Nada Gašić : Mirna ulica, drvored
Prva knjiga koju nakon transfera na relaciji AGM-Algoritam urednički potpisuje Kruno Lokotar u svojoj novoj biblioteci KaLibar, roman je Nade Gašić (1950), kasne prozne debitantice koja je doktorirala slavistiku, surađivala s pokojnim profesorom V. Anićem na njegovom «Rječniku hrvatskog jezika», prevela Hašekovog «Dobrog vojnika Švejka», a posljednjih je godina možda i najpoznatija kao urednica knjiga, primjerice Ðermana Senjanovića.
Riječ je o romanu koji se na prvi pogled relativno lako uklapa u ladicu tzv. stvarnosne proze; radnja je smještena u jednu mirnu zagrebačku ulicu, u blizini Kvaternikovog trga, koja čuva svoje tajne negdje iza pomno navučenih zavjesa na prozorima. Roman skicira živote brojnih «tihih» stanovnika grada, čija je sudbina itekako obilježena onime što se događalo prije, devedesetih, iako se ta «stvarnosna» društveno-politička pozadina čita tek negdje u međuredovima. Mirna ulica s drvoredom dom je, naime, za one koji su svoje kalvarije nedobivanja domovnice, «pogrešnih» krvnih zrnaca ili spolne orijentacije, deložacija iz stanova i uzroka trenutnog PTSP-a odradili još puno ranije.
Priča Nade Gašić zbiva se 2003. godine, u desetak dana jednog od najtoplijih ljeta stoljeća, pa ta nesnošljiva sparina snažno podcrtava neriješene ili potisnute frustracije i traume njezinih junaka, koje se često manifestiraju još samo u snovima ili strahovima koji su prerasli u fobije. No, među stanarima ima i onih «pošteđenih» koji na svoje susjede gledaju tek kroz vizuru nesnosne malograđanštine i netrpeljivosti koja se najblaže manifestira u sitnim tračevima i zajedljivim opaskama ili pak kukavičkoj šutnji i tajnoj cinkaroškoj djelatnosti.
«Mirna ulica, drvored» s jedne strane daje ne baš bajnu sliku zagrebačkog kvarta, kao mirkozajednice u kojoj se iščitavaju licemjerje i provincijalizam grada, no to je tek onaj «mirniji» dio ovoga romana strukturiranog tehnikom izmjene pripovjednih vizura, među kojima se izdvajaju ona gay para u srednjim godinama, koreografa i nastavnika likovnog, te usamljene gospođe prepuštene strahovima i ispisivanju dnevnika. Ta je dionica nadopunjena onom koja posve poštuje zakonitosti kriminalističke priče, koja cijelom romanu daje potencijal napetosti i enigme. Mirna je ulica, naime, iznenada postala poprištem ubojstva, koje se ulančava drugim ubojstvom, pa trećim koje nije percipirano kao takvo i još jednim samoubojstvom, a panika koja zavlada postaje akcelerator međusobnih netrpeljivosti i sumnjičavosti među susjedima. U roman je inkorporiran i sam tijek policijske istrage, skupa s birokratskim zapisnicima, što je samo jedan od segmenata fragmentiranja fabule u kojoj je moguće pronaći ulomke dnevnika, sms-ove, pa i naizgled bezazlene crteže odjevnih predmeta. Ubojstva u ulici, također, utječu na intenziviranje međususjedskih odnosa, pri čemu pokušaji bilo kakvog približavanja u pravilu bivaju prekinuti i završavaju tragično.
Nada Gašić relativno je spretno uklopila svu tu građu u cjelinu, iskazujući se stilski i jezično daleko od debitantskih prosjeka na kakve smo navikli, vješto diferencirajući svoje likove i jezikom koji govore, a ukoliko joj tražimo točno mjesto u redovima recentne proze, mogli bismo reći kako joj je nekako najbliža senzibilitetu tzv. «splitske škole» i socijalnoj satiri. Njezini junaci uglavnom su bivši ljudi, napetih živaca i na antidepresivima, pa im svakodnevica nerijetko prolazi u prebiranjima po prošlosti, njezinom bumerang-efektu u vidu snova ili pak življenju tuđih života, onako iz prikrajka i hladovine vlastita stana. Posredno i zapravo ne u nekakvom zločestom prvom planu može se tu iščitati i vrlo oštra satira zagrebačke malograđanske učmalosti u kojoj svi ti «ajnpreni, knedli, fkelice, šufnudli, prisiljena zelja i i pohani piceki» nekako funkcioniraju kao simboli samo(za)dovoljnosti.
Moglo bi se reći kako bi netko, kome bi bilo više do provokativnosti, vjerojatno jače razradio odnos dvojice sredovječnih homoseksualaca ili pojačao onaj uzbudljivi kriminalistički dio na račun onih melankolično-depresivnih koji su ponekad pomalo redundantni, no točnije je kako je Nada Gašić debitirala sadržajno i formalno kvalitetnim romanom. Očito, ulica je postala jedan od potentnijih toposa suvremene prozne produkcije, mikro razina koja funkcionira kao odraz one makro, pa se sve češće može pronaći i u samom naslovu.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )