Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 16.04.2010.

Marina Šur Puhlovski : Ljubav je jedino mjesto prosvjetljenja

Marina Šur Puhlovski književnica je koja iza sebe ima velik opus romana, priča i eseja. Naklada Ljevak upravo je objavila njezin najnoviji roman "Ljubav" koji je svoju zagrebačku promociju imao prošloga tjedna. Povodom knjige koja govori o velikoj  ljubavi između muškarca i žene, s autoricom smo razgovarali o - ljubavi.


Ana Ðokić: Protagonisti Vašeg najnovijeg romana su - ljubavnici. U zadnjih nekoliko godina žuti tisak nas sa svih strana zasipa informacijama o tome tko je zbog koje ljubavnice ili ljubavnika „upropastio" svoj brak.  U beskonačnom nizu takvih „pikantnih" novinarskih tekstova, naglasak se uvijek stavlja na prevaru a ne na ljubav. Što mislite, zašto?

Marina Šur Puhlovski: Vidim da ovo neće biti razgovor o književnosti nego o životu. Šteta. Književnost me uvijek razveseli, jer u njoj sve ima smisla, jer je čovjek u njoj u dosluhu sa Svemirom, sa Istinom. U životu pak, ništa nema smisla - zato me život najčešće rastuži. Evo, vaše pitanje. Već je u postavljanju krivo. Protagonisti mog romana nisu „ljubavnici", u smislu preljubnika, nego dvoje ljudskih bića koji su se zaljubili. „Ljubavnici" nisu bića, nego funkcije, uloge, ili kako hoćete, nešto što pripada čovjeku kao djelu društva, kao građaninu, ne kao osobi. Zato se u mom romanu to dvoje ljudi nikad ne naziva „ljubavnicima", niti „preljubnicima", niti se uopće govori o „prevari", a kada glavna junakinja (Sofija) svog dragog (Josipa) naziva „ljubavnikom", onda ta riječ znači da je on njena ljubav, a ne neki njihov društveni status. Osobe i njihova ljubav nešto su stvarno, „ljubavnici", „preljubnici", „rogonje", itd...  nisu.

Novine se, pak, ne bave osobama, nego njihovim ulogama, bave se osobama kao funkcijama društva i logično je da onda govore samo o tom nepostojećem aspektu čovjeka, o njegovoj slici, ne o njemu samom, o onom stvarno postojećem. A time se bave već po svojoj pretpostavci, naime, da moraju govoriti o nečem „novom", znači o čovjeku kao ulozi, kao funkciji, jer je samo tu uvijek ima „nečeg novog": tko je koga osvojio, prevario, ubio, izigrao, itd... Što ima novog u ljubavi? Ničeg. Ljubav je nešto staro, baš kao i književnost. Zato se njom književnost može baviti, a novine ne mogu.

Nesreća današnjeg vremena jest u tome da je književnost pomislila da se i ona, kao i novine, može baviti čovjekom kao „građaninom", ulogom, funkcijom, a ne kao osobom, da se može baviti „muževima", „ženama", „roditeljima", „ljubavnicima", „preljubnicima", „profesorima", „piscima", „šefovima", „homoseksualcima" itd... dakle, nečim nepostojećim, a ne ljudskim bićima. U ljudsko biće možete smjestiti Svemir, u njegovu funkciju ne možete. Odbacivši svoju vezu s osobom, sa Svemirom, s Istinom, književnost je, baš kao i novine, čitatelju počela nuditi trač - što je doseg uloga, doseg ljudskih funkcija. Kako nemaju Istinu koja bi se mogla doseći - ljudska bića je imaju, budući da su stvarna - mogu se samo ogovarati: nestvarno nestvarnom.

Na jednom mjestu u romanu, Vaša junakinja Sofija spominje pravu  i polovičnu ljubav. U čemu je razlika?

Razlika je u onom što osjećate u srcu. Svatko zna kad voli bezuvjetno ili kalkulira. Ljubav koja kalkulira, koja hoće još nešto drugo osim ljubavi, polovična je. Jasno, sasvim čiste ljubavi nema. Ali ipak postoje razlike.

Što mislite, može li se prava ljubav vremenom pretvoriti u polovičnu, a polovična u pravu?

Mislim da se prava ljubav nikad ne može pretvoriti u polovičnu, jer prava  ljubav znači da ste došli do dna neke osobe, da ste ljubav iskusili do kraja, iza kojeg novo iskustvo više nije moguće. Ništa vam ne bi donijelo, ničem vas ne bi podučilo. A život je učenje... A polovična ljubav se također ne može pretvoriti u pravu jer je od početka izložena eroziji, koju ne može preživjeti. Zašto je ta ljubav uopće polovična? Jer su pred njom u startu bile prepreke koje nije mogla savladati. A s godinama je vjerojatnije da će te prepreke rasti nego se smanjivati. Zato u ljubavi nikad ne treba kalkulirati, ni na koji način. Uvijek ćete promašiti. 

Čitajući Vaš roman, imala sam dojam da Vi, kao autorica, ipak nesvjesno želite zaštititi svoje junake od osude javnosti, nekako ih opravdati, pa zato na nekoliko mjesta spominjete kako oboje imaju propale brakove. Mislite li da je nužno da netko ima, kako Vi kažete, propali brak da bi se zaljubio u nekog trećeg?

Pa nitko se iz sretnog braka ne zaljubljuje u nekog drugog... Nesretni brak, a što znači manjak ljubavi među ljudima, milje je u kojem su ljudi otvoreni za novu ljubav. Kako su moji junaci prešli četrdesetu godinu, i nisu čudaci, logično je da su bili ili su još u brakovima, da imaju djecu. I da su ti brakovi nesretni... To je milje u kojem se priča uopće mogla začeti, takva kakvu sam je ispričala. Drugi milje dao bi drugu priču

Mislite li da nije moguće voljeti dva muškarca, ili dvije žene - u isto vrijeme?

Mislim da to nije moguće - osim u polovičnim ljubavima, a to ni nisu ljubavi. Dakle, nije moguće.

Što za Vas uopće znači sintagma propali brak?

Brak u kojem se ljudi vole polovično.  

U romanu „Ljubav" Sofijin muž se spominje samo na dva mjesta, i to uz napomenu kako je uvijek imao ljubavnice, dok se Josipova supruga također javlja u par usputnih rečenica u kojima se objašnjava kako je glavni junak bio prinuđen oženiti se njome jer je ostala u drugom stanju. Dakle, iako u zrelim godinama, i iako svako u svom braku, glavni akteri tek u međusobnom susretu otkrivaju pravu ljubav koju dotad ni jedno od njih nije iskusilo. Iako na prvi pogled radikalan, jer govori o društveno neprihvatljivoj vezi, vaš pogled na ljubav glavnih junaka čini mi se prilično tradicionalnim. Jedna je prava ljubav u životu, a kada se ona doživi, svaka dotadašnja veza blijedi i automatski se proglašava - bezvrijednom. U literaturi takav stav funkcionira jako dobro. Ali mislite li da je u životu dobro imati takav, nazvala bih ga „crno-bijeli" pogled na ljubav, kakav u romanu ima Vaša junakinja?

Ako neki stav kako Vi to kažete dobro „funkcionira" u literaturi, jasno, onoj umjetničkoj, onda je takav stav Istina o nama samima, Istina o našim životima, znali mi to ili ne. Ne može biti da neki stav dobro „funkcionira" u literaturi a da s našim životima nema veze. Upravo je suprotno, samo što mi to ne znamo. Naime, danas kad nam je, zahvaljujući internetu, dostupno golemo znanje, o sebi znamo manje nego ikad: jer danas ljudi ili rade ili se zabavljaju - za razmišljanje nemaju vremena.

Dakle, uopće se ne može ni pitati da li je „crno-bijeli" pogled na ljubav, kakav ste Vi iščitali u mom romanu, dobar za život ili ne. Naprosto je takav. Drugog nemamo. Uostalom, što vam to uopće znači da li je nešto dobro za život? Mislite korisno? Mislite isplativo? Oslonite se na književnost, ne na novine i zabavu (filmove, televiziju), jer samo tu živi Istina. Ostalo su kuće laži.

Što se tiče toga da je moj pogled na ljubav tradicionalan - već sam rekla: ljubav je nešto staro. Pa je i moj pogled na nju takav. 

Vaša Sofija, u jednom trenutku kaže „osjetila sam se sposobna za ljubav". I to kaže u svojim zrelim godinama, kao četrdesettrogodišnja žena koja iza sebe ima dva braka, dakle već ostvarene veze sa muškarcima. Što je po Vama, ili po Vašoj junakinji, potrebno, da bi netko bio sposoban za ljubav?

U romanu je rečeno da je junakinja shvatila da je sposobna za  takvu  ljubav - potpunu, kakvu joj se predočila kroz jedan film. Očito, prethodne ljubavi nisu joj bile takve. U njima nije došla do kraja ljubavi, osjećala je manjak. Što je potrebno za doživljaj potpune ljubavi? Otvorenost prema ljubavi. Spoznaja da možemo više nego što živimo. Povjerenje u vlastito srce - a ne u slike sreće kakve nam nude mediji. Najvažnije je obraniti se od tuđih predodžbi, pitati sebe. Želim vjerovati da smo svi sposobni za  ljubav, i mislim da sam to svojim romanom i pokazala.

Što mislite, što je to što koči ljude kada je ljubav i sposobnost za ljubav u pitanju?

Strah. Ljudi se boje prepustiti ljubavi. Radije se osiguravaju nego što se brinu za ljubav, jer onda gube kontrolu nad životom. Zadržat ću se na svom romanu. Kad je shvatila da je zaljubljena Sofija se preplašila svojih osjećaja, bez obzira na to kakav joj je bio brak. Uplašila se komplikacija, tu je bilo dijete, majka, cijela egzistencija. I Josip se preplašio komplikacija - sjetite se da je noću pobjegao iz njene sobe - što mu je zamjerila. Ali oboje su uspjeli prevladati taj strah - ljubav je bila jača. Sofija je bila manje preplašena od Josipa tako da je ona preuzela inicijativu. I pri pisanju pisama i poslije, kad je on izbjegao iz Beograda, došao kući, na otok, i nije je potražio. Morala ga je prisiliti da se odluči. Ali najzad se on pokazao hrabrijim od nje, jer je, protiv svog svjetonazora, pristao ostati sam, samo da bi bio s njom. Svatko ima svoju snagu u svoje vrijeme. Ali glavno ju je u sebi pronaći.   

U trenutku kada započinje Vaš roman, Sofija i Josip su ljubavnici već punih trinaest godina. Dalje u tekstu, mi pratimo prve, dramatične godine kada je njihov odnos bio pun neizvjesnosti i kada oni još nisu znali hoće li se njihova ljubav realizirati ili će se njih dvoje zauvijek rastati. U toj prvoj fazi njihovog ljubavnog odnosa, dok su razdvojeni ratom jer Josip stjecajem okolnosti živi u Beogradu a Sofija u Zagrebu, glavna junakinja je spiritus movens  veze, ona inicira susrete, piše dugačka pisma, odlučuje, naređuje, moli, dok je Josip s druge strane pasivan, piše kratka, štura pisma, šutljiv je, ne otkriva svoja osjećanja, nekad se zna ne javiti pismom više tjedana....

Čini mi se da ste vrlo slikovito opisali prototipove muškarca i žene kada je ljubavni odnos u pitanju. Kolikogod  muškarci u literaturi (koju pišu muškarci) bili prikazani kao macho tipovi koji uvijek sami poduzimaju inicijativu, čini mi se da odnosi junaka u Vašem romanu mnogo realističnije prikazuju muško-ženski odnos. Kakvo je Vaše mišljenje, je li muški pristup ljubavi drugačiji od ženskog? Ili je ipak riječ o individualnom shvaćanju ljubavi koji nema nikakve veze sa spolom?

Žene i muškarci se jako razlikuju - ali ne po pitanju ljubavi. I žene i muškarci mogu jednako voljeti, jednako patiti zbog ljubavi. I muškarci žele iskusiti potpunu ljubav, ne samo polovičnu. I oni znaju da takva ljubav postoji, tamo gdje se to zna - u srcu. U sebi. U sebi svi znamo sve - samo nas razum vara. Jer je pod utjecajem svijeta, koji mu se predočava kao jedina stvarnost; iako to nije... Uostalom, u filmu koji je Sofija gledala i tijekom gledanja zaključila da je i ona sposobna za takvu (potpunu) ljubav, inicijator ljubavi je muškarac, koji se zaljubio u mnogo stariju ženu. Upravo to je u tom filmu fascinantno. On je nadišao svoj razum i njegove predrasude, prepustio se srcu... Muškarac! Kojeg obično vodi razum... Njoj je teže išlo. Jer je mislila da je prestara. Da to više nije za nju. A nije bila. Nitko nije prestar. Samo neki takvu potpunu ljubav dožive prije, neki kasnije. Neki, na žalost, nikada. Jer ne slušaju srce, nego razum.

U jednom našem međusobnom razgovoru prije godinu dana rekli ste kako je bitno da čovjek (žena ili muškarac, svejedno) sebe kao osobu razvija ne samo kroz odnos prema drugima već i kroz odnos prema samome sebi. Moram priznati da mi se tada to učinilo vrlo čudnim jer sam oduvijek smatrala kako sebe upoznajemo i razvijamo isključivo kroz odnose s drugima. Međutim, često mi je od tada dolazio u sjećanje taj naš razgovor i mogu reći da sam u izvjesnoj mjeri izmijenila svoje mišljenje.... I zato me je nemalo iznenadio stav Vaše Sofije, koja je, kao i Vi, moderna i samosvjesna žena, koja pred kraj romana izjavljuje kako Ti „preuzima sav značaj". Ona u jednom pismu svome ljubavniku piše: „Nekada sam zapisivala sve što bih smatrala značajnim, sada si Ti na sebe preuzeo sav značaj, kao da je Tvojom pojavom na ostalo pala pomrčina." Kako sad to?

Pa ljubav je jedino područje u kojem čovjek kao osoba nestaje - i to nema nikakve veze s izgrađivanjem, s razvojem. Ljubav je poništavanje - susret s Istinom, sa Svemirom - ljubav je ono što ćemo jednom biti. Prauzor. O tome je i Isus govorio - a on sigurno nije govorio bez veze. Znao je što govori. Ljubav je naša budućnost, a na zemlji iskušavamo jedan njen oblik - tjelesni. A kroz tjelesni dolazimo do onog krajnjeg oblika, koji nas tek čeka. Do ljubavi sa svime. Potpuna zemaljska ljubav žene i muškarca neka je vrst „sjećanja na budućnost". Ona je ukidanje vremena. Ljudi joj i teže jer to znaju.

Nije zemaljska ljubav glavni cilj, ona ukazuje na cilj. Ali osoba se ne razvija samo kroz ljubav, i ostale odnose (prema roditeljima, djeci, prijateljima, prema svemu), nego i kroz odnose s literaturom, umjetnošću uopće. To je ono na što sam mislila kad sam rekla da se osoba razvija kroz odnos prema samoj sebi, jer umjetnost te vodi k tebi. A i to je tek dio tog razvoja, jer ono najvažnije je  koncentracija osobe na samu sebe, van kulture i umjetnosti, na svoje središte. O kojem ne znamo ništa.

Još je jedna vrlo zanimljiva tema koja se provlači u Vašem tekstu. Stav kako se ljubavnici ne smiju mijenjati. U jednom trenutku, Sofija je ljuta jer se njezin Josip, nakon višemjesečnog boravka na brodu promijenio. Ona ga više ne prepoznaje.  Nije li u ljubavi bitna upravo promjena, jer ona dovodi do razvoja veze? Nije li za ljubav bitno da partneri zajedno rastu, a ne da u vezi stagniraju? Je li u vezi Vaših protagonista ipak riječ o zaljubljenosti, dakle o  izvjesnoj  dozi samodopadnosti, uživanju u predavanju u, kako se na jednom mjestu kaže „ljubavi koja živi od prepreka"?

Moj roman ne govori o vezi - koja je uvijek društvena kategorija - nego o ljubavi. Ljubav se produžila  u vezu - jer ova u romanu traje već trinaest godina - ali na njoj se opet nisam zadržavala jer taj par i dalje ne drži veza, nego ljubav. O tome kako partneri u vezi zajedno rastu - ne znam ništa. Takav rast nikad nisam doživjela. A oko sebe sam vidjela samo to da se ljudi jedan na drugog naviknu, kao na stare šlape - što nije nikakav rast. Sve su to puste priče. Da, ljudi uče, rastu, ali sami, ne u simbiozi s drugim.

Također, kad je ljubav u pitanju nikakva promjena nije dozvoljena, jer bi promjena značila samo jedno: nestajanje ljubavi. Da ponovim na drugi način: ljubav je prosvjetljenje, a ne izgrađivanje odnosa -  to je temeljna teza romana. Onom tko se prosvijetlio u ljubavi ne treba promjena jer je već dobio sve: promjenom može ići samo ispod postignutog.

Što se tiče prepreka, kao uvjeta ljubavi (kako je to postavio Ortega y Gasset u svojoj analizi „Tristana i Izolde") istina je da one u ovoj ljubavi postoje, jer protagonisti ne žive zajedno, osim povremeno. Ali te prepreke više nisu fatalne... Čak bi se mogle i dokinuti...što ipak nitko ne čini. Tristan i Izolda održavali su svoju ljubav na preprekama, a kad su ove iščeznule, izmislili su ih i međusobno se pobili.

U mojoj priči - koja govori o sretnoj ljubavi, što moram naglasiti, jer ljubav-strast, kakvom se bavim u svom romanu, u literaturi u pravilu ima nesretan ishod (sjetimo se, primjerice „Ane Karenjine"), dapače, bez tog nesretnog ishoda ne bi ni postala romanesknom temom - ljubav traje već toliko godina da o zaljubljenosti s početka više ni ne možemo govoriti...

U što se zaljubljujemo? U ono nepoznato! Može li se netko s kime ste trinaest godina, smatrati nepoznatim? U zadnjoj instanci da - jer smo svi jedan drugome nepoznati - ali u ljubavnom pogledu ne. Nakon toliko godina već se kao ljubavnici jako dobro poznajemo. Moji protagonisti sigurno nisu zaljubljeni kao na početku veze. Ali ipak su u ljubavi. Da li bi ta ljubav nestala kad bi živjeli zajedno? Nemam pojma. Postavljeni su tako da ne žive zajedno i ljubav traje.

Ono što je meni kao čitateljici bilo intrigantno u Vašoj knjizi „Ljubav" jest činjenica da Sofija i Josip trinaest godina žive kao ljubavnici. Dakle, Sofija nikada ne napušta muža. Ne razvodi se. Ne dolazi na otok da bi  bila stalno sa svojim, sad već dugi niz godina razvedenim, Josipom. Zašto se Sofija ne razvede? Možda upravo zato što se boji da bi njezina zaljubljenost nestala kada bi nestale i sve prepreke?

Već sam čula prigovore na situaciju da se Josip razveo, a Sofija nije. Da je to nepošteno. Ali ne znam zašto bi bilo? Ljudi žive onako kako mogu. Ne onako kako mi zamišljamo da bi trebali živjeti. Sofija i Josip ne zadovoljavaju tuđe predodžbe o njima, ali njihova se ljubav održala. A to je jedino važno.

Još nešto u vezi nekih Vaših pitanja načelno: ne može se pitati zašto se u nekom romanu dogodilo ovo a ne ono. Roman nije život. On govori neku Istinu o životu, ali život nije. To je pogrešan pristup literaturi. Znam, primjerice, jednu osobu koja je zamjerila Ani Karenjini jer je radi ljubavnika ostavila sina. Kao da je Ana Karenjina njena susjeda! „Ostavila je sina, ne volim taj roman", rekla je. Nisam mogla vjerovati da to slušam! Tolstoj joj je ponudio Istinu, a ona se uhvatila za trač. Romaneskni svijet se prihvaća takav kakav jest, ili ne treba ni čitati. Takvim pristupom ne dobiva se ništa.

U romanu se sreća definira kao „ushićenje nad vlastitom slobodom". Sreća je uživanje u slobodi. A sloboda se, koliko sam shvatila, definira kao nepriznavanje i nepridržavanje nekih društvenih konvencija i pravila. Da se uda za Josipa i ozakoni svoju ljubavnu vezu brakom, da li bi Sofija prestala biti sretna jer više ne bi bila slobodna od društvenih konvencija? 

Vi stalno o istome: silom bi htjeli vidjeti Sofiju i Josipa u braku. I trljate ruke od zadovoljstva kako bi u tom slučaju ljubavi nestalo i junaci od sretnih postali nesretni.... Kao da Vas njihova sreća iritira... Ne mogu reći da to ne razumijem, jer je to stav društva. Društvu nije cilj da volimo nego da stvaramo obitelj. „Stari zavjet" je kao temelj odnosa postavio bračnu ljubav i na tim je temeljima izrasla naša kultura. Izvanbračna ljubav od tog je časa prokleta, i većina ljubavnih romana govori samo o tom prokletstvu, s „Anom Karenjinom" na čelu. O tome izravno govorim i u svom romanu. Sofija to zna, zna da si je uzela nedopustivu slobodu, protivnu temeljima svoje kulture, koji još uvijek važe, i da bi za to mogla biti kažnjena, ali ne želi odustati.      

U toj slobodi je našla svoju sreću - prosvijetlila se u ljubavi. Bez te slobode prosvjetljenja ne bi bilo. Konvencije bi je požderale.

Kad čovjek počinje misliti na ljubav? Kao jako mlad.... Ljubav kao strast ključno je mjesto naših života i kao mladi mi to znamo. A onda nam to postepeno izbiju iz glave, pa zaboravimo što smo znali. Upadamo u konvenciju ljubavi, u ljubav kao vezu, kao brak, zaboravljamo da nam je ona jedino mjesto prosvjetljenja. Osim ako nismo umjetnici: jer i umjetnost živi od prosvjetljenja, premda nešto drugačijeg.

Iako se Sofijin muž spominje tek na dva ili tri mjesta, i to vrlo šturo, moram priznati da mene osobno veoma intrigira emotivni odnos  glavne junakinje prema bračnom partneru. Vi ni u jednom trenutku u tekstu ne dotičete ovu temu. Imam dojam kao da ste odnos muž-žena namjerno izbjegavali. Da li zato što biste na taj način, dakle uključivanjem emotivnog odnosa glavne junakinje prema suprugu dali drugačije svjetlo na pravu ljubav glavnih junaka? Ona možda više ne bi bila toliko „čista", jer imam dojam da se i u odnosu Sofije prema mužu kojeg niti ona napušta, niti on nju,  također radi o - ljubavi.

Veze nisu predmet ove knjige, pa se o njima ni ne govori. A ljubav, kako je ovdje shvaćena - shvaćam sada, čime malo proturječim nekim izjavama s početka  intervjua, koji me je i sam nečem podučio - sasvim je izvan oznaka „čisto" i „nečisto", te riječi također pripadaju vezama. Možemo pretpostaviti, premda je to, ponavljam, brkanje pojmova, odnosno brkanje literature sa životom, da Sofija na neki način voli svog muža, jer s njim živi, bolje reći, jer živi pokraj njega, kao što voli i svoje dijete i majku, međutim, ta je ljubav za ovu priču irelevantna, i nema nikakvog utjecaja na njenu ljubav prema Josipu.

Ljubav prema Josipu je ljubav kao strast, ljubav kao prosvjetljenje, ljubav u smislu Istine, kojoj naši životi teže u svojoj konačnici, kao što je govorio Isus, kao što govore sve religije... Cilj će biti ispunjen kad će duša, u svom vremenu zvana Sofija, voljeti cijeli Svemir kao što voli Josipa... Ali to je već nešto izvan mog romana.

Kada bismo čitali roman u kojem bi glavni protagonisti bili Sofija i njezin suprug, a ne ljubavnik kao što je to slučaj u „Ljubavi", kako bi se taj roman zvao?

Taj bi se roman zvao „Brak". Možda ga napišem.

Naš razgovor bih  ipak završila nečim što nije ljubav.  Na jednom mjestu Sofija priznaje kako njezin ljubavnik „ne piše kad ona to očekuje", „ne piše joj onako kako to ona očekuje"... ona se osjeća kao da je „na svojoj, a on na svojoj strani svijeta"... Na drugom mjestu zapisuje kako su joj pojedina mjesta za koje je vežu zajedničke ljubavne uspomene, a kojima prolazi skupa sa svojim voljenim, „nekad čudesna a ponekad - dosadna." Čini se kako, usprkos svoj ljubavi koja nas ispunjava i čini sretnima, preostaje jedan dio nas koji ne dijelimo ni sa kim. Znači li to da smo, bez obzira na svu silinu prave ili polovične ljubavi (ovisno o tome tko sebi dopusti kakvu slobodu) ipak, u suštini - sami?

Ovo je jako teško  pitanje. Svaki čovjek postoji za sebe, odvojen od svih drugih, „beznadno izgubljen u sebi samom „kako kaže Kafka, svatko je bitno sam. Ljubav, „dušom i tijelom", kako se naziva i onaj spomenuti film iz romana, tu samoću dokida. Ljubav samo tijelom je ne dokida. Ni ljubav samo dušom je ne dokida. Govorom o ukidanju samoće, samo o tome. Jer postoje i druge ljubavi, poput roditeljske, recimo, koja je vrlo duboka, ali ne dokida samoću. Čovjek, dakle, u ljubavi nije sam, premda ga nikakva ljubav neće spasiti od smrti...

To je smisao Sartre-ovog „Pakao su drugi": drugi zna da ćemo umrijeti. Mi to ne znamo. Dok smo živi nismo mrtvi - kako bi onda znali? Da smo umrli znaju samo oni koji ostaju. U tom smislu - godinama sam tijelo doživljavala kao tamnicu, koju je samo ljubav ukidala. A onda sam se upitala kako bi mojoj duši bilo (kako će joj biti) bez tijela? Bez tijela se duše vjerojatno međusobno stapaju, jer sve jedna o drugoj znaju. Kod duša je sve otvoreno. Nema tijela kao brane. Bez tijela postajemo dio kolektiva duša. I onda mi je sinulo da tijelo nije tamnica, nego iskušavanje osobnosti. Učenje osobnosti. Učimo se biti samo „ja", i učimo se ljubavi koja prevladava to stanje, koje je istodobno divno i strašno. A u njega ulazimo tijelom.

Može li duša bez tijela uživati i patiti, biti sretna i nesretna? Bojim se da ne može. Duša je ravnodušna. Jer je stopljena s ostalim dušama... Tijelo je to koje duši omogućuje i sreću i patnju, to joj omogućuje njegova izdvojenost od drugih - što zovemo samoćom. A u tom kontekstu razmišljanja samoća postaje prekrasna - čovjek se ne bi trebao žaliti na to što je sam. Samoća je njegovo najveće dobro. Uvijek može izabrati ljubav da ga riješi samoće - a to je put od kojeg nema ničeg ljepšeg. Barem ne za dušu u tijelu. U kakvoj je vezi iskušavanje zemaljske ljubavi s onom krajnjom ljubavi - ljubavi prema svemu, ljubavi kao jedinom sadržaju - ne znam. Ali to ni nije tema ovog intervjua.             

 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –