatnosti od kojih je djelatnost medija tek jedna od njih i ona ne mora nužno donositi profit, što je u velikom broju primjera i slučaj), i to bi trebalo biti prednost a ne mana, put prema što većoj samoodrživosti subvencioniranih projekata, čemu bi se trebalo težiti i što bi trebao biti obrazac poduzetničkog ponašanja kakav bi trebalo poticati a ne kažnjavati ga kao što se čini predloženim Nacrtom, diskriminirajući „d.o.o" u korist udruga i ostalih navedenih u prijedlogu;

- dodatno je neprihvatljivo kroz ovakav prijedlog i obrazlaganje izmjena Zakona stavljati težište samo neprofitne elektroničke publikacije sugerirajući zaključak da samo neprofitne elektroničke publikacije i nakladnici neprofitnih elektroničkih publikacija mogu zadovoljavati javni interes, a da je svima drugima kao jedini pokretački interes profit (sic!), tim više što se to ne može jednoznačno preslikati na sve, čak ne niti na većinu tzv. profitnih elektroničkih publikacija na hrvatskom webu. Na kraju krajeva, sama činjenica nečije (ne)profitnosti ne odgovara na bitna pitanja poput na koji način, kakvom uređivačkom koncepcijom je profit ostvaren (ili zašto nije ostvaren) te gdje je završio. Štoviše, nejasno je zbog čega predlagatelj takvo razlikovanje koristi samo na primjeru elektroničkih publikacija, dok u slučajevima radijskih ili tv postaja ne dovodi u pitanje da i profitni i neprofitni radiji tv mogu i očito ispunjavaju javni interes čim im se odobravaju potpore iz Fonda, i gdje opreka profitno-neprofitno u osnovi nije bitna. Naravno, odstupanja od takve prakse tj. da određeni komercijalni mediji u vrlo maloj mjeri kvalitetnim sadržajem ispunjavaju javni interes u praksi ima, ali između ostalog baš i zbog takve prakse postoji Agencija za elektroničke medije koja bi trebala kontrolirati da li npr. koncesionari televizije i radija ispunjavaju programsko-sadržajne uvjete na koje su se obvezali dobivajući koncesiju, npr. obvezu određene postotkom regulirane količine sadržaja iz sfere kulture, obrazovanja, manjinske problematike i sl.; 

- napokon, tu je i ključan razlikovni moment koji jedini može biti kriterij prema kojemu će se određivati kome će se dodijeliti a kome neće dodijeliti sredstva iz npr. Fonda za pluralizam medija ili kojeg drugog izvora slične namjene, a to je SADRŽAJ i izvedbena KVALITETA projekta, tj. njegov doprinos javnom interesu. Uskratiti javnosti neki kvalitetni sadržaj na način da se uskratila pomoć proizvođaču-nakladniku tog sadržaja, npr. u sferi kulture, je samo još jedna varijanta KULTUROCIDA u medijskom sektoru protiv kojeg bi, po mom dubokom uvjerenju, trebala stremiti i promjena Zakona o elektroničkim medijima, a ne povlađivanje nečijem parcijalnom, grupnom ili ideološkom interesu;

- u kontekstu spominjanja Agencije za elektroničke medije, a u kontekstu predloženog Nacrta izmjena i dopuna Zakona, potrebno je istaknuti i trenutno neprihvatljivi kriterij prema kojem AEM ne upisuje (ili je ispisala) velik broj elektroničkih publikacija (web portala) u Upisnik pružatelja elektroničkih publikacija, a na osnovu potpuno pogrešno i netransparentno postavljenog kriterija da se svojim „cjelokupnim sadržajem elektronička publikacija obraća široj javnosti", pri čemu se uopće ne definira što se podrazumijeva pod „širom javnosti", da li se ona shvaća u smislu „sadržaja" definirane ciljne grupe ili u smislu određene kvantifikacije, što trenutno ima za posljedicu da portal koji je specijaliziran za npr. film ili za npr. knjigu ne može biti upisan u Upisnik zbog rigidnog tumačenja da se „ne obraća široj javnosti". Ispada da po ovakvom tumačenu širu javnost ne zanima film, knjige... tj. kultura, znanost i obrazovanje, a što je povlađivanje neistini s kojom se ovo društvo ne bi smjelo tako olako miriti, a koja se ovaj način čak i dodatno „ozakonjuje" pogrešnom odlukom jedne državne agencije! Štetne učinke ovakvih kriterija i nedovoljne djelotvornosti AEM tek ćemo svi osjetiti, a neke već i te kako osjećamo.

Primjedbe na pojedine članke nacrta zakona s obrazloženjem:

Zbog svega prethodno navedenoga, ali i zbog prevelikog broja formalnih i sadržajnih propusta, te brojnih primjedbi koji dolaze od strane drugih zainteresiranih sudionika ove zakašnjele javne rasprave, mislim da je jedino svrhovito rješenje NE dorađivanje loše pripremljenog rješenja, već da se ovakav nacrt/prijedlog Zakona pod hitno povuče iz procedure, i da se odmah organizira kvalitetna javna (i stručna) rasprava ne samo putem interneta već i kroz javne tribine i medijska sučeljavanja, gdje bi bili uključeni i priznati medijski stručnjaci, te da se na osnovu toga u kratko vrijeme napiše novi prijedlog izmjena i promjena Zakona o elektroničkim medijima.

Znam da je ovo radikalan stav, ali principijelan i jedino mogući ako želimo da u donošenju i izmjenama Zakona poštujemo zakonom propisane i demokratske procedure, koje ne može svatko tumačiti i provoditi kako mu se prohtije, bez obzira na dobre namjere, ali loše i opasne procjene i akcije.

U suprotnom lako bi se mogla dogoditi i brojna pravna osporavanja loše pripremljenih izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima, kako danas u Hrvatskoj tako i sutra u EU, jer učinjeno je previše proceduralnih pogrešaka i neusklađenosti koje bi mogle nanijeti štetu brojnim akterima na medijskoj sceni, a pogodovati tek nekima.