Philippe Delorme : Ozloglašene princeze
U svom manje poznatom romanu "Indiskretni dragulji" francuski enciklopedist Denis Diderot dopušta da damama jednog imaginarnog društva, nauštrb korektnosti lažljivih usta, nezgodnom, čulnom istinom progovori par niže lociranih usana. Na sličnoj dihotomiji počivaju i "Ozloglašene princeze", zbirka povijesno-putenih ogleda iz pera francuskog povjesničara i novinara Philippea Delormea, specijaliziranog između ostalog za burne životopise i trpku svakodnevicu okrunjenih glava: dok službena povijest, prešućujući sočne detalje, radi na slici svrhovita svijeta, iza zatvorenih vrata dvorskih ložnica odvija se nešto sasvim drugo.
Šesnaest moćnica, od Klitemnestre i Kleopatre pa gotovo do naših dana, na dvjestotinjak stranica informativna štiva suvereno miješa politiku s pohotom, ukidajući redom romantičan stereotip o samozatajnoj, požrtvovnoj ženi koja bi trebala stajati iza svakog iole uspješnog muškarca. Jer, koliko je muškaraca prošlo kroz fatalne zagrljaje velikih Katarina, Kristina i Margareta, Lukrecija, Teodora i Izabela, ovdje nije ni toliko važno, bitno je da su dolazili i nestajali, zavedeni, zaluđeni i uglavnom iskorišteni za nedokučive ciljeve svojih okrutnih ljubavnica.
Promotrimo li knjigu kao pokušaj uspostave povijesnog kontinuiteta, pravo je čudo da je Europa uopće opstala u tolikoj silini prolivena estrogena. Ipak, autor implicitno priznaje i da se mnoge monstruoznosti tih "nemoralnih čudovišta" temelje na pukim mitovima, izniklim mahom u glavama muških suvremenika i da ih ne treba pod svaku cijenu uzimati zdravo za gotovo.
Chronique scandaleuse europskog častohleplja i volje za moć, nepomućene nepotrebnim obzirima, čitat će se tako u prvom redu zbog zabave i razbibrige, a nikako iz zabrinutosti nad moralnom sudbinom svijeta. Nju su, ako je vjerovati knjigama poput Deloremeove, ionako već uprskale problematične princeze.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )