Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Darija Žilić • 06.10.2010.

Olja Savičević Ivančević : Književnost ne treba neki viši smisao od sebe same

Olja Savičević Ivančević rođena je 16.09.1974. u Splitu. Piše prozu, poeziju, novinske kolumne. Autorica je više pjesničkih zbirki, knjige priča "Nasmijati psa" (2006.) te romana "Adio kauboju" (2010.).

Za rukopis "Nasmijati psa" nagrađena je nagradom "Prozak" kao najbolji autor/autorica proze do trideset i pet godina; dobitnica je prve nagrade "Ranko Marinković" Večernjeg lista za kratku priču "Heroj" te nagrade "Kiklop" za najbolju zbirku poezije "Kućna pravila" (2007.).

Zbirka priča „Nasmijati psa", osim u Hrvatskoj, objavljena je u Njemačkoj pod nazivom "Augustschnee", te u Srbiji, Makedoniji i Mađarskoj.  Prozni ulomci, priče i pjesme prevedeni su na dvadesetak svjetskih jezika, uvrštavani u strane i domaće izbore i antologije. Roman "Adio kauboju" paralelno je objavljen u Hrvatskoj i Srbiji, a uskoro izlazi u Njemačkoj.
 

Darija Žilić : Često se ističe kako pišeš o odrastanju. No, tvoja proza nipošto nije nostalgična i okrenuta prošlom, već je riječ o povezivanju nekadašnjeg vremena i ovog svagdana kojeg živimo...

Olja Savičević Ivančević : Teško da bi se ovaj novi roman mogao nazvati romanom o odrastanju, jer Ruzinava je već odrasla. Postoje ljudi koji s dvadesetak godina nakupe više sudbine i iskustva nego većina sa sedamdeset i pet - željela sam da takva žena nosi moju priču; tako da ima dosta stvari o kojima knjiga govori više negoli o djetinjstvu, strašnih, smiješnih i opakih stvari, a i smještena je u nulte godine.

Meni je bila namjera zapisati te nulte, više nego npr. osamdesete, i ispričati to tumaranje za vlastitim srcem i pameću, koje svakog normalnog sljeduje bar jednom u životu, zapisati priču izmještenu u, čak i literarno, zabačen kontekst. U prostor u kojem vrijeme kao da ne teče. Hrvatska nisu ni Split ni Zagreb, ono što je Hrvatska danas najbolje možeš osjetiti u provinciji, doslovno na rubu, u predgrađu gdje se vrijeme zaustavilo i sve je ostavljeno propadanju ili nevjerojatnoj izgradnji koja je također propadanje, ono estetsko kojem je prethodilo etičko i egzistencijalno.

U svakom slučaju, prošlost mi služi da bih govorila o sadašnjosti, mora postojati neko vrijeme s kojim se ovo u kojem živimo može usporediti i u kojem se može odraziti. Razlika koja je jako uočljiva između vremena prije rata u kojem sam bila dijete i ovog nakon rata je u tome što se nekad idealizirala budućnost, a danas se idealizira prošlost - što zapravo govori loše o sadašnjosti.

Čak i ako uzmemo u obzir nekadašnji društveni marketing koji je verbalno proizvodio "svijetlu sadašnjost" i "svjetliju budućnost", ostaje činjenica da su ljudi, za razliku od danas, u velikoj većini zbilja vjerovali u to neko sutra, svatko u svoje. Ali budućnost se nije dogodila, zapeli smo u vječitom prezentu kao na pokretnoj traci.


Može li se reći kako je roman "Adio kauboju" želja da se u ubrzanom vremenu u kojem postajemo relikti još za vrijeme vlastitih života, sačuva sjećanje na vrijeme kada smo još mogli reflektirati?

Nije mi bila namjera konzervirati i spremati sjećanja za zimnicu, iako se to možda spontano i dogodilo. Rakurs je uvijek iz sadašnjosti. "Adio kauboju" je spora knjiga koja se brzo čita, bar prema onom što čujem od čitatelja. Spora je jer radnja više zrije nego što teče.

Jedna od boljih stvari kod knjiga je ta da nas ne samo usporavaju, već i zaustavljaju, i to doslovno, fizički. Ne možemo raditi nešto drugo i uistinu čitati knjigu, primorava nas na potpuno sudjelovanje, naravno ako ima tu snagu da nas uvuče u tekst. Doduše, ima onih koji vode ljubav i gledaju TV, to ti je nekakav tipičan tranzicijski moderan lik, ali ja ne mogu čak ni jesti sendvič i gledati TV u isto vrijeme, ma naravno da mogu ako moram, ali nije mi to to. Treba voljeti svoj sendvič. Sve dobro u životu zahtjeva posvećenost i prepuštenost, pažnju. Pažnja je vrijeme.

O vremenu, usprkos ubrzanju, možemo odlučivati ako osvijestimo najbanalniju stvar na svijetu: da nam zapravo ništa neće i ne može umaći osim vlastitih života. Ovo govorim uz pretpostavku da se uopće želimo osjetiti živima, jer mi je jasno da mnogima brzina, frenetičnost, brbljavost, logoreja, akceleracija svake fele, služe kako bi premostili prazninu, strah od svakodnevne praznine, pa i od praznine papira. Jednostavno rečeno: ako staneš "na balun", najebao si, moraš se susresti sa samim sobom i nezanemarivom količinom vlastitog besmisla.

Ne kažem da smisao zbilja postoji, ali postoji osjećaj mira, zadovoljstva, ljubavi i sreće. Mislim da i u pisanju i u životu treba više driblati, sjediti i stajati na tom "balunu", loptici vremena. Ne uspijeva uvijek, naravno, ali na taj način nemam osjećaj išta propuštam, dapače.


Roman, premda sadrži elemente vesterna, zapravo je subverzija tog žanra, kao i žanrova uopće, jer nemoguće je da da danas postoje "čisti" književni oblici. Kako si se pripremala za pisanje ovog romana?

Odgledala sam toliko vestern filmova da sam nakon nekog vremena razvila strast, ma čak i onih opskurnih kao što su easterni, japanski sukijaki vesterni ili acid vesterni, a usput sam i pročitala ponešto o žanru. Da bismo se igrali s nečim pretpostavka je da znamo kako igra ili igračka funkcionira, iako ni to nije uvjet, ali željela sam dekonstruirajući žanr koji je već sam po sebi parodija - jer špageti vestern parodira klasični kaubojac - navesti čitatelja da konstruira jedan svijet koji nam je puno bliži i stvarniji. I koji je također parodija normalnog života. Mi živimo parodiju, to je naš žanr.

Ali osim vesternima, posvetila sam određeno vrijeme zoologiji, botanici, vatrenom oružju, pa pomalo i astronomiji, što se u romanu vjerojatno ne vidi na prvi pogled, jer koji put je potrebno razgovarati s raznim upućenim ljudima i potrošiti nekoliko sati kopanja po rječnicima i internetu za jednu rečenicu, što je također neka mala strast.

Što se "čistih" književnih oblika tiče, mislim da su i danas mogući i relevantni. U današnjem vremenu prijelaznih oblika bio bi to čak i izazov. Nisam ni sigurna ni hrabra za toliku jednostavnost, za izlazak na čistinu. Možda u nekoj sljedećoj knjizi.

Ovo spominjem jer je rad na tekstu uvijek i rad na sebi - ako nije puki zanat - tako je i meni "Adio kauboju" pomogao da se sastavim. To nema veze s terapijskim učinkom, takav rad je privatni trijumf nad svojom voljom, koncentracijom i svojim umijećem. Znaš da sam iz Splita, a ovdje je patetičan svatko tko se na svoj i tuđi račun ne sprda, u svemu ima (auto)ironije, ali svejedno - lagala bih kad bih rekla da sam ista. Ako nas čitanje tuđih knjiga mijenja, pisanje svojih trebalo bi još i više.


Moglo bi se reći da je roman posvećen onima koji se nisu prilagodili vremenu, onima koji su imali „previše magle u glavi"...

Za one koji se jesu "prilagodili vremenu", ovakvom vremenu, nemam puno lijepih riječi. Ne radi se o "previše magli u glavi", dapače, ne zanimaju me oni što glavinjaju kroz život nesvjesni stvarnosti, kao ni oni koji su se dobro adaptirali, ni jedni ni drugi mi nemaju što reći i u književnosti su upotrebljivi karikaturalno. Zanimaju me oni ljudi kojima je idealizam svjestan i promišljen odabiri, jedini istinski racionalizam ili kako bi naš kolega Telećan pametno rekao: istinski "nad-realizam", nešto što se izdiže nad dnevne realije, upravo razumom, promišljanjem.

Živimo u društvu neslobodnih, egzistencijalno ucijenjenih i zbog toga samoprezrenih ljudi, zato su svi mahom frustrirani ili tjeskobni. Neki likovi iz mog romana ipak su na određenom pragu slobode, nisu pristali na indoktrinaciju vremenom, nisu se prilagodili, pa su ili stradali ili otišli, a ni ostati i biti svoj, ne prodati se, u ovoj stvarnosti nije lako, ali je možda jedini preostali način da, kad smo već tu gdje jesmo, budemo slobodniji ljudi, čak i sretni ljudi.


Roman karakterizira i nelinearna struktura, koja također korespondira sa shvaćanjem kako je danas neka cjelovita slika svijeta nemoguća...

To je jedan od razloga zašto sam htjela tu raspršenu, rasprsnutu - ni linearnu ni fragmentarnu - fabulu čiji su dijelovi povezani sitnim narativnim končićima, zapravo linkovima. Znala sam da želim roman čija je struktura takva kao da klasičan roman s čvrstom konstrukcijom i pravocrtnom naracijom eksplodira ili ga staviš u mikser. U stvari, jedino sam takav u tom trenutku i mogla napisati.

Struktura "Adio kauboju" duguje puno i iskustvu interneta, jer nakon interneta više nije moguće pisati, a uskoro neće biti moguće ni čitati na isti način. Ni internetski simulakrum nije moguće zahvatiti integralno već se povezuje linkovima. To sam kombinirala s filmskom montažom, video vrpcama, principom bloka kao cjeline iz koje se trgaju listovi, pogotovo u dijelovima koji su vraćanje kroz vrijeme (u kojem su VHS i blok nešto značili), ali i s iskustvom gledanja u zvjezdano nebo. Astronom zna, u svakom trenutku, gdje je koja zvijezda i tako ih povezuje u galaksije i neba, u svemir, a na sličan način i pisac zna gdje mu je koja riječ i kako riječi i rečenice dovesti u međusobnu vezu. Komplicirano je kad se ovako objašnjava, ali zapravo je sasvim jednostavno čitati.


U kronotopu romana važno je poimanje grada, podjela na pregrađe i centar, industrijske zone. Nalazimo i prikaz slike društvenih struktura, društvenih promjena u Gradu, koji zapravo postaje glavni subjekt romana. Slažeš li se s tim mišljenjem?

Slažem se da je grad, zajedno s predgrađem, glavni lik. Ako "Adio kauboju" i jest bildungs, onda je bildungs jednog grada.

Mogla bih sad reći da je šporko predgrađe simbol našeg položaja spram svijeta i simbol civilizacije u raspadu, ali iskreno, nije me briga za simboliku, ja samo pričam priču o jednom poluizmišljenom svijetu, koji je naš. Književnost ne treba neki viši smisao od sebe same - nije da zagovaram larpurlartizam, daleko od toga, ali svaka dobra knjiga je angažirana i kad joj to nije prva namjera, inače nije dobra, nego isprazna, ni o čemu. Ne moraš pričati političkim jezikom da bi bio političan.

Kod nas je sve ispolitizirano, zatrovano politikom i trivijalnim, popularno je literarno se oglašavati u ime cijelog naroda, grada, regije, udruge, manjine, a to je provincijski sindrom, ako ne i prikupljanje poena. Kao čitateljica od pisaca očekujem da govoriti svojim glasom, tribuni su mi nezanimljivi. Govorim o Dalmaciji, o gradu, a ne u njegovo ime, govorim o drugačijima ljudima, ali ne i u ime drugačijih.


Zanimljiv je i govor romana, polifonija dijalekata, fraza iz filmova, neka posebna lingua franca djetinjstva...

Svijet kojeg opisujem živi na ulici, tu se život neprekidno verbalizira, a govori miješaju. Tako smo govorili u djetinjstvu dok se još nije pojavio strah od vlastitog jezika, strah da ne bismo što krivo rekli. Zbog te opće nelagode u vlastitom jeziku isti se devedesetih bio odrvenio i danas je još uvijek pomalo drven. Zato je na pjesnicima da ga razgibaju, a na prozaicima da budu malo više pjesnici, da koriste taj jezik.

Na jednoj književnoj manifestaciji na Kanarima prišla mi je starija španjolska pjesnikinja i rekla da joj se sviđa kako govorim hrvatski, jer iako ni vraga ne razumije, kroz melodiju se daju osjetiti emocije. Razmišljala sam koliko savršeno možeš ovladati nekim stranim jezikom da kroz zvuk preneseš doživljaj onoga o čemu govoriš. Taj doživljaj jezika koji je izraz, a ne samo izričaj, želim postići u tekstu.

Nisam promišljena autorica kako se možda može činiti iz svega rečenog, uglavnom mi se sve događa i otkriva u hodu, tijekom pisanja, ali još prije nego što sam išta napisala postavila sam sebi izazov: jednu priču koja je važna, bar meni, i čija se ogoljena fabula može činiti kao tipična stvarnosna, ispričati, ispjevati jezikom koji je izrazito poetski, ali i do kraja suvremen, od vokabulara do sintakse, koji je i raspušten, ne libi se vulgarizama, kratica, turcizama, talijanizama, "srbizama", anglizama, blogizama, različitih dijalekata, citata, žargona, titlova, meta jezika. To je naš jezik, tako pričamo kad smo neposredni.


U poeziji igraš se i identitetima svojih lirskih junaka, njihovim rodnim ulogama, tjelesnošću. Posebno mi se pak čini važnih da afirmiraš junakinje koje ne žele oponašati život "sapetih matera".

Volim čitati i pisati o tijelu, pa i o erotici i ne želim pri tom uopće biti provokativna. Pišem o svemu kao da ne postoji tabu, jer ga u mojoj glavi nema, a ako naletim na koji pozabavim se njime.

Mislim da je generacija cura rođena sedamdesetih godina, ili možda i nešto ranije, bila prijelomna, pa je između nas i naših mama u smislu svjetonazora i odnosa prema patrijarhalnom veća razlika nego između njih i njihovih baka. Ne znam kako bi se stvar odvijala da sam imala "sapetu mater" ili oca patrijarha, moji su roditelji bili prilično liberalni u odnosu na svoju sredinu i u svemu blagi i normalni ljudi: tata je izgledao kao krupni mačo s brkovima, ali je i kuhao i usisavao, vodio me na balet i na utakmice, a mama je zmaj. O svemu se razgovaralo otvoreno. Tim je veći bio šok & nevjerica u svakodnevnom sudaru s patrijarhalnim.

I dan danas, a napunila sam trideset i šestu prije neki dan, znam čuti kako je neki kolega izjavio: mogla je i bez toga. Baš je to uvrnuto, hajde zamisli da netko za Šimpragu ili Bulića ili Glamuzinu, Radakovića, Valenta, Karakaša kaže: pih, mogao je i bez tog seksa u knjizi. Pa svi bi se takvome smijali. Tim više je važno da se o erotici piše, onda kad to ima smisla, ili kad autor ima inspiraciju, svejedno kojeg je roda, spola i afiniteta. Samo znakovito je da još i danas pišući o ženskom tijelu mi autorice zapravo pišemo o slobodi.

Što se identiteta tiče, vjerujem samo u osobne identitete. Taj stav se jasno očituje i u "Adio kauboju", a i inače prakticiram "igru" travestije kroz osobni identitet neprekidno podložan mijenjanju, razobličavanju i pronalaženju, u poeziji primjerice. Tzv. kolektivni identiteti danas su stvar mode i daju se svlačiti i oblačiti prema prigodi, skoro kao odjeća. A i to kako nas drugi vide ovisi o njihovom osobnom identitetu ili o onom kolektivnom identitetu koji se trenutno nosi, samo što to mnogi još ne uspijevaju osvijestiti ili neće priznati.


Uočila sam kako i u poeziji i prozi pojavljuju se none, čiji me prikaz pomalo podsjetio pomalo  na opis u romanu Slobodana Novaka "Mirisi, zlato i tamjan". Koje hrvatske romanopisce voliš čitati?

Moja proza se ne hrani toliko drugom prozom, pitanje je koliko je to uopće moguće osim kao manirizam i prepisivanje, tako da je veći utjecaj, pogotovo na jezik i strukturiranje od strane cijele galerije pjesnika, esejistike, filma, stripa, muzike... Za prozaika je u nekom smislu rada i proizvodnje važnije čitanje poezije, negoli što je za pjesnika čitanje proze.

Novak i Marinković su mi bliski jer to su te iste ili slične mediteranske slike, boje i mirisi, a bome i vonjevi, u kojima se krećem, što ne znači da su mi manje bliski bili ili jesu Krleža ili Kiš, koji je također i hrvatski pisac, kao što su to i Borges i Carver (iako za Carverom nisam toliko luda kao mnogi, odnosno ima pisaca za kojim sam kudikamo luđa).

Od novijih knjiga, uz prozu stranih pisaca, bile su mi, dok sam se formirala kao nekakva autorica, bitne Perišićeve i Ferićeve priče i romani Dubravke Ugrešić, Gromačin "Crnac" i još dosta, dosta drugih knjiga. Nezahvalno je nabrajati, nisam sve pročitala, a s godinama se mijenjaju i favoriti.

Mislim da imamo i jako dobru generaciju mladih pisaca rođenih sedamdesetih i osamdesetih, samo da ne nestanu sa scene koja im premalo nudi. Za početak predlažem kritičarima i urednicima da afirmiraju tu generaciju, onako kako se to radi u Americi i Zapadnoj Europi, to mi se čini i smislenijim od afirmiranja spisateljica kao neke rodno-literarne grupacije i fenomena.


Premda je tvoja poezija nagrađivana i čitana, ipak je nema u nekim antologijama. Kako to objašnjavaš?

Dosta ljudi me to pitalo, ali kako ja mogu odgovoriti na to?! Upravo su mi neke pjesme uvrštene u tri različite panorame ili antologije koje će izaći ove ili sljedeće godine, a relativno nedavno su objavljene i u antologiji hrvatske mlađe poezije u Ukrajini. Ipak iz većine domaćih antologija, čast iznimkama, najjasnije od svega možemo razabrati tko je kako pozicioniran na našoj, u ovom slučaju pjesničkoj, sceni, koja je zapravo margina, i tko je s izbornikom dobar, pa tako nažalost nema u njima ni nekih pjesnika kojima je u antologijama mjesto prije negoli meni. Nije to produkt zavjere ili zlobe, nego nemara i nebrige, pa često i neupućenosti, neznanja.

Ako si "beskoristan", ako nemaš nikakav stvaran utjecaj: nisi u odborima, uredništvima ni ostalim lokalima moći, ne radiš u izdavačkoj kući niti na fakultetu, utjecajnim novinama, nitko te nije mladog otkrio ili starog rehabilitirao da se time šminka, a ni s poznanstvima ne stojiš najbolje, tada te vrlo lako zanemariti. Još je gore ako si se prvotno afirmirala ili afirmirao kao prozni pisac.

Ali da ne budem nepoštena, nekog tko se sad tu zafrkava i odbija definirati nije lako antologizirati: tri pubertetske zbirke, pa jedna pod heteronimom, zapravo se ne zna imam li četiri, pet, dvije ili samo jednu pjesničku zbirku, a to svakog ozbiljnog antologičara mora zbuniti. Na sreću ima i onih "manje ozbiljnih"  kojima je važan tekst,  koji čitaju pa biraju, a ne obrnuto.

"Kućna pravila" kao jedna pomalo hermetična, intimistička i zapravo jako "ženska" zbirka, doživjela je drugo izdanje, dobila Kiklopa i dobre kritike i čitanija je od većine antologija. Usuđujem se reći, a lako je i provjeriti, da je zajedno s "Puzzlerojcom" imala i određen utjecaj na generacijsko pjesništvo. Nastavim li pisati poeziju, pitanje je vremena kad će me početi uvrštavati po inerciji, ali to neće značiti da sam najednom postala bolja pjesnikinja, nego tek da me više nije moguće ili nije pametno preskočiti.


Poezija i proza prevođena ti je je na mnoge jezike, kakvi su planovi s novim romanom?

To rješava i planira agentica Dagmar Schruf, a pomaže i Lokotar, ja sam svoj  posao odradila kad sam roman napisala. Nakon Hrvatske i Srbije, izaći će u Njemačkoj, a zatim i na španjolskom. Zainteresirani su francuski i slovenski izdavači, ali zbilja je rano o tome pričati. Naravno da me veseli to s prijevodima - trebam ponekad potvrdu da moja uporna vjera u književnost i pisanje nije produkt "magle u glavi".

Nažalost prijevodi su kod nas prečesto igra slučaja, a inicijativa je, bar prema mom iskustvu, uglavnom dolazila od strane čitatelja koji su urednici ili prevoditelji. Još nitko s hrvatskog Olimpa nije osvijestio, ili ih jednostavno nije briga, da jedan pisac, a ne mislim pri tom na sebe, bar ne u prvom redu, neizmjerno manje košta, a neizmjerno više govori o nekoj zemlji nego ijedan sportaš, i da bi te naše autore možda trebalo početi sustavno prevoditi, a prevoditelje poticati. Ovdje talentiran pisac može napredovati brzo, ali ne i predaleko, a to se onda reflektira na tekstove kroz autocenzuru, podilaženje najširoj publici ili trendovima.

Bez širenja scene barem u zemljama bivše Jugoslavije i bez postojanja u drugim, stranim jezicima, osuđeni smo na geto. Čim malo poviri van svoje enklave, a to može i samo čitajući suvremene strane autore i časopise - inozemne festivale i sajmove da i ne spominjem - naš pisac lako stekne uvid o tome gdje je: u svom selu, seocetu, u kojem nikad nije bio prorok.


*** Najtoplije zahvaljujemo Dariji Žilić koja nam je velikodušno ustupila ovaj razgovor  za objavljivanje (mala indiskrecija: Darija priprema knjigu razgovora u kojoj će se naći i ovaj s Oljom :-)

Ovo nije prvi razgovor s Oljom Savičević Ivančević na našem portalu, provjerite da li se Olja promijenila u međuvremenu, pročitajte razgovor "Velike su istine često veliki fejk" objavljen 20. rujna 2006. godine.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –