Pisac kao kulturni ilegalac (ili književnost od 25 posto)

Napomena: kao i prije nekoliko godina, Robert Perišić je napisao tekst u kojem promišlja (pa i provocira) poziciju hrvatskog pisca u kontekstu nesređenih odnosa na hrvatskom tržištu knjiga & kulture, gdje je godinama prisutan nedostatak dovoljno osmišljenih  modela koji bi omogućili da tzv. lanac knjige (autor-nakladnik-čitatelj) funkcionira na pravednijim osnovama tj. na zadovoljstvo svakog pojedinog segmenta.

Perišićevo je promišljanje problema već naišlo na pojedinačne reakcije i komentare, za sada uglavnom u tzv. blogosferi, a portal Moderna vremena Info će se potruditi da u idućim danima pribavi reakcije i drugih autora, kao i predstavnika udruženja pisaca te nadležnih ministarstava, a koja ćemo objaviti na stranicama portala.

Tekst koji objavljujemo u dogovoru s autorom, prvotno je objavljen 17. rujna 2010. godine u tjedniku Globus.

***

Nedavno je mlada hrvatska spisateljica Maja Hrgović dobila u Sloveniji, na poznatom književnom festivalu "Vilenica", nagradnu stipendiju Central European Initiative (CEI) za pisanje svog romana na temu ženske ekonomske emigracije, tj. o ovdašnjim gastarbajtericama u zapadnim zemljama. Svakako, dobro zamišljena, a nepotrošena tema s potencijalno međunarodnim odjekom - čega je već i stipendija pokazatelj, tj. iznos od 5000 eura predviđen, kažu, za putovanja i istraživanje teme.

Maja Hrgović je inače debitirala ove godine s motivski svježom, "socijalno-ljubavnom" zbirkom priča "Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo", koju je žiri vidio kao kao garanciju za kvalitetu romana u nastajanju. U užem izboru ove međunarodne nagrade-stipendije za mlade autore (do 35) bio je i mladi pjesnik Marko Pogačar, dok je treća finalistkinja bila Valeryja Kustava iz Bjelorusije. Od troje, dvoje iz Hrvatske - pa reklo bi se da na mlađoj sceni nema problema.

Pa i nema, a to nas zapravo ni ne čudi - jer u nas redovito postoji jaka mlađa scena. Talenta, pa i ambicije, tu nikad ne nedostaje. U nas je problem redovito na drugoj strani - u manjku razvoja i stagnaciji u zrelijim godinama, onda kad bi pisac trebao dati najviše. Onaj, naime, tko ima oko za ne baš logične, ali zato sustavne pojave - takozvane anomalije sistema - primijetit će da u nas pisci na putu prema zrelim godinama, umjesto da pišu svoja najvažnija djela, pišu knjige u kojima padaju ispod očekivanja ili naprosto nestaju sa scene. U svijetu pisci tako ne «nestaju», nego se razvijaju, pišu sve kompeksnija djela, dok je u nas - čast izuzecima - trend gotovo obratan. Kako objasniti ovu misteriozni razliku?

Kao promatrač i sudionik domaćeg književnog života, rekao bih da se stvar zapravo lomi u srednjim godinama. Nakon uspješnog etabliranja u dvedesetima i tridesetima, od četrdesetih pa nadalje nastaje osipanje, odustajanje i stagnacija. Tako to u nas ide, premda po unutarnjoj logici ovoga posla ne bi trebalo biti tako. Godine možda odnose ponešto strasti, ali trebale bi i dodavati štošta na vagu, naročito u prozi: zanatsku vještinu, stečeno iskustvo, znanje.

Zašto u nas sve ide obratno? Postoje možda i neki drugi razlozi, no jedan je, vjerujem, suštinski, i svi za njega znaju, samo što se o njemu ne misli, pa se zato ni ne rješava. Stvar je tek u tome što je u nas je pisac - ilegalno zanimanje. To zanimanje ne postoji, jer se čovjek njime ne može baviti, osim u tzv. slobodnom vremenu. To, dakle, nije zanimanje - premda mu službeno tako tepamo - nego hobi. S honorarom od desetak-petnaest tisuća kuna po knjizi, pisac u Hrvatskoj mora imati drugi posao, živjeti od drugog posla, da bi se, u "slobodnom vremenu", bavio svojim navodno prvim poslom.

Pritom, onaj posao od kojeg se živi zaista treba obaviti - nije to nikakva fikcija i nitko nikoga, posebno danas, ne plaća "onako". Onda dolazi ovaj drugi posao, književni, gdje treba briljirati, zadovoljiti svjetske kriterije, jer drugih nema: na polici knjižare svaka se knjiga bori s Franzenom, Kunderom i Dostojevskim, kao i sa stranim bestselerima. To je konkurencija u kojoj čitatelj bira nečiju knjigu, konkurencija u kojoj naši hobisti, nevjerojatnim slučajem, ponekad dobro prođu.

Ukratko, moglo bi se reći da ovdje redovito imamo jaku mlađu i nejaku "zrelu" književnost, naprosto zbog toga što mladi čovjek ima više slobodnog vremena, a i više psihofizičke energije, adrenalina i izdržljivosti da se bavi s dva posla. Ovaj problem domaće književnosti je, dakle, tjelesne prirode - što zvuči kao ironija, ali je hrvatska kulturna činjenica. Zbog fizike vremena (ne možeš odjednom biti na dva mjesta), zbog energije koju pisanje traži, zbog toga što onaj drugi posao zahtijeva i cijeli jedan profesionalni život (koji okupira) - zbog toga hrvatski pisac može idealno dosegnuti 50% svog potencijala, no to u praksi s dva posla i još ponekom ljudskom obavezom pada na 25%, i niže. Naravno, takav razvoj «karijere» od 25% bi imali i Modrić i Olić kad bi igrali nogomet poslije posla na građevini, ili "kad stignu".

No, to je u Hrvatskoj svima normalno, svi će samo uzdahnuti - "od pisanja se ne može živjeti, što ćeš" - tako da je ova anomalija sustava usvojena bez razmišljanja, kako je to u nas često slučaj. Nejasna je ipak logika te činjenice - zašto u nas nitko ne može živjeti od književnosti, dakle baviti se tim zanimanjem, čak ni ako je priznat, cijenjen, veleuvažen, mogao bi biti i klasik, no svejedno bi se morao pitati po čemu je to, recimo, gori od netom diplomiranog mladog glumca koji, ako ima nešto talenta, dobija posao u kazalištu da bi se bavio svojom umjetnošću? To kazalište je financirano od države ili grada, i tako mora biti, jer bi inače propalo na tržištu, i dobro je što se mladi, čak i napola talentirani glumac, može baviti umjetnošću i što postoji kulturna strana proračuna.

Nije to problem, nego je problem u tome što, mimo svake logike, ono što je dopušteno svakom umjereno talentiranom glumcu, nije dopušteno nijednom, pa ni najtalentiranijem, ni najcjenjenijem piscu - bez obzira što se pisanje obično smatra samim vrhom kulture!? Ima li ikakve logike u tome da se distribucija novca u kulturi radi baš na takav način da se ni potvrđenim, najboljim piscima ne dopušta pisati knjige, osim nakon što ih temeljito omete neki sasvim drugi posao?

Stvar je, naravno, u anomaliji sustava. Nema modela. Bez modela ne bi mogle postojati ni knjižnice ni kazališta, niti bi glumci glumili osim u sapunicama, niti bi knjižničari mogli raditi kao knjižničari i izdavati knjige koje napišu pisci koji, jedini u tom lancu, službeno ne postoje. Bez modela sufinaciranja, sve bi to na tržištu propalo i ničeg ne bi bilo. Bez modela, također, ne bi ni u Matici hrvatskoj mogli izdavati "Stoljeća hrvatske književnosti" gdje se, nakon što kulturni ilegalac (pisac) umre "kao klasik", na deset klasičnih knjiga potroši 2.300.000 kuna - od čega bi se moglo dodijeliti tridesetak cjelogodišnjih stipendija (naravno, uz obavezu), što je već dovoljno za "profesionalizaciju" prvog ešalona književne scene.

Zapravo je cijena rješenja začudno jeftina, jer ulaganje u pisanje nije ulaganje u hladni pogon, nego čisti input proizvodnji, međutim - naši su birokratski običaji takvi da tamo gdje nema hladnog pogona, nema ni modela.  

Nema modela, a nije ga ni nitko tražio. Tu ozbiljan dio krivnje leži i na samim piscima koji svoj položaj shvaćaju običajno i već "prirodno" - kako su o svom statusu mislili i kmetovi u feudalizmu - a bilo je čak i takvih koji su, u ime tržišta, kompromitirali ideju stipendija koje je Ministarstvo prije nekoliko godina počelo dodijeljivati - što je pozitivan, ali nedovoljan pomak - premda sve te stipendije zajedno, za cijelu književnost, koštaju manje nego onaj splav koji se raspao prije Venecijanskog biennala. Suprotno uvriježenom mišljenju, model za "profesionalizaciju" gornjeg književnog doma (i poluprofesionaizaciju srednjeg) nije ni skup, ni nemoguć, ni nepoznat.

To se postiže skupinom rješenja. Male zemlje u kojima kultura ni teorijski ne može opstati na tržištu, a zapravo i velike, od Njemačke do Amerike, imaju modele kojima direktno ili indirektno piscu omogućuju rad. Njemački model - neovisno o solidnom tržištu - jest golem broj stipendija, državnih i lokalnih, te sustav Literaturhausa - u nas bi se reklo Centara za kulturu - koji imaju obavezu pozivati pisce na čitanja, naravno uz honorar. U Americi je razvijen sustav stipendija, često privatnih (koje su zakonski motivirane), ali i podučavanja kreativnog pisanja na fakultetima što je, primjerice, radio Raymond Carver koji, također, najveći dio karijere nije mogao opstati "od tržišta"... To je indirektno financiranje pisca koji podučava vještinu, unutar obrazovnog sustava.

Posao naših dvaju društava pisaca (HDP i DHK) tako bi trebao biti promoviranje ideje - uz ponešto pritiska na Ministarstvo obrazovanja - da se uvedu katedre kreativnog pisanja na humanističkim fakultetima, kao i izborni predmet kreativnog pisanja u gimnazijama, što bi predavali potvrđeni pisci, jer nema, priznat ćemo, ništa loše u tome da se mladi treniraju u jeziku i pisanju. Radionice kreativnog pisanja u Centrima za kulturu (ionako financiranima) također bi trebale biti obavezan dio programa, barem koliko i likovne i plesne radionice.

Književni časopisi koje sufinancira Ministarstvo trebali bi se, pak, ograničiti na one koji su u stanju isplatiti minimalno određen honorar, jer književni časopisi koji ne plaćaju honorare (za neupućene - većina) možda potpomažu promet u grafičkoj industriji, ali što se pisaca tiče: samo troše novac koji bi se mogao efikasno utrošiti u stipednije. To je tek dio brzih rješenja koji bi već značajno promijenili nemoguć status pisanja u nas, a trebali bi valjda ponešto smisliti i oni kojima je to posao: pa da istraže kako se to radi u maloj Danskoj, a ni Slovenija nije daleko.

Ovaj tekst je, shvatili ste, programatski i krajnje tendenciozan, pisan s namjerom da se poništi kulturno sramotna poštapalica "da se ne može živjeti od pisanja", jer - koliko mi se čini - ni "udruga Dinamo" ne bi opstala na tržištu bez male pomoći društva.

Ovdje se, pak, radi o pukom pravu na zanimanje, koje je navodno važno za kulturu, i o neusporedivo manje novca, koji je kap u moru postojećeg kulturnog proračuna.

Po mišljenju mnogih, trenutno u hrvatskoj književnosti imamo najkvalitetniju scenu u regiji, i možda najveći broj kvalitetenih pisaca ikad, a većina je tih pisaca, već smo objasnili zašto, mlađe-srednje generacije. Ti bi ljudi mogli nešto napraviti, zasigurno i nešto važnije od skela koje putuju prema Veneciji, kad bi se, nekim slučajem, mogli baviti svojim poslom.

Naravno, ukoliko budu u poziciji Modrića i Olića koji igraju nogomet nakon bauštele, sve će se to raspasti kao ona skela. A zašto? Jer je takav običaj!