Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 30.03.2008.

Mjesečari u Njemačkoj

Berlin, Bayerische Botschaft

U posljednje vrijeme ne znam što ću vidjeti kad otvorim oči i treba mi nekoliko sporih minuta da shvatim gdje sam. Zaspala sam nakon trideset sati bez sna, budim se naglo, oko pet ujutro, mokre kose, potpuno mokre majice i odlazim po čašu vode. Kupaonica je bijela, veličine jednog solidnog građanskog dnevnog boravka. Spavam u Bavarskom predstavništvu u Berlinu, u monumentalnoj zgradi, strogoj i s puno stepeništa, fotografija nekih vrlih muževa...

Kad smo jučer stigli, pogledalo nas je oko kamere na ulazu, portir je mahao nešto na njemačkom, nije odmah znao što da radi s Romanom i sa mnom, ne izgledamo valjda dovoljno ozbiljno.

Kasnije čitanje u velikoj ostakljenoj dvorani bivše banke, dvjestotinjak ljudi, neki diplomati, u prvom redu sjedi direktor Leipziškog sajma knjige Zille, bavarski ministar kulture govori o Hrvatskoj, o našim knjigama na njemačkom, glumačka TV zvijezda čita priče, razgovaramo; blicevi, foto aparati, pa ajd sad pogledaj gore, pa dolje, pa svi skupa. Ajme.

Ali publika je otvorena, gostoljubiva, barem polovica na izlasku ima naše knjige u rukama. A pitali smo se što ćemo mi tim ljudima dati. U svakom slučaju oni su nama dali dosta, pa da je i iz kurtoazije.

Kasnije mi jedan od istarskih glazbenika koji su tamo svirali veli: nisam znao da ste vi pisci u Njemačkoj zvijezde? Ne budi lud, kažem, mi ti dođemo kao neki poklisari, ugostiteljski radnici u dijaspori. Zvijezda večeri je bila ta publika koja nas je primila s toliko simpatije.

Ujutro doručkujemo raznobojne bavarske salame i kavu, u nekom uredu. Svatko ima svoj kartončić s pozlaćenim grbom: Her kolega i Frau ja. Zabavlja nas to.

Onaj ministar mi reče da će mi napisati predgovor za sljedeću knjigu koja izađe na njemačkom, nisam mu imala srca kazati da ne ljubim predgovore i ministre. Suvišno je izigravat frajericu kad je netko naprosto gospodin.

Taksi nas vozi na sastanak s ostatkom ekipe koja iz Berlina putuje za Leipzig. Tamnoputi vozač je iz nepoznatog razloga ushićen činjenicom da smo „pisci iz Hrvatske": O, pisci, veli momak, dinamik pipl, dinamik pipl, pa se u vožnji okrene prema meni sa šakom stisnutom u znak pobjede. Od srca sam se nasmijala.

Ne zna čovjek da kod nas postoje samo dvije vrste percepcije pisaca: Marko Marulić i jebivjetri.
 

Leipzig, Sajam knjige

Vidjela sam zgradu Sajma još lani, možda je fascinantna kao što mogu biti fascinantni velebni muzeji ili nove zračne luke u velikim gradovima svugdje po svijetu, samo što je ovo jedina kuća knjiga te veličine i razigrane arhitektonske ljepote u kojoj sam dosad bila. Sajam je šareni vašar, pisci, novinari, manga djevojke, barovi s hranom, bezbrojni štandovi knjiga svijeta. Sve vrvi od hodača, čitača, jedva se probijaš kroz taj narod, kroz cijeli jedan prenapučen grad literature.

Cirkuliram između paviljona 4 u kojem je hrvatski štand i paviljona 5 u kojem se smjestio štand Voland&Quista, mog izdavača. Sebastian i Leif, urednici, momci su s kojima bi se čovjek/žena/dijete rado družili i inače, pa im je i čitateljski puk takav.

Stalno me netko povlači, gura mikrofon ili fotić pod nos, pa trk s jednog čitanja ili razgovora na drugo. Dinamik pipl, sjetim se berlinskog taksista - onaj tko se danas ne zabavlja u svom poslu, definitivno je izgorio. Ne mislim samo na pisanje.

A sedam dana se da izdržati, pa makar spavala tri sata dnevno. Susrećem kolege, prevoditelje, agente, tu i tamo netko ronza, autor se lako izgubi i na sajmu autora, nije to ono na što su mnogi navikli, al atmosfera je na razini, čitanja i ćakule uglavnom više nego dobro posjećeni, bar ona na kojima sam imala priliku sudjelovati ili slušati.

Na jednom sam čitanju, ne svom, bogdamidušuprosti, ubila oko na kauču. Bila sam diskretna, moglo se protumačiti i kao užitak u tekstu.

Kako ne mogu spomenuti svih, jer bili smo mnogobrojni, za Slobodu ću prigodno pobrojati Splićane. Bili su dakle: Fiamengo, Baretić, Dežulović, Pavičić, Feđa Klarić s Pazarom i peškarijom, a  i organizatorica Alida Bremer je Splićanka.

A kako je svit mali, katering za otvaranje je radio Mario, moj frend iz osnovne škole koji već godinama u Berlinu ima dućane s hrvatskim proizvodima.

Ne znam još kakva će se slika ukazati kad se prašina od tutnjanja kroz Leipzig slegne, ali uz poneku improvizaciju činilo se dobro, jako dobro.

Jutro pred odlazak sama sam lutala gradom, nisam više bila u stanju razgovarati. Leipzig je jednostavan, s ulicama koje pamte čak  i izgubljeni slučajevi. O svemu više možete čitati u svakom vodiču. Al tamo možda nećete moći pronaći trg koji miriše po biljkama za čaj i začinima i slučajno sresti drvene svece s vedrim dječjim licima.

Ako sad moram dati neki kratki rezime, neke bude: zaljubila sam se u nekoliko ljudi i u nekoliko mjesta.
 

Dresden, opet Berlin, napokon Split

U dresdenske kazamate nije nam došlo puno ljudi, navodno su otišli slušati novu njemačku književnu zvijezdu. Zbog zvijezde, vele, ljudi stoje u redovima. Ovdje to stvarno postoji - književna zvijezda.

Još jedan kratak rez na Elbu s Balkona Europe, pa jedno ugodno čitanje& čavrljanje u berlinskom Centru Sudost i napokon letim doma.
 
A u Berlinu pada snijeg, opet je pet ujutro i ja sam kao mjesečar, od nesanice, od glasova, slika.

U novinama, neka se šaljivčina hrusti po defaultu, e njemu u Leipzigu ništa nije valjalo, e svi ružni plus glupi, a on faca i po. Hm, možda nismo bili na istom mjestu, na istom sajmu, možda je loše pojeo, možda je zapravo cijelo vrijeme ostao doma - ovdje gdje me odmah na aerodromu dočekala pjesmica: Teško je ful biti kul kad si tu.

To je prilično ubitačno, mislim u sebi, kad se da bi ispao kul moraš ko nabrijani djetlić hrustit pod svaku cijenu, pod cijenu zdrave pameti i dobrog ukusa. Naporno.

Sjetim se one o psima i  karavanama, sklopim novine, dvaput zijevnem i napokon - zaspem.


( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –