Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 10.03.2016.

Prevoditelj predstavlja : Ita Kovač

Ita Kovač

Ita Kovač o sebi:

U književnom prevođenju našla sam se gotovo slučajno, bez nekog backgrounda koji bi me posebno predisponirao za taj posao. Samo koju godinu prije prve knjige studirala sam veterinu, bavila se plesom, fotografijom i raznim drugim stvarima i uopće nisam sanjala da bih se jednog dana mogla baviti nekom čipkarskom aktivnošću koja zahtijeva mir, samoću, izolaciju... Onda se dogodio preokret, upis na studij talijanskog i francuskog jezika i krajem treće godine, negdje polovinom devedesetih, ponuda da prevedem ni manje ni više nego treći roman Umberta Eca, Otok prethodnoga dana (koji na talijanskom nema tu enigmatičnu pomaknutost u naslovu, ali izdavaču se sviđao, a kad vam je to prva knjiga, ne pada vam na pamet da previše pregovarate). Naravno da mi je pristati izgledalo kao posve bezuman potez, ali bilo je tu još nešto, neki osjećaj prepoznavanja, kao da vam netko odjednom otvori vrata nekog mogućeg idealnog biotopa koji ne možete ignorirati.

Iskreno, danas kad o tome mislim, nije mi uopće jasno kako sam se probijala kroz taj kompleksni roman smješten u 17. stoljeće, prepun kozmologijskih, filozofskih, epistemoloških referenci na to i prethodna povijesna razdoblja... provela sam tako više od godinu dana s nosom u pomorskoj i raznim drugim enciklopedijama i bila neizmjerno zahvalna cijeloj tadašnjoj katedri za talijanistiku na susretljivosti i pomoći oko nekih "rebusa". 

Godinama poslije, nakon što sam prevela još 4 Ecova naslova (Kako putovati s lososom, U potrazi za savršenim jezikom u europskoj kulturi, U što vjeruje tko ne vjeruje, Između laži i ironije), shvatila sam da Eco nipošto nije noćna mora nego štoviše jedna od boljih stvari koje se prevoditelju mogu dogoditi: jedini problem može biti njegova golema erudicija, osjećaj da je ne možete pratiti i strah da će vam nešto zacijelo promaknuti, ali kad je riječ o formi, čistoći misli, oblikovanju rečenica, Eco je doista ugodan za prevođenje i, o čemu god govorio, uspijeva to učiniti intrigantnim.

Prevodila sam podjednako s talijanskog i francuskog, uglavnom književnost, ali našlo se tu i publicistike, stripova, monografija, članaka za razne časopise od kojih bih izdvojila dugogodišnju suradnju s Europskim glasnikom čije tekstove zbog zanimljivosti ne bih propustila ni za što na svijetu, iako ima trenutaka kad se nađem pred toliko hermetičnim stvarima da mi je prva pomisao da su tu samo da bi duboko obeshrabrile nekog prevoditelja.
 

Nešto novo, nešto staro:

Progon Piperno Alessandro
Nova finska gramatika Marani Diego

Od starijih naslova nekako mi se usjekla knjiga Frédérica Beigbedera Windows on the World, roman o 11. rujnu koji alternira dva pripovjedača, jednog koji neposredno prije katastrofe sa svoja dva sina doručkuje u restoranu najviše zgrade u New Yorku, i drugog, samog pisca, koji s druge strane Atlantika sjedi na vrhu pariškog tornja Montparnasse razmišljajući o onom što se događa prvom, o urušavanju zapadnog društva, kraju utopija, Americi i svijetu, sudbini, smrti... Premda je Beigbederov stil tu još uvijek pomalo neurotičan i naporan, na mahove čak i iritantan, da mu se humor možda prečesto svodi na kratku formulu naslijeđenu iz doba kad je radio kao copywrigher, i svašta mu se još može zamjeriti, iz nekog razloga tih nekoliko mjeseci provedenih s Windowsima ostalo mi je u lijepom sjećanju.

Od novijih, Alessandro Piperno, diptih Prijateljska vatra sjećanja koji čine romani Progon i Nerazdvojni: priča nije krenula baš sjajno, na prvih pedesetak stranica autor i ja uopće nismo bili na istoj valnoj dužini, nisam voljela njegovu pretencioznu rečenicu, činilo mi se da piše misleći kako mu tekst neće biti zanimljiv ako ga ne nakrca cinizmom. Ne znam je li se poslije autor opustio, pustio likove da dišu i svojoj nedvojbeno zadivljujućoj sposobnosti seciranja ljudske prirode omogućio da se izrazi kroz neku suptilniju formu ili sam se ja navikla na njegov stil, ali došavši do kraja te sage od gotovo 800 stranica i ovako s odmakom, mogu reći da je teško ne cijeniti Piperna i da bih ga vrlo rado opet prevodila.

Diego Marani, Nova finska gramatika, priča o zamjeni identiteta, gubitku pamćenja i potrazi za samim sobom na krivom mjestu, koju sam prevodila s autentičnom uživljenošću u sudbinu čovjeka koji živi zarobljen u mraku nesjećanja, bez korijena i prirodnog jezika, u duboku, sablasnu samoću koja izvire iz spoznaje da izbrisana prošlost briše i budućnost, i pred kojom je svaka snaga volje naposljetku preslaba...
 

Nešto neobjavljeno:

Možda Lector in fabula Umberta Eca, još pokoji roman Diega Maranija, Limbo odlične talijanske autorice Melanie Mazzucco, o djevojci iz provincije koja izabire zanimanje profesionalnog vojnika i odlazi na misiju u Afganistan s koje se nakon jednog atentata vraća teško ranjena, i čovjeku koji je slučajno vidio mafijaško ubojstvo i, nakon što je odlučio svjedočiti, mora izabrati između sigurne smrti i programa zaštite svjedoka koji podrazumijeva vječno, možda i doživotno skrivanje, život pod lažnim identitetima, neprestano mijenjanje mjesta boravka....




 

Anegdota (ili zanimljivost):

Jednom mi se s lekture vratio tekst u kojem je "poster" Bin Ladena promijenjen u "sukneni prikaz".

U ulomku "To je bila tema govora Colina Powella u veljači 2003., kad je na tribini Ujedinjenih naroda mahao svojim bočicama i fotografijama koje su trebale dokazati da Saddam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje. Jesu li u njima bili bacili antraksa koji su se u Sjedinjenim Državama proširili nakon 11. rujna, a za koje se kasnije doznalo da su izašli iz Pentagonova vojnog laboratorija, ili brašno?", bacili su, uz slobodnu prilagodbu rečenice, postali perfekt glagola "baciti".

Jednom mi je "aktivni princip", u smislu djelatne tvari farmaceutskog pripravka, promijenjen u "aktivno načelo".
 

Najveći izazovi:

Tristano umire Tabucchi Antonio

Svaka je nova knjiga zapravo je izazov, dočekuje se s onom mješavinom neizvjesnosti, straha, znatiželje i entuzijazma, kao da je prva. Ne sjećam se da sam za ijednu pomislila "ovo je bilo baš lako".

Od posebno zahtjevnih sjećam se Djevojčice koja je previše voljela šibice kanadskog autora Gaétana Soucya koja govori o dvojici braće koji odrastaju u zapuštenom dvorcu usred šume, s ocem pomračena uma, u posvemašnjoj izolaciji od svijeta; sve što o njemu znaju dolazi od očevih riječi ili iz viteških romana te filozofskih djela pronađenih u njegovoj biblioteci. Napisana u formi dnevnika starijeg brata, koji nakon očeve smrti malo-pomalo otkriva da zapravo nije dječak nego djevojčica, ta crna bajka po mom je mišljenju sjajno djelo, ali možete zamisliti kakvim napabirčenim, razlomljenim, neotesanim jezikom svoj dnevnik piše jedno "divlje dijete".

Ili Tabucchijev roman Tristano umire, u kojem glavni lik s poodmaklom gangrenom noge, duha omamljena od bolova i od morfija, u agoniji pripovijeda o svom životu, monolog sazdan od rastočenih sjećanja koja se slijevaju jedno u drugo, od nezadrživih bujica riječi koje prepliću osobno i povijesno i sa svakom su novom stranicom sve teže uhvatljive...
 

Nešto što tek dolazi:

Trenutno prevodim prvi dio trilogije Vernon Subutex francuske autorice Virginie Despentes, roman koji prati sudbinu Parižanina koji je nakon više od 25 godina prisiljen zatvoriti svoju trgovinu pločama i upustiti se u pustolovinu preživljavanja. Nakon što ga zbog neplaćenih stanarina izbace iz stana, tražeći krov nad glavom obraća se za pomoć prijateljima koje dugo nije vidio i kod svakog provodi po nekoliko dana ili tjedana. Premda ima i jednu krimi-dimenziju, roman je prije svega vrlo dojmljiva freska likova, od protagonista industrije zabave do klošara, protkana novim tehnologijama i novim tjeskobama, s obiljem žargona i govornog jezika i napisana prilično "insiderski", uglavnom ima dovoljno odlika da se na dosadu ne mogu požaliti (a ni na neki višak slobodnog vremena). Ali draga mi je, možda zbog neke neizrečene, ali prisutne empatije prema likovima, koja negdje u pozadini tiho ali uporno korigira svaki poriv za prejednostranim pogledom na stvari.
 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –