Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 16.04.2012.

Marko Pogačar : Bog neće pomoći
Održava se
01.01.1901.

Nakon tri zbirke pjesama ("Pijavice nad Santa Cruzom", "Poslanice običnim ljudima", "Predmeti"), knjige eseja ("Atlas glasova") i publicističkog izdanja u kojem kroz razgovor s dvadesetak mlađih pjesnika progovara o ovodobnom pjesništvu ("Jer mi smo mnogi") i nakon što je već odavno preveden na dvoznamenkast broj jezika, Marka Pogačara imamo prilike upoznati i u proznom izdanju. Jedanaest kratkih priča koje čine zbirku "Bog neće pomoći" tako će nas podsjetiti na neke dobre značajke njegova izbrušenog poetskog izričaja, ali i otkriti nam jedno novo lice ovog svestranog autora.

Upoznati s Pogačarovim stilom brzo će zamijetiti da u novoj tehnici izlaganja razbarušene zbilje vlastitog imaginarija, kao i zagrizom dokazane stvarnosti autor ne napušta dobru praksu misaonog meandriranja kojim pojmove i stvari dovodi u blizak odnos (sukob) tvoreći zvučne složence metafora, praveći tako gladak književni prijelaz bez izbočina za čitatelja. Prisutan je i znani zaokret u perspektivi, pa kao što u ciklusu Jezero iz zbirke pjesama Predmeti svoje viđenje svijeta iznosi nešto, a ne netko, tako u priči Pizza-majstor koji je u ustima nosio smrt svoj četverostruko izvrnuti iskaz daje jedna dunja.

Novina koja izbija iz proze Marka Pogačara teška je atmosfera, šum smrti i prirode koja gotovo neprimjetnim pomacima divljinom polagano preuzima svijet koji joj pripada, pa i najneviniji opis onoga što se vidi u sfumato dijelu prizora rezultira tupilom, nelagodom i slutnjom nekog lošeg (ili, još gore, potpunog izostanka svakog budućeg) događaja. Olovno nebo s pticama koje se su tu naizgled samo da bi se zabile u prozore i/ili umrle, težak zrak i nagovještaj zla, slutnja i miris raspada, zvuk apokalipse koja se treba dogoditi, a podjednako moguće se već i dogodila.

U Pogačarovim pjesmama ima ljudi, odgovorio je pjesmom onima koji su mu prigovarali zbog izostanka ljudskih bića u stihovima, ali ta distanca od ljudskog, od topline i ljubavi (koju će u priči Meditacije u nuždi propitivati par zaglavljen u dizalu, dovodeći je u hipotetsku kušnju proždiranja u slučaju gladi) zamijećena u poeziji posijana je i u recima priča zbirke "Bog neće pomoći". I ne samo da je posijana, već je izrasla preko glava likova koji su sa svojim nestvarnim imenima i životima na marginama više mrtvi nego živi, tu su, ali ih i nema.

Sveprisutna atmosfera besmisli, kraja i beznađa ljušti se sa stranica i zidova opisanih prostorija na kojima buja plijesan i izbija vlaga. Pogačarovi opisi tu se uklapaju snažna kao pljuska koja kida boju sa zidova i kožu s lica, uklanjajući tako sve suvišno, a ritmom koji koristi kao teško oružje autor odstranjuje i ono preostalo, ostavljajući svijetle tragove u prašnjavom svijetu na mjestima gdje su nekoć, dok je možda još postojalo dobro, stajale stvari (ormari, kredenci) i ljudi.

Cjelokupni dojam Pogačarove zbirke kratke proze pojačavaju posljednje tri priče (Slovo, Glas, San o dnu), ispunjene bićima potpuno ispražnjenima od osjećaja, a koje stavljaju točku na beznađe i razočaranje u sve ljudsko, odašiljući poruku čitatelju da poruke nema, nema se što reći kad je sve već gotovo, svemu je presuđeno. A Bog neće pomoći.

 
Marko Pogačar: "Bog neće pomoći"

Algoritam, 2012.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –