Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 01.04.2009.

Neven Ušumović : Makovo zrno

Mjesto Nevena Ušumovića (1972) na našoj proznoj sceni poprilično je usamljeno; onih tisuću proznih cvjetova na koje se rado pozivamo jednostavno ne isprepleće svoje korijenje s ovim pripovjedačem, a i vodu crpi iz posve drugog izvora. Ova «cvjetna» metaforika imala je za cilj reći kako je agilni umaški knjižničar (koji pamti i zagrebačke i subotičke adrese), autor zbirke priča «7 mladih» i romana «Ekskurzija», poprilično izmješten iz recentnog konteksta, ali je njegova proza kojom se javlja povremeno i nakon dugačkih pauza, itekako važna i referentna točka.

Spoj postmodernističkih strategija i stvarnosnih tema bio je karakterističan za njegov «roman kratkog daha», a takav se dah prelio i u novu zbirku priča u kojoj se, također, uspostavlja zanimljiv i znakovit dijalog s jednim od prvih mađarskih modernista, Subotičanom Gézom Csáthom, prozaikom s prijelaza onih prošlih stoljeća.

Kao vrsni prevoditelj s mađarskog jezika, Ušumović priče gradi na podlozi Scáthovih motiva, ali prije svega ispisuje originalnu subotičku kroniku s početka devedesetih. 'Stvarnosne' teme ulaze u njegove priče suptilno i nenasilno, ali su i kao takve vrlo jasno prisutne, a kroz devet priča u kojima se pojavljuje čitava galerija likova (u rasponu od Japanaca koji su se vlastitom voljom privremeno naselili u Subotici do starice koju komunistička vlast riješava 'tereta' naslijeđene tvornice), uobličava se mračna i sugestivna slika grada u vojvođanskoj ravnici, melankolična baš onoliko koliko je to znakovito za krajolik, ali i konkretno vrijeme nedavne prošlosti.

Ušumovićeva zbirka "Makovo zrno" u cjelini djeluje kao raspršeni i fragmentarni roman u kojem se izmjenjuju pripovjedne perspektive i glasovi, pojavljuju likovi neshvaćenih umjetnika koji umiru u bijedi ili si 'pripomažu' opijumom, gotovo kao izmješteni iz nekih prošlih (Csáthovih) stoljeća i poetika, čija je sumaglica života ispresjecana rezovima konkretne, nasilne zbilje s početka devedesetih.

Ušumovićevi likovi odlaze, odlazili su ili sanjaju odlazak iz vojvođanskog gradića (često je željena ili isprobana destinacija, kao i kod samog autora upravo Zagreb), a u međuvremenu koje je trenutno njihov život suočavaju se s nesretnim brakovima, izolacijom zemlje, pronađenim kostima ubijenih u vlastitom vrtu, sudbinom imigranata ili pak vlastitom probuđenom seksualnošću.

Koliko Ušumovićeve priče prilaze svim tim temama iz drugog kuta, bez ikakve objašnjavalačke gestualnosti, svjedoči jedna od najboljih u knjizi «U stočnom vagonu» u kojoj se isprepleću motivi holokausta, odrastanja bez roditelja, erotskog buđenja, pa i svojevrsne ekološke osviještenosti. Čak i tema kao što je stradanje Židova u 2. svjetskom ratu (dodirnuta i u priči «29 novembar») kod ovog je pripovjedača svedana na veliku životnu, pa i literarnu istinu – manje je više.

Ušumovićeve priče u kojima se vješto, gotovo konceptualno nadopisuju stilske epohe, a simbolističke i ekspresionističke slike nadopunjuju onim realističkim, u stalnom su dijalogu s prošlošću - dijelom je taj dijalog usko literaran, a dijelom vrlo 'stvarnosan', kao u slučajevima kad se kao tema pojavi izgubljena urbanost i alternativnost grada ili pak znakovito ubaci autentičan bunjevački govor.

Ušumovićeva zbirka po treći put prezentira ovoga autora kao vrsnog stilista, sklonog formalnim ali i tematskim poigravanjima, čija je svaka knjiga rezultat promišljanja i zaokruženog koncepta, kao i dokaz da literatura još uvijek može nastajati iz literature. Nakon «Makovog zrna» ipak još uvijek ostaje dojam kako ovaj pisac može još više i svakako češće.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –