Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 02.06.2008.

Plaža - u najbolje doba godine

Stvarno postoje oni Schulzovi džepovi u vremenu i to na našem vlastitom teritoriju. Mislim na intimne prostore, intiman teritorij, pa makar on bio u tuđem (privatnom) vlasništvu. Konkretno, govorim o kampovima, malim sezonskim naseljima na plažama koja niknu na nekoliko mjeseci sa svojim šarolikim pukom i sasvim specifičnim društvenim ustrojem i običajima, posebnim kalendarom i orarijem, pa i sa svojom mikroklimom.

Taj svijet koji postoji sada i ovdje, utisnut u ovaj, ograđuje se od vanjskog ogradama i rampama. Samo što u ovom slučaju zatvor ostaje vani, a na ulazu iza žice započinje prava sloboda.

Stjecajem zasad se čini sretnih okolnosti, provela sam svibanj, radno doduše, u kućici u kampu na jednom jadranskom otoku lišena raznoraznih civilizacijskih tekovina koje mi, najblaže rečeno, ovdje ne trebaju. Ne poznajem ovaj otok odranije, nikad prije nisam stanovala u kamp-kućici, niti sam mislila da toliko dugo mogu bit sama (s mobitelom kao jedinom vezom s ljudima).
 
Stigla sam u kišnom periodu u uglavnom prazan kamp koji se do kraja mjeseca nešto popunio, živnuo, a i sunce se pomolilo, jugo me nije zajedno s kućicom otplavilo u Oz, pa sam u slobodnom vremenu naučila običaje slučajnog plemena pod šatorima.
 
Kažem slučajnog, jer mnogi od njih su ovdje prvi put i uglavnom se međusobno ne poznaju, a njihova zajednica naoko funkcionira idealno iako svatko svakome, ako baš hoće može virit i u pjat i u postelju. Tu su roštilji, lusteri, pitari, improvizirani sudoperi, pa i satelitske antene zbog kojih neke prikolice, zadnji krik automobilske industrije, izgledaju znanstvenofantastično.

Moja je limenka malo izdvojena, na rubu kampa, na kraju duge plaže od oblutaka i svakodnevno se spuštam u taj privlačni, vizualno razmetljiv (zbog nevjerojatnih improvizacija i šarenila), ali zapravo vrlo skroman montažni grad, kao da ulazim u putujući cirkus koji se na neko vrijeme ulogorio pod česminama i u maslinicima. Za mnom ponekad ide jedna mala Njemica plavih očiju, koju ne smeta to što je ne razumijem. Čim me spazi, evo nje - priča sve u šesnaest i pri tom gestikulira bucmastim ručicama, nudi mi svoje slatkiše, lutkinu glavu i kamenje s plaže. Odgovaram joj na hrvatskom i tako se dobro napričamo, a da ni jedna ni druga nismo rič razumile (za kamenje joj dajem Domaćica kekse).
 
Ograđeni kampovi su za dicu odraslu na obali oduvijek bili poluzabranjene zone po čijim se ostacima može lutati u zimskom periodu, slično kao i one hotelske plaže na koje se može ući samo ako preskočiš ogradu tako da te čuvar ne ščepa za funcutski vrat. A i prava sezona kupanja obično počinje kasnije, tek sa zadnjim danom škole, sredinom lipnja (ravno iz škole u slastičarnu Marjan po kuglu od punča i limuna, a onda s ekipom iz razreda na plažu - tako je bilo). Nakon što je presječena zračna vrpca ljeta, skokovima na glavu i paradama u plićaku, zahuktava se ugostiteljska mašina, koktel barovi, beach partiji, mora suncobrana, a to je neka sasvim stota priča.

U predsezoni, u svibnju i prvim danima lipnja, plaža - bijela, osunčana i pusta - živi svoj savršeni život, kao da se bonaca, taj dalmatinski zen, proširila i na komad kopna. Ponekad ti treba tridesetak godina života uz more da naučiš o plažama ono što u svojoj prvoj jadranskoj predsezoni nauči svaki njemački penzioner u kampu.

Penzići iz cijele Europe uživaju u svojim putujućim kućama, u tom naivnom i elementarnom komodu, bez nervoze, tiho i gotovo neprimjetno: sjede u ligenštulima i čitaju knjige, pijuckaju vino ili čaj, iza podneva se čuje kuckanje pribora za jelo, a predvečer u toplim vestama šeću plažom ili sjede u improviziranim sjenicama, pod trjemovima. A zapravo su, kad bolje promislim, pravi pravcati avanturisti. Zamislite svoju mater, babu, dida, susjeda na pragu sedamdesetih(ili sebe samoga), kako u npr. kombiju preuređenom za kampiranje jurcaju cestama sa svim onim tečama i posteljinom te čilo razapinju šatore diljem obalnog pojasa. Nema šanse, jel da?! Eventualno neke toplice.

Vikendom na more silaze i Hrvati sa skupim crnim automobilima, maštilom s mesom u prozirnom crvenom celofanu; pali se CD s nekim miksom domaćih zabavnjaka, a faca na skuteru terorizira cijelu plažu svojim zvrndanjem po valovima. Dreka, dovikivanje. Šta će ti izlet, šta će ti život ako te nitko ne primijeti!? Pa makar to bila dva galeba, tri Slovenca, mlada obitelj iz Brna i jedna cinična ženska koja je ionako sigurno luda čim je sama u kampu.

Kad sam na početku spomenula slobodu, mislila sam na jednostavne stvari: nitko ti neće ukrasti bicikl ili patike pred kućicom, ako se ne bojiš kukaca i gmazova, možeš spavati s otvorenim vratima, nitko te neće gnjaviti ako ti nije do druženja, ne moraš se šminkati, ne trebaš nositi jedanaest pari cipela sa sobom, nitko ne vrši nasilje nad tvojim bubnjićima i ljudi bacaju škovace u kante, a ne po podu.
 
I to je sve. Više nego dovoljno za utopiju. Ona je ovdje moguća jer je prolazna (i povratna), jer je u pokretu, u migracijama. Montažne utopije i privremeni svjetovi čine se jedinim sretnim sistemima, ali daleko od toga da su lažni, oni su ona stvarnost za koju većina ljudi radi cijelu godinu ili čitav život, a onda prečesto ne znaju što bi s njom.

Čini mi se da su kamperi s tim načisto, daleko od latentne histerije new agea i premještanja namještaja za psihičku ravnotežu, oni jednostavno znaju guštat i pustit druge da guštaju. Barem na ovoj plaži, u najbolje doba godine, koje nažalost završava s početkom lipnja, kad prestaje odmor, a počinje turizam.

Vrijeme je da se spakiraju kuferi i da se krene u onom pravcu u kojem nema kolone na cesti.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –