Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 06.04.2006.

Predrag Matvejević : Kritički govor se oslobodio straha

Predrag Matvejević: Otvorena pisma (2. izd.)

Kada se nedavno predstavljalo ponovljeno izdanje "Otvorenih pisama – moralnih vježbi" (izdavač V.B.Z.) Predraga Matvejevića u Veliku dvoranu Novinarskog doma nije se moglo ući. Jasno da toliko ljudi nije došlo samo zbog knjige koja je kao samizdat objavljena prije dvadeset godina, već zbog autora kojem se i na taj način htjela dati podrška zbog presude zagrebačkog Općinskog suda prema kojoj je osuđen na pet mjeseci zatvora zbog klevete. U vrijeme kada su pisana – osamdesetih godina – ta su pisma bila izraz gotovo nezamislive građanske hrabrosti, a danas se ona mogu čitati kao dokument o jednom vremenu i čovjeku koji je smatrao da se kritički progovoriti mora javno i da vrijedi založiti se za druge, makar bili politički neistomišljenici. A dizati glas u obranu drugih, u obranu prava na različitost i slobode govora u Hrvatskoj nije bila česta pojava ni u liberalnijim vremenima od onih jugoslavenskih.

Matvejević je tim pismima tražio pravdu za mnoge koji su bili progonjeni i zatvarani u Jugoslaviji (Gotovac, Tuđman, Veselica, Pavletić samo su neka imena), ali i u inozemstvu (Kundera, Havel), kritizirao je političke funkcionere (posebno oštro Šuvara) zbog čega su ga stizale optužbe u rasponu od onih da je "hrvatski nacionalist" do toga da je "politički ljubavnik Dobrice Ćosića". Ta su pisma, u bitno proširenoj verziji, objavljena i u Francuskoj i Italiji, gdje su čitana kao epistolarni roman.

S Predragom Matvejevićem, koji se sudeći prema pismima u bitnome nije mijenjao svih ovih godina, razgovarali smo na njegovu proputovanju između Rima, gdje predaje na Sveučilištu La Sapienza, i Zagreba, u koji dolazi gotovo svakoga mjeseca.


 

Otvorena pisma : Moralne vježbe Matvejević Predrag

Barbara Matejčić : Osjećate li razliku, među ostalim i u odnosu prema Vama, kada danas dolazite u Hrvatsku naspram prije koju godinu?

Predrag Matvejević : Unatoč svemu, osjećam razliku. Dovoljno je reći da je premijer stao u moju obranu kada je donesena presuda Zagrebačkog suda, a predsjednik Republike već prije me je odlikovao i nedavno prisustvovao predstavljanju mojih "Otvorenih pisama". Podrška nakon presude bila je veća nego što sam mogao očekivati. Osjetio sam se dovoljno podržanim tako da sam zaustavio pokušaj nekih članova Europskog parlamenta u Strasbourgu koji su htjeli da se moj slučaj iznese pred tu instituciju. Tu sam inicijativu odbio jer ne želim da se osuđuje Hrvatsku i da ona bude talac odluke jednog suda ili suca. Hrvatskoj je najmanje potrebni to da bude taocem jedne nedostojne presude. Nažalost vidjeli smo kako se u ovom prethodnom razdoblju pljeskalo generalu, isticalo na javnim mjestima njegove slike, ne uvažavajući pritom činjenicu da je njegov bijeg toliko štetio Hrvatskoj u pregovorima za ulazak u Europsku uniju. Ali to je druga priča, naša domaća.

Osim toga, obični su ljudi uvidjeli kako takozvani "domoljubi" u ime svoga "domoljublja" opljačkaše vlastitu domovinu, u mutnom razdoblju "privatizacija", "tranzicija", "transakcija" i Bog zna sve čega. To je otrijeznilo širok sloj ne samo inteligencije, koja više ne želi nikome potpisivati bianco mjenicu. Ostavimo primitivce postrani, premda su još uvijek brojni i moćni. Rasteretilo se, unatoč svemu, javno mnijenje. Kritički govor se oslobodio u osjetnoj mjeri straha od onih koji te stalno pozivaju na red i mjere koliko si ispravan, što si, odakle si. Ističem ponovo u tom kontekstu dvije pojave međusobno povezane: zamor nacionalizma i oslobođenje od straha. Jedna stara ideologija iscrpljuje se pred našim očima pokazujući se još jednom nesposobnom da vrijednosti nacije uzdigne, ako već ne do univerzalne razine, barem do evropske - da ih suoči s evropskim vrijednostima i napokon nas same približi suvremenoj Europi. Možda je upravo započeo ispit svijesti i savjesti, koji bi mogao imati - to ćemo vidjeti - povoljnih posljedica.


I ova knjiga i mnogi drugi Vaši tekstovi temelje se na ideji da se svjedočiti mora javno. Nije li praksa pokazala da je često moć javno izgovorene riječi slaba ili barem kratkotrajna? Nije li naše društvo sklono amneziji tako temeljitoj da se javno može reći gotovo sve i da to ne promijeni gotovo ništa?

Svi narodi, osobito mali i ugroženi, moraju čuvati pamćenje i dati mu mjesto kakvo zaslužuje. Nasuprot tome, kod nas je sklonost amneziji, posebno u zadnjem razdoblju, dosta velika. Zaboravljaju se stavovi ljudi koji su nekoć bili sasvim drugačiji nego što su danas, kao da je moralna prevrtljivost postala općom društvenom osobinom. Neki su pomislili da je objavljivanje knjige "Otvorena pisma" moj odgovor na nedavnu presudu, ali ono nema s tim bitne veze. Objavljivanje tih pisama dio je napora da se reagira na neke oblike amnezije: želio sam podsjetiti, pogotovo mlađe generacije, na ono što sam radio ranije. Učinilo mi se da ta knjiga može dati mali prilog vjerodostojnosti i kontinuitetu koji je nužan u kulturi. Naravno da se čovjek mora mijenjati u svijetu koji se mijenja, da se s promjenama svijeta i neki stavovi mijenjaju, ali te se promjene moraju odvijati u stanovitoj postojanosti. Teško je povjerovati onomu koji je postao vjernik, a prethodno proganjao vjernike. Takvi su obrati rijetko kada iskreni.

Možda mi je povezanost s francuskom kulturom dala stanovite kriterije, koji u nas nisu osobito rasprostranjeni. Tamo nitko ne zaboravlja što ste jučer rekli. Chirac je u mladosti sudjelovao na nekoliko ljevičarskih manifestacija i Le Monde će mu redovito to spomenuti iako je to bio davni i marginalni dio njegova života. Razumijem da je naša kultura imala teškoće sa svojim ustanovljavanjem i osamostaljivanjem i da je u tim procesima trebalo objedinjavati razjedinjene strane, ali do koje mjere se u to ime može zaboravljati i brisati tko je što radio?


Mislite li, s vremenske distance, da je vrijedilo pisati ta pisma? Ne samo zbog, kako Vi kažete, izražavanja slobode, već i zbog toga što ste nešto uspjeli promijeniti takvim angažmanom?

Objektivno, čini mi se da se malo što uspjelo promijeniti tim pismima. Što se tiče mene samog, osjećam se na neki način na gubitku. Da nisam toliko vremena uložio u ta pisma mogao sam možda napisati još nekoliko knjiga kao što su "Mediteranski brevijar" i "Druga Venecija", do kojih među mojim knjigama najviše držim. Za svako od spomenutih pisama ponekad je trebalo vidjeti odvjetnika koji brani pisca u zatvoru, proučiti zatvorenikov dosje, konzultirati pravnike, svjedočiti na sudu… U to je uloženo jako puno vremena, više nego i u jednu moju knjigu. Nisam siguran da sam to vrijeme potrošio na najbolji način, možda sam mogao i bolje. Što se tiče slobode izražavanja, nju je lako proklamirati, mnogo je teže osigurati izražavanje slobode. Dug je put od mješavine demokracije i diktature, koju sam prije petnaestak godina nazvao demokraturom, do stvarne demokracije.


Kako to da u to vrijeme niste bili zatvoreni zbog tih pisama, a upravo ona svjedoče da se i zbog manjih grijeha završavalo u zatvoru? Je li Vas poznanstvo s Krležom štitilo?

Mislim da me jest štitilo, a znam i da su se "Razgovori s Krležom" svidjeli Titu. Zaštitilo me i to što sam bio potpredsjednik međunarodnog PEN-a, što sam surađivao u Le Mondeu i što me francuski predsjednik odlikovao Legijom časti. Znali su da me ne mogu zatvoriti - to bi izazvalo međunarodne reakcije. Iako je bilo vrlo nezgodnih pisama kao što je ono Titu, koje nije objavljeno u ovoj knjizi, u kojem ga pozivam da se povuče sa svih funkcija. Tek sam naknadno došao do informacije da Tito nije reagirao na to pismo kao što su to učinili neki sitniji činovnici oko njega. Dušan Dragosavac je bio prisutan na sastanku Tita, Krleže, Kardelja i Bakarića kada se raspravljalo o mom pismu. Rekao mi je da je Tito bio sklon ideji da se povuče i radi na svojim memoarima, ali su ga prisutni odgovarali, ističući kako nam je potreban za rješavanje vanjskih i unutarnjih problema. Policija me nije progonila, ali me jest pratila. Moj položaj je olakšavala činjenica što nisam bio nacionalist.


Kažete da Vas je policija pratila, a vidjeli ste i svoj dosje. Jeste li u njemu našli što zanimljivo?

Vidio sam dio u kojem stoji da sam infantilan, neuračunljiv, slabih živaca, da se viđam s opasnim licima i branim ih. Mislili su da sam nenormalan zato što pišem takva pisma.

Razumijem da je naša kultura imala teškoće sa svojim ustanovljavanjem i osamostaljivanjem i da je u tim procesima trebalo objedinjavati razjedinjene strane, ali do koje mjere se u to ime može zaboravljati i brisati tko je što radio?

Granice i sudbine Matvejević Predrag
Mediteranski brevijar : 7. izdanje Matvejević Predrag
Razgovori s Krležom Matvejević Predrag

O socijalizmu s ljudskim licem govorili ste kao o društvenom uređenju kojemu težite. Je li socijalizam jugoslavenskog tipa bio s ljudskim licem?

Samo djelomice. Nije se u tome uspjelo zbog brojnih kontradikcija, zaostalosti, jednopartijskog sistema. Socijalizam s ljudskim licem se nije mogao izgraditi na takvim pretpostavkama. Ipak, raskid sa Sovjetskim savezom je bila velika stvar, to nas je spasilo od režima albanskog ili bugarskog tipa. Valja priznati jugoslavenskom režimu, ako hoćete nazovimo ga socijalizmom, da je umjetnost bila oslobođena stega. Sjetimo se da je Titova kritika apstraktnog slikarstva trajala dva dana, nitko se nje nije držao i Murtićeve slike su visjele u diplomatskim predstavništvima širom svijeta. To je "odleđenje" u umjetnosti išlo dosta daleko. Isto tako znamo i da je Titov režim progonio dvije kategorije ljudi: informbiroovce i separatiste - nacionaliste. Prema njima nije bilo milosti. Možda Hrvatska nije znala dovoljno štititi vlastite nacionaliste kao što je to činila Slovenija, jer ne mislim da je u Hrvatskoj bilo više nacionalizma nego u Sloveniji. Mogli bismo reći da je slovenski nacionalizam bio obazriviji, a hrvatski neoprezniji.


Često Vas se svodilo na Vašu knjigu "Jugoslavenstvo danas" i optuživalo za jugonostalgiju. Možda Vas nisu pomno čitali jer kada se iščitaju Vaši tekstovi iz devedesetih godina zapravo je teško naći povoda onom bijesu kojega ste znali izazivati.

Moja knjiga «Jugoslavenstvo danas», objavljena 1982. u Zagrebu i preštampana u Beogradu 1986., bila je zapravo knjiga upozorenja: što se sve može dogoditi ako se nastavi ovako ili onako… Dogodilo se gore. Nimalo se ne stidim tih svojih upozorenja, koje su neki tumačili na način koji im posve iskrivljuje smisao. To me više ne uznemiruje. Nisam nikad bio unitarist. Jugoslavenska ideja je niknula u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku. Branili su je najbolji Hrvati. To mogu poricati samo oni koji su svjesno ili nesvjesno pogođeni amnezijom. Mislio sam - i danas tako mislim – da je postojala mogućnost da cijela tadašnja Jugoslavija bude integrirana u Europsku uniju. Bili smo osjetno ispred istočnoeuropskih zemalja koje su danas u Europskoj uniji. Jacques Delors, tadašnji predsjednik Europske komisije, socijalist i lijevi kršćanin kojega sam imao prilike upoznati, susreo se s našim predstavnicima. Nudio je ček na pet milijardi dolara za početak, da se lakše sredi gospodarstvo i omogući zajednički ulazak u Europu.

U Europskoj uniji - držao sam i danas držim - svatko je mogao potvrditi svoj identitet prema evropskim uzorima, makar se razlikovali jedni od drugih koliko Francuzi i Nijemci, što s nama ipak nije slučaj. Takva mi je perspektiva izgledala privlačnijom od rata koji je odnio više od stotinu tisuća života, otjerao sa svojih ognjišta možda dva milijuna ili još više stanovnika, uništio tolika dobra, upropastio sudbine. Je li doista bio velik grijeh tako misliti? Danas Europska unija traži veće povezivanje i jačanje gospodarskih i drugih odnosa u ovom prostoru. To je, htjeli ili ne htjeli priznati prijemni ispit za ulazak u Europsku uniju. A taj ulazak, posebno nekih susjednih zemalja, neće biti sutra. Počekat će možda desetak ili više godina. Zamislite koliko se vremena izgubilo, nekoliko desetljeća! A bili smo ispred cijele istočne Europe, dok smo sada na začelju. Ne odričem se stoga svojih upozorenja.


( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

Predrag Matvejević

Otvorena pisma : Moralne vježbe

  • V.B.Z. 02/2006.
  • 208, meki uvez
  • ISBN 9532015582
  • Cijena 115.00 kn
Radi se o pretisku originalnog izdanja koje se pojavljuje prvi put nakon dvadeset godina od kada je 1986. godine knjiga objavljena u "posebnim okolnostima" u vlastitoj nakladi. U to vrijeme Predrag Matvejević je nizom otvorenih pisama reagirao u obranu pisaca i intelektualaca u tadašnjoj Jugoslaviji, bez obzira na njihovu političku ili idejnu pripadnost, braneći njihovo pravo na slobodnu riječ. Neka od pisama bila su objavljivana u alternativnim glasilima, a veći je dio objavljen upravo u knjizi "Otvorena pisma : Moralne vježbe".

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –