Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 21.12.2015.

Marija Todorova : Imaginarni Balkan

Marija Todorova: Imaginarni Balkan

Imaginarni Balkan Todorova Marija

U vrijeme jugoslavenskog turističkog buma srpski su vodiči voljeli pokazivati zapadnim turistima srednjevjekovne freske na kojima se objeduje s priborom za jelo. Balkan je u to vrijeme bio općeprihvaćeni rezervat divljaštva i zaostalosti. Istočno od Zapada; južno od Istoka. No freske su poručivale da je sve relativno. Svi smo na vrtuljku povijesti, geografije. Eto, dok ste vi rukama trgali meso, mi smo vilicom nabadali grašak na tanjuru. Ono što je vama danas Balkan, to su jučer balkanskom Bizantu bili vaši preci… I tko zna što će biti možda već sutra.

Relativnost nije samo u povijesnim epohama. I u dnevnim politikama sve je relativno. Balkan je došao na zao glas nakon Drugog balkanskog rata: tada se prostor poluotoka počinje formirati kao "konstitutivni Drugi" Evrope. Evropa se trudi biti upravo ono što Balkan nije. Ono loše to su oni. Zapad je onoliko racionalan i human, koliko je Balkan iracionalan i krvoločan. Poluotok postaje besperspektivni član obitelji u kojem se ostali članovi mogu ogledati kao uspješni. Od Balkana se počinje stvarati imaginarni deponij negativnosti. I pritom ga se gura u sve dublju rupu povijesti.

Potpuni pad Balkana, njegov "istočni grijeh", dolazi s atentatom u Sarajevu. Tada se definira tko je ogrezao u anticivilizacijskom divljaštvu, a tko je sama civilizacija. Pritom je Zapadu promaklo da Drugi balkanski rat jest možda bio neshvatljivo bratoubilačko klanje, da Prvi svjetski rat možda i jest počeo u Sarajevu, tom "blatnjavom primitivnom selu" (John Gunther „U Europi“), ali da je i sam civilizirani Zapad u stopu to pratio s Prvim svjetskim ratom, Drugim svjetskim ratom, i Holokaustom. Sve u svemu, nekih 70 milijuna mrtvih u onome što bi trebalo biti samo središte civilizacije. Pametnom dosta.

Kako je ljepota u oku promatrača, tako je i Balkan u popriličnoj mjeri bio tek mit u oku zapadnih putnika, diplomata, političara, pisaca i filozofa. Pojednostavljivanja pritom nije manjkalo. Čak su i ugledni pisci na Balkanu vidjeli tek "užase i nevolje", a sve drugo ignorirali. Pa tako Kipling u "Svjetlost se ugasila" piše: "Kada smo već kod rata, bit će problema na Balkanu u proljeće". Pritom valja skrenuti pažnju da je dotična rečenica napisana 1940. godine. Hitler je već zauzeo Poljsku, okupirao Norvešku i Dansku, slomio Nizozemsku, Belgiju i Poljsku, te pokrenuo zračni blitzkrieg protiv Britanije. Ali eto, u istoj toj Britaniji Kipling strahuje što na Balkanu uskoro dolazi proljeće.

Zapad je volio svoje probleme prebacivati Balkanu i predstavljati ih kao balkansku navadu. Balkanu je tako spremno spočitavao divlju nacionalističku mržnju – zaboravljajući da su i ideja nacije, i najgori primjeri nacionalističke mržnje, zapravo njegov patent. Balkanu se čak usudio pripisati i grijeh rođenja nacizma, pa je devedesetih notorni Robert Kaplan u "Balkanskim duhovima" zaključio da se Hitler naučio zaraznoj mržnji u bečkim krčmama, "rasadištu etničkih netrpeljivosti bliskih južnoslavenskom svijetu"… I ovdje je svaki komentar suvišan.

Zapad je volio svoje probleme prebacivati Balkanu i predstavljati ih kao balkansku navadu. Balkanu je tako spremno spočitavao divlju nacionalističku mržnju – zaboravljajući da su i ideja nacije, i najgori primjeri nacionalističke mržnje, zapravo njegov patent.

U svom kapitalnom dijelu "Imaginarni Balkan" američko-bugarska autorica Marija Todorova utvrđuje da se geografsko otkrivanje balkanske regije odvijalo ruku pod ruku s njenim istodobnim "izmišljanjem" – te da su ta dva postupka zapravo neodvojiva. Zanimljivo, to "izmišljanje" nije uvijek esencijaliziralo Balkan kao prostor zaostalosti i divljaštva. Ruski aristokrat Konstantin Nikolajevič Leontjev prezirao je Balkan zbog sklonosti prema radu, jednakosti i slobodi, ideji napretka, te prema američkim i francuskim idealima. U svemu tome nije vidio ništa nego karakteristike skorojevića. Vjerovali ili ne, ali Balkan je za Leontjeva bio nepodnošljivo – demokratski!

Todorova daje i neke druge primjere iz XIX stoljeća. Američki novinar William Curtis također je bio razočaran "osjećajem sveopće jednakosti", koji je smatrao preprekom napretku Balkana. A jedan engleski pisac s početka stoljeća prezrivo je Grke okarakterizirao kao najdemokratskiji narod na svijetu. Jasno je: zapadni pogled bio je određen nacionalnom politikom, klasnom sviješću, vlastitim dubiozama. Grke se nazivalo lopovima, a istodobno se naveliko kralo antičke kipove. Ruskim i britanskim plemićima bile su bliže turske paše nego grčki i bugarski seljaci. Govorilo se o balkanskom "hendikepu heterogenosti" zaboravljajući, kako primjećuje Todorova, "da nije etnička složenost sama po sebi, nego etnička složenost u okviru idealizirane nacionalne države ta koja dovodi do etničke homogenosti i etničkih sukoba." Uostalom, sama etnička homogenost Zapada bila je, naravno, rezultat stoljetnih ratova i etničkih čišćenja.

Ni sam Balkan nije nevinašce. Daleko od toga. Kako je za Zapad Balkan "konstitutivni Drugi", tako je za Balkan Osmansko carstvo "demonizirani Drugi". Srednjevjekovni Balkan i njegova kraljevstva izgubljena su Arkadija: to slavno doba kada se koristilo priborom za jelo. Balkan je tada bio Zapad; ako ne i bolji od Zapada. A onda je stigla osmanlijska nesreća, zaustavila dolazak humanizma i renesanse, reformacije i prosvjetiteljstva, kapitalizma i formiranja nacionalnih država. Pet stoljeća osmanske vladavine vrijeme je poznatog "turskog jarma", "najtužnijeg i najmračnijeg" razdoblja balkanske povijesti, pandana Zapadnog "mračnog srednjeg vijeka".

Ista forma pojednostavljivanja i esencijaliziranja kakvu Zapad projicira prema Balkanu, Balkan projicira na Osmansko carstvo; tj. islam/Tursku/Aziju. Krivnja i odgovornost prebacuju se na demoniziranog Drugog. Kao takav on se nalazi u temelju projekata nacionalnih država (koje se stvaraju emancipiranjem od Osmanskog carstva), i u temelju svih nacionalnih problema i frustracija. Čišćenje osmanskog nasljeđa pritom se sprovodi vrlo temeljito. Sve što je negativno zapravo je tursko, što bi drugo bilo. Pa nakon pet stoljeća osmanskog Balkana (najdužeg razdoblja njegove ujedinjenosti) od nasljeđa carstva ostaju tek ćevapi i turbo-folk. Također demonizirani, ali iz nekog razloga neiskorjenjivi.

Svojim "Imaginarnim Balkanom" povjesničarka Todorova pozvala je na demitologizaciju i re-historizaciju Balkana. Njena knjiga polazi od toga da interpretacijski pristupi fenomenima na Balkanu "često počivaju na diskursu ili stabilnom sustavu stereotipa koji Balkan vežu u kognitivnu luđačku košulju". Ali ono što je pritom važno, Todorova niti Balkan nije amnestirala od njegove odgovornosti: njegovih projekcija i imaginacija.

Šteta što prijevod "Imaginarnog Balkana" dolazi s dvadeset godina zakašnjenja. Sredinom devedesetih pitanja Zapada i Balkana te konstitutivnog i demoniziranog Drugog bila su u samom središtu hrvatskog državotvornog projekta. Danas je Hrvatska u bitno drugačijoj geo-ideološkoj situaciji. Formalno ona je dio Regije, Zapadnog Balkana. Suštinski ona je kao članica EU dio Zapada. No već i same te geografske mijene, lakoća kojom se s Balkana prelazi u Regiju, i na Zapad, lakoća kojom se brišu strane svijeta i granice, i onda postavljaju nove, čini knjigu Marije Todorove i dalje aktualnom.

Hrvatska možda više nije predmet standardnih predrasuda i imaginacija o Balkanu. Ali je očito i dalje predmetom istih onih silnica koje opisuje Todorova, političkih i ideoloških diskursa koji proizvode geo-ideološke imaginacije i određuju strane svijeta: tko pripada ovdje a tko ondje, tko je ovakav a tko onakav.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Marija Todorova

Imaginarni Balkan

  • Prijevod: Karmela Cindrić
  • Naklada Ljevak 11/2015.
  • 344 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533038629

Marija Todorova u 'Imaginarnom Balkanu' ne opisuje balkanske narode kao nevine žrtve niti potiče u njima emociju lažne nevinosti. Ona ih ne štedi zbog toga što se Zapad prema Balkanu ponio neodgovorno, niti potiče opasnu ideju da balkanski narodi nisu historijski akteri ili da je njihova sudbina uvijek u rukama viših sila. Autorica u ovoj knjizi pokušava Balkan emancipirati ne samo od iscrpljujućih posljedica zapadnjačke rezerviranosti, već i od mnogo emotivnijeg odbacivanja koje od svojih dojučerašnjih istočno-europskih supatnika.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –