Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 07.03.2014.

Miroslav Kirin : Zenzancije
Održava se
01.01.1901.

Inverzija u subjekt-objekt relaciji na kakvu nailazimo u stihovima "Objesio sam se o torbu / Nosi me sa tržnice" nakon što se nastavi u pretapanju/stapanju subjekta i objek(a)ta - sadržaja torbe, "Kad iz nje ispadnu jabuke / e onda me ima posvuda" postupno otvara lutajuću figuru personifikacije koja dominira ovom zaigranom i istovremeno, na način znalca, kompliciranom i (o)zbiljnom knjigom.

U njoj vlažne krpe gube glave, mrkve se svijaju na način bića komunikacije, ladice škripe poput nepodmazanih starih kostiju... sve u jednom svijetu ontološkog, epistemološkog, spolnog i rodnog... pa i kulturalnog inderteminizma u kojem je subjekt najprije ciknula pa je ciknuo u ciklonskom pomjeranju granica jastva i onoga na što bit će mislimo kad kažemo "objektivni svijet". To brisanje granica i re-gradacija bića u kojima je crv na način "primijenjenog jainizma" (zašto se i ja ne bih na igru poigrao) jednak nama, jednako vrijedan, događa se i u nekoliko duhovito filozofičnih haiku pjesama ("Zagrizem šljivu / izviri crv, oj radosti! / Još nas je više").

Sve to promatrajući, zatravljena, riječ na sve to "ni da bi riječ", a kako i bi kad se Kirin igra i očuđuje svijet nudeći mu originalne i dehijerarhizirane modele poosobljenja svega postojećeg. Kategorija mogućnosti ovdje nije elementarna čestica modalne logike - ona je i etička kategorija odgovornosti. Od mogućnosti da "vjetar puše okomito", da "se hoda okomito", da "rukovanje postane okomito" koja zastaje na relativističkoj ironizaciji koordinatnog sustava svijeta: "Mogućnost da okomito opet bude vodoravno", Kirin se vraća u ovoj knjizi poprilično prisutnoj mrkvi koju je iščupao, ne lako i s velikom odgovornošću koja se nastanila u mogućnosti "da s grudicama zemlje / cijelu zemlju povuče(m) u svemir". I opet stapanja, sjedinjenja, dehijerarhizacija...

Kirin zna da će svijet, s nama ili bez nas, naći načina kako preživjeti i da se ne bismo trebali zamarati stvarima koje su izvan našeg dosega - stvarima koje ne možemo kontrolirati "Riječi koje će se izbrisati, izbrisat će se / Riječi koje se neće izbrisati, neće se izbrisati". Ne treba brinuti (jer riječ o tome ni da bi riječ, rekli smo to) treba "plijeviti", jer "kišilo je prekjučer". Pjesma pak "Kolega mrav" u kojoj se vrijedna životinjica postavlja na staklo naočala, na mjesto gdje "ja" nikako ne može, pomiče granice unutarnjeg svijeta u odnosu na vanjski. Uz ovaj fenomenološki, "perceptološki" dio u kojemu fragment rakusra postaje mjesto svijeta, Kirin dalje pomiče granice tijela komadajući ga i oživljavajući svaku njegovu sastavnicu: srce mu postaje zec (dok jede, a što bi do mrkvu) koji će, kad je se zasiti otići naganjati zelje, igra "dio za cjelinu" dopušta (samo) noktima da utaže žeđ za punoćom egzistencije, jednoj se ženi riječi stapaju s glavom a pjesnik potkraj dana, umoran, "lagano, posve lagano / poteče(m) iz slavine".

Sve u svemu, radi se o naoko zaigranom, ali duboko promišljenom i usustavljenom ogledu o slobodi koji se odilja u ogledu o gubljenju razuma koje je apriorni uvjet da se iskorači iz svijeta kakav jeste i ukorači u svijet kakvog nam, misleći na naše lice u tihom i dobrom tonu jednog Levinasa, nudi Miroslav Kirin-pjesnik koji je još jednom dokazao da je velemajstor umjetnosti riječi.

I zato "U ime tijela i duše / Rasklopimo se / Odmotajmo ruke / Razmaknimo rebra / Dajmo srcu svjetla / Oči zašijmo kožom" i okrenimo ih duši koja je, baš kao i mrkva, komadić tijela... i, s mravom na leći, čitajmo njome.

 
Miroslav Kirin: "Zenzancije"

Vuković & Runjić, 2013.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –