Priče o mladima koji nisu nostalgični za vremenima koja nisu doživjeli, štoviše, duboko preziru priče o zlatnim osamdesetima, no nisu ni posve kod kuće u 21. stoljeću. Nalaze se u nekoj vrsti limba, analogni momci u digitalnom svijetu, generacija u tranziciji. Dovoljno su pametni da ne sudjeluju, no previše rezignirani i prelijeni da bi nešto napravili.

Parafrazirajući naslov slavne Nerudine zbirke, Ivan Jozić već nam u početku nudi koordinate svijeta u koji nas poziva – humor, književnost i pripadajuće joj dijaloge, te najavu da ćemo čuti ponešto i o odnosima između spolova, predrasudama o njihovoj (ne)moći, o ulogama koje smo u ljubavničkom odnosu skloni umišljati, prepoznavati ili zauzimati.