Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 30.05.2017.

Prevoditelj predstavlja : Andy Jelčić

Andy Jelčić (photo credits Scott Myles)

Andy Jelčić o sebi:

Točno u ovo doba iduće godine (this time next year kako bi rekli Del i Rodney) zaokružit će se 30 godina moje radne samostalnosti odnosno freelancerstva. Nisam ni primijetio kada se kasni socijalizam pretočio u rani kapitalizam, jer već sam bio navikao da me svaki novi dan sumnjičavo mjerka i pita se bi li nešto uložio u moje krhke vještine i znanja. Sramotno ali istinito, ne znam točno koliko sam naslova u tome razdoblju preveo. No slutim da je brojka troznamenkasta. Bilo je tu tzv. lijepe književnosti, arhitekture, umjetnosti, povijesti, filozofije, sociologije, teorije književnosti pa i naizgled potpuno nepoetične žbuke. Da, knjiga se zove „O žbuci“. I iznenađujuće je zanimljiva.

Bilo je različitih smjerova i žanrova: s njemačkoga i engleskog na hrvatski, s hrvatskoga i njemačkog na engleski; vezanih i nevezanih stihova, svakakve proze. Raznih tehničkih i osobnih napredaka, raznih dilema, umrežavanja i odmrežavanja, Bruxelles, Beč, stalna putovanja i ovome trenutku pogled kroz golema stakla na sumorne škotske pašnjake pri temperaturi od +12 dok četiri lokalne autorice oko mene nesmiljeno tipkaju svoje što infantilne, što zastrašujuće fantazije u gulaš-fajlove nakrcane čudnim bićima i rezigniranim likovima, sivom svakodnevicom pomiješanom sa svijetom sablasti i duhova i začinjenom zemljopisnim odrednicama kao što su Kilcreggan i Gourock. A više nema „Algoritma“ koji bi to tiskao. Poput Sebaldova Jacquesa Austerlitza postao sam nekom vrstom čovjeka bez domovine, koji u svakome dijelu Europe vidi nešto dobro i nešto mu nedostaje, svjestan da su nam na kraju tekstovi onakvi pod kakvo ih povećalo stavimo i s kakvim im predrasudama priđemo. 

Nešto novo, nešto staro:

Čovjek bez osobina Musil Robert

Svakoga od nas nešto trajno obilježi: kada sve polako završi i stiša se, kada se nagrade za životno djelo polako pretvore u kotlete, salatu i plaćene račune za struju i vodu, vjerujem da će mi kao onome starcu za kojega mladi kolege pitaju „je li  još živ?“ ostati pečat na kojemu piše „Musil“. Pogotovo kada se izdanome prvom i drugom dijelu pridoda i treći iz ostavštine. „Čovjek bez osobina“ legitimacija je Srednje Europe i zrcalo našega života, komplementarno Krleži, ali zaigranije i duhovitije, knjiga koja će svakoga tko se odluči pokušati probiti kroz taj veliki broj stranica ugodno iznenaditi i uvući u svoj svijet. I objasniti mu tko smo i što smo. Mi Hrvati. Mi Srednjoeuropejci.

Auerbachova Mimeza“ danas je možda važnija meni osobno nego povijesti književnosti, makar su mnogi uvidi u njoj iznimno lucidni i još uvijek aktualni. Ta mi je knjiga izvadila legitimaciju da se na mene u prevodilačkome smislu može ozbiljno računati i otvorila mnoga vrata. Dakako, donijela je i to da mi izdavači uglavnom daju na ovaj ili onaj način teške tekstove kod kojih je odnos utrošenoga vremena i zarade prilično nepovoljan.

Ljeto utopljenika Burnside John

Ljeto utopljenikaJohna Burnsidea jedini je naslov koji sam ikada ikome preporučio i jako mi je drago što je ta avantura završila dobro za sve sudionike – izdavača, autora, čitatelje, pa i mene samoga. Klonim se preporuka, jer one nose suodgovornost oko sudbine knjige, a odgovornosti je i ovako dovoljno: za kvalitetu, za rok.

Zanimljivo je bilo raditi „ViennuEve Menasse, autorice mlađe od mene, Bečanke koja živi u Berlinu. Spominjem da je mlađa zato jer sam je mahom autoritetom godina uspio privoljeti da neke stvari iz izvornika promijenimo, da gastarbajter muslimanskoga imena ne bude iz Splita i da Dalmatinac ne bude oženjen Muslimankom koja ne skida veo, jer iako takav slučaj možda postoji, neće u našim krajevima zvučati kredibilno. No u svim ostalim aspektima knjiga je duboka, bogata, precizna. I nadasve poučna upravo nama, vječito podijeljenima oko nečega.

Najdraži naslovi:

Austerlitz Sebald W. G.

Kratak, čudnovat život Oscara Waoa Díaz Junot

Posebno mi je drag Sebaldov Austerlitz“, knjiga kod koje bih danas gotovo na svakoj stranici gramatički i pravopisno nešto dotjerivao, no svejedno mislim da sam i tim još nedovoljno izbrušenim oruđima od prije petnaestak godina nekako pogodio tu njegovu posebnu ljepotu, melankolični ritam uz istodobna stalna iznenađenja i napetost. Poslije su došla još tri Sebalda, ali na ovome sam vidio da je to autor kojemu, uz svekoliko poštovanje za mnoga velika imena, devedesetih na njemačkome govornom području nitko nije bio ravan. A ako još i sami pišete, prevodeći ovakav tekst jasno vam je: to nikada neću moći.

Nedovoljno shvaćena i kod nas slabo recipirana jest Winklerova Natura morta“, koja zbog kratkoće i na koricama nosi naziv novela. Savršen dvoslojni tekst u kojemu se ispod široke i pojedinostima bogate slike suvremenoga Rima u maniri flamanskoga slikarstva 17. stoljeća sklapaju silnice događanja koje vode prema središnjemu događaju. Premda je ta utakmica tješnja od one Sebaldove, Winkler je možda ipak najbolji austrijski živući pisac (oprostite mi svi dragi austrijski prijatelji s kojima rado razgovaram i popijem pivo, dok se s njim praktično ne podnosim). I kako je ponekad dobar neprijatelj bolji od prijatelja, tako sam osobnu nesklonost Winkleru pretočio u prijevodni tekst kojemu zasad ne bih pomicao ni jedan zarez.

Meni osobno najbliži je Junot Díaz. Sviđa mi se njegovo opetovano poniranje iz visina biranoga književnog jezika u životne ulične izraze, pa uzdizanje natrag, sviđa mi se njegova erudicija, poigravanje, pogledi na tragično i smiješno, njegova spretnost. I baš sam tu zabrljao možda više nego igdje drugdje. S obzirom da nisam odrastao na igraćim konzolama i fantasyju, promašio sam na nekoliko mjesta, za tri i znam. Jedan od ta tri promašaja je baš gadan, sorry. Ali svejedno mislim da nisam upropastio knjigu, da su igra i ton preživjeli. I mislim da bi Díaz bio jedan od onih s kojima se može popiti pivo. Možda se negdje još i sretnemo, pa se to dogodi.

Nešto neobjavljeno:

Lako bi bilo napraviti popis: nužno bi trebalo još jednom prevesti „Buddenbrookove“, jer više ne odgovaraju današnjim filološkim standardima, volio bih da jednom iz ladice izroni Jüngerov „Heliopolis“, blesasta utopija nevjerojatne ljepote, volio bih vidjeti Musilovu dramu „Die Schwärmer“, recimo u Gavelli. Ima toga još mnogo.

No za to uvijek ima mjesta i vremena, mi u odnosu prema mnogo većim i bogatijim zemljama i ozbiljnijim tržištima s prijevodnom književnošću stojimo dobro. Radije bih se osvrnuo na naslove koje ne bih volio vidjeti. Cijena držanja koraka sa svjetskom književnošću visoka je. Na svaku dobru, potrebnu i suvislu knjigu dolazi barem jedna koja to nije. Šarenilo izdavača, prevoditelja i svih ostalih u proizvodnome procesu knjige donijelo je i šlepere knjiga koje su se slobodno mogle ne dogoditi. Bilo zato što su u startu loše odabrane, bilo zato što im se bit izgubila u prijevodu, bilo zato što je neka druga karika u proizvodnome lancu bila slaba. I često onda baš te knjige i knjižari idu s najagresivnijim marketingom, nemilice troše superlative dok ne postanu posve isprani i nerijetko kapacitiraju državna i gradska sredstva, koja se pak jednostavno moraju dijeliti načelom kantice za zalijevanje cvijeća. Nemojte mi zamjeriti što ne nabrajam primjere, jer uz ovu melankoličnu škotsku kišu neću naći snage za polemiku koja ionako ne bi dovela nikamo, jer tko nema kriterija u vlastitome radu neće moći ni suvislo argumentirati.

Anegdota (ili zanimljivost):

Legenda kaže da je Tiresija iskusio ljubav i kao muškarac i kao žena. Tako to nekako bude kada godinama prevodite druge i onda se nađete u situaciji da netko prevodi vas. A  to je prokletstvo očito počelo s temom koja mi je zadana 2009. za svečano izlaganje na dodjeli austrijske državne nagrade „Translatio“ u sklopu „Dana Ingeborg Bachmann“, tada dodijeljene pokojnoj kolegici Doreen Daume i mojemu ukrajinskom prijatelju Jurku Prochasku. Tema je bila „prevoditelj kao pisac“. Poslije sam neke aspekte toga izlaganja ponovio i na dva zagrebačka skupa, no na kraju mi je ostalo da iskusim sve to na vlastitoj koži. Uvijek mi je na radionicama, pa i na fakultetu, bilo sumnjivo jednosatno seciranje jedne ili dvije rečenice i traženje još i još preciznijih rješenja. Činilo mi se da tako izmiče ritam teksta i gasi se njegova energija, da se slaže niska dragulja koji ne pripadaju zajedno, pa ogrlica na kraju nije onako lijepa kako bi to pojedini elementi nagovještavali. Zato sam, prvi put se našavši u situaciji da netko prevodi moj veći fikcionalni tekst (iako od prije imam takva iskustva s kraćim formama i stručnim tekstovima), nadarenoj kolegici Maschi Dabic rekao da je jedino što od nje očekujem tekst koji funkcionira na njemačkome i da mi nije ni do kakvih preciznosti ako je cijena da djeluju drveno. I kada sam dobio u ruke prva poglavlja, osjećao sam se čudno: ponešto mi se činilo ukočenim, a ponešto boljim od onoga što sam napisao. Ta je avantura još u toku. A u međuvremenu o istoj temi razgovaram i sa Škotima. To će tek biti i anegdota i zanimljivost.

Najveći izazovi:

Najveći problem bez ikakve sumnje bila je još neizdana knjiga koju sam preveo za Maticu hrvatsku, golemo i iznimno zanimljivo djelo Manfrieda Rauchensteinera o Prvome svjetskom ratu. Naime ne samo da knjiga ima oko 2000 stranica i 2500 fusnota, nego je krcata zemljopisnim pojmovima i nazivljem. Kakav god put tu odaberete, maksimalno pohrvaćivanje, tadašnje izvorne nazive, današnje izvorne nazive, netko će biti protiv toga. A nešto se mora odabrati. Hoće li Mörser biti merzer, minobacač ili haubica, ovisi o tome tko čita. Naime to oružje, koje danas više nije u uporabi, velikoga je kalibra, ima domet haubice, a putanja projektila je kao kod minobacača. I onda se knjige primi neki aktivni časnik, neki umirovljeni pukovnik JNA-e, neki povjesničar ili sociolog (za sve njih ovdje ima zanimljivoga materijala) i u nekome se trenutku prihvaća tipkovnice i javlja Matici: „Nedopustivo je, pogubno i štetno što se x naziva…“

A o borbi s rokovima kada je u pitanju 2000 stranica ovakvoga teksta predlažem da zavirite u tekst Gige Gračan, objavljen na ovome istom portalu. Ona je o tome rekla sve što treba.

Najveći uspjesi:

S pojmom uspjeha nikada nisam imao uspjeha. Odnosno nisam znao što s njime započeti. Kao dijete zamišljao sam ga kao neki dug i naporan uspon gdje se na kraju stigne na vrh, a ondje je sunce, ležaljka, sok i sendvič. I pogled na cijeli krajolik. No u prevođenju te ležaljke nema. Jer egzistencijalna tjeskoba je sveprisutna, u njoj spavamo, kupamo se i vježbamo udove zakržljale od sjedenja. Uspjeh je onda valjda napraviti nešto dovoljno dobro da vam daju još posla. Naravno, tu su službeni uspjesi, nagrade: DHKP-ova za Auerbacha, državna „Iso Velikanović“ za Musila, austrijske godišnje nagrade za razne autore. I možda privatni uspjesi, oni koji zažive u kazalištu: Shakespeareova Goropadnica“, Martin McDonagh, „GaćiceStevea Martina.
 

Nešto što tek dolazi:

Uvijek virim ispod gomile tekstova, to mi malo pomaže da povremeno odagnam egzistencijalne strahove. Upravo danas završavam Petera Henischa, u zasjedi već čeka Ransmayrov Cox“ i Iris Hanika, tu je Michel Faber zbog kojega sam u Škotskoj i dakako, gore već spomenuti Musil III, kojim se bavim već godinama. Rekao bih da s tim Musilom III završava bucket list mojega prevodilačkog života, a također i da će tu negdje naši izdavači ostati bez daha za klasike.

Za Gavellu sam napravio jednoga posebnog „Rikarda III.“, koji starta u jesen. „Neka zvuči kao Nick Cave“, rekao mi je redatelj Aleksandar Popovski. U tome je možda sadržana jedna važna suvremena istina: filološki i izvedbeni prijevod za mnoge klasike više ne može bisti isti. Takva produkcija cilja na najmanje pedeset izvedbi, što znači da će na četrdeset i pet biti publika kojoj treba izići ususret većom jasnoćom nego što to može filološki prijevod. Treba skrojiti tekst prema željama redatelja i mogućnostima ansambla. Možemo sada raspravljati o ispravnosti takvoga postupka, ali stvarnost je neumoljiva: pregust tekst zagušit će većinu glumaca, publika će se pogubiti i predstava će umrijeti nakon šest prolaza. No ima prostora za vještinu: ispuniti takvu narudžbu, a ipak ne ubiti povijesnoga autora. Uvijek sam otvoren za raspravu o tome je li to moguće.

Prevoditelj je pojeo pisca:

85.000 Jelčić Andy

Nakon što sam se početkom 2013. povukao sa svih javnih dužnosti na području struke i okrenuo se inozemstvu, kao da su me ovdje zaboravili. No knjige su dolazile i živjele svojim životom. Negdje prije možda desetak godina uz svaki spomen mojega imena u medijima počeo se pojavljivati neki atribut: „ugledni prevoditelj“, „uvaženi prevoditelj“ itd. To je naravno još jedna crtica za onu gornju rubriku o uspjesima, ali taj me bumerang upravo ove godine solidno mlatnuo po glavi. Naime nakon što sam napokon našao toliko vremena i prije svega energije da napišem ili završim dva vlastita romana, njihova u osnovi vrlo pozitivna recepcija prošla je potpuno u znaku prevoditelja: u baš svakome prikazu i kritici tematizira se kako prevođenje utječe na te tekstove ili kako bi se očekivalo da utječe, kako je pisac učio od autora koje je prevodio i slično. Ukratko, prevoditelj je pojeo pisca. Kao kit Jonu. I sad pisac mora naći načina da ga poškaklja, ali da ga ne ozlijedi, ne bi li se možda s trećim ili četvrtim romanom ukazao kao neovisna jedinka, uspješna ili neuspješna, a ne samo kao satelit koji kruži oko onoga „uglednog“.

Andy Jelčić

Godina seobe srca

  • Vuković & Runjić 06/2017.
  • 304 str., meki uvez
  • ISBN 9789532861723
  • Cijena 119.00 kn

Godina je 1967. Odlazeći u Sudan, glavni se junak, kirurg, suočava s novim prostorima svojih izbora, profesionalnih i emotivnih. Situirajući svoj roman u nedavnu, a opet distanciranu prošlost obilježenu odrednicama drugačijeg društvenog sustava, Andy Jelčić osvještava limite ljudskih izbora i strategiju izbjegavanja zamki koje mogu preusmjeriti čovjekovu sudbinu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –