Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović (Pentić) • 16.12.2012.

Raduan Nassar : Drevni rad

Brazilski pisac libanonskog podrijetla Raduan Nassar jednom je prilikom izjavio: "Smatram da je književno stvaralaštvo zanimljivo jednako kao i uzgajanje kokoši." Ovu je mudrost sa svijetom podijelio nakon što se osamdesetih godina prošlog stoljeća odlučio u potpunosti prestati baviti pisanjem, nakon što si je književnu slavu u domovini priskrbio već romanom prvijencem "Drevni  rad" objavljenim 1975. godine.

Raduan Nassar rodio se 1935. u Pindorami u brazilskoj državi Sao Paolo kao jedno od desetoro djece libanonskih doseljenika. Studirao je pravo i filozofiju na sveučilištu u Sao Paulu, a prvi roman dočekan hvalospjevima kritike objavio kao četrdesetogodišnjak. Tri godine kasnije, 1978., objavljuje pripovijetku "Čaša srdžbe" (Um copo de colera) prema kojoj je kasnije, baš kao i prema "Drevnom radu" (Lavoura arcaica), snimljen igrani film. Početkom osamdesetih prestaje s pisanjem, a njegove su kratke priče nastale šezdesetih i sedamdesetih objavljene 1997. godine u zbirci "Djevojka na putu" (Menina a caminho).

Nassarova je književna slava tako zasnovana na njegovom prvom, posljednjem i jedinom romanu "Drevni  rad". A je li uopće riječ o romanu u pravom smislu te riječi ponešto je upitno. Nassar piše teško prohodnu poetsku prozu u kojoj se ono što nazivamo radnjom pojavljuje tek u naznakama te je priča koju roman iznosi svojim pravocrtnim i uskim zamahom primjerenija kratkoj prozi. Karakterizacija likova svodi se pak na rečenice što ih likovi upućuju jedan drugome što dodatno subjektivizira viziju svijeta ponuđenu romanom.

Naime, "Drevni rad" je ispripovijedan tako da glavni junak i središnja svijest romana, mladi buntovnik Andrija, u prvom licu iznosi refleksije o svom djetinjstvu i odrastanju u  tradicionalnoj obitelji ne mareći odveć za strukturiranje narativnih poveznica koje se u njegovom asocijacijama vođenom pripovijedanju tek rijetko pojavljuju. Andrija stoga više poetizira svoj život nego što ga oblikuje u instruktivnu priču koja ima glavu i rep, a koju smo od romana skloni očekivati, svim iznimkama u njegovoj povijesti unatoč. Čitatelj je u romanesknoj formi sklon tragati za nekom vrstom početka, promjene i razrješenja, za umjetnički transponiranom individualnom sudbinom koja ukazuje na univerzalne obrasce ljudskog iskustva.

U središtu Nassarovog romana također ćemo pronaći arhetipsku matricu utjelovljenu u biblijskoj priči o razmetnom sinu, no ona ovdje nije izložena propitivanju, novim viđenjima ili bilo kakovoj vrsti proširivanja horizonta očekivanja. Autora zanima iznijeti jedan subjektivan doživljaj takve priče čija je svrha obložiti univerzalno iskustvo povojima individualnosti, dakle Nassar se bavi drevnim radom kojim su obično preokupirani pjesnici. Cilj mu nije pretvoriti sudbinu svog junaka u umjetnički oblikovanu priču, već riječima fiksirati njegov doživljaj vlastite sudbine.

Čitatelj će stoga u "Drevnom radu" teškim radom dokučiti kako je Andrija odrastao u tradicionalnoj obitelji čiju je ravnotežu narušila njegova incestuozna veza. Napušta dom i odaje se razvratu, ali ga doskora pronalazi stariji brat Petar kojem Andrija priznaje svoje grijehe na što ga ovaj nagovara da se svejedno vrati kući. Povratak će donijeti njegov konačni obračun s autoritativnim ocem.

Sve ovo saznajemo prisiljeni loviti natruhe naracije u gustišu Nassarovih neumornih asocijacija pa se čitatelj pretvara u svojevrsnog detektiva u potrazi za pričom romana. A da je ovo roman obaviješteni smo već na koricama jer ispod naslova lijepo stoji podnaslov koji nas na to upozorava pa ne trebamo biti zbunjeni kada u knjizi koju držimo u rukama pročitamo ovakav početak: "Oči na stropu, razgolićenost u sobi; ružičasta, plava ili ljubičasta, soba je uvijek neoskvrnjena; soba je osobna, ona je svijet, katedrala u kojoj se u intervalima tjeskobe ubire bijela ruža očaja na bodljikavoj peteljci, na dlanu ruke, jer soba je ponajprije posvećena onome što pripada tijelu; ležao sam na drvenom podu te sobe u starom pansionu..."

I tako dalje i tako dalje, jer cijelo je prvo poglavlje Nasserove knjige sastavljeno od jedne jedine rečenice, a isto se može reći i za većinu ostalih. Njegova je poetska proza nesumnjivo sugestivno i zanimljivo oblikovana o čemu svjedoče navedeni reci, ali pripovijedanje je tu tek jedan od komadića gusto složenog mozaika poetskih slika, misli, dojmova, asocijacija, doživljaja. Sve su to ravnopravno zastupljeni dijelovi Nassarove proze koja zadivljuje gustoćom teksture doživljajnih slojeva središnje svijesti. Glas kojim se Andrija obraća čitatelju sav kao da je u jednom dahu, ritmom podsjeća na crkvenu ispovijed pred svećenikom - kao da slušamo nekontroliranu bujicu koja iz ispovjednika konačno provaljuje na svjetlost dana.  Otud i ta jedna jedina beskonačna rečenica kojom je "Drevni rad" ispripovijedan ili možda preciznije rečeno ispovjeđen. 

Riječ je o ekstremnom primjeru takozvanog unutrašnjeg romana u kojem je sadržaj pripovjedačeve svijesti osnovni gradivni materijal njegove zahtjevne proze. A središnji problem u svijesti mladog Andrije  jest kako za sebe osigurati mjesto u povijesti jedne izrazito tradicionalne obitelji. Pri tom se neprestano referira na biblijske simbole te mnogo toga u njegovom pripovijedanju priziva svijet Svetog pisma. Osnovni sukob kojim se roman bavi onaj je između slobodoumnog mladog Andrije i svjetonazora kršćanske tradicije koji tiranski dosljedno zastupa otac držeći za stolom duge propovijedi svojoj obitelji.

Njegov razmetni sin pokušava živjeti slobodno, izvan zadatosti nametnutog mu odgoja, pa će stoga više nego jednom počiniti incest kako bi vjerski i društveni tabu podredio individualnoj slobodi. Stoga je ključno pitanje koje Nassar propituje svojim romanom u kojoj je mjeri naš identitet rezultat reakcije na okolinu kojom smo okruženi. U tom se smislu instruktivnim nadaje Andrijino uvjerenje izneseno u razgovoru s ocem po povratku u obiteljski dom:

"Onaj koji je siromašan postaje još siromašniji kad plješće bogatašu, onaj maleni još manji kad plješće velikom, niski još niži kad plješće visokom i tako dalje. Bio ja nezreo, ili ne, više ne prepoznajem vrijednosti koje me pritišću, mislim da je jadno kad se netko pretvara da živi u tuđoj koži, i ne shvaćam kako može biti otmjenosti u oponašanju onih koji oskudijevaju; bučna žrtva koja odobrava svog tlačitelja postaje dvostruki zatvorenik, osim ako svu tu pantomimu ne izvodi zbog svog cinizma."

A kad je već o cinizmu riječ vratimo se autorovoj izjavi s početka ovog teksta. Kada se dvadesetogodišnji Arthur Rimbaud odlučio jednom i zauvijek oprostiti od književnosti nije imao potrebe osuditi sve one koju se od tog drevnog rada još nisu bili u stanju odvojiti. Stoga pomalo provocira Nassarova ne odveć domišljata usporedba peradarstva i književnog rada. Poslužimo li se njegovom terminologijom mogli bismo reći kako je Rimbaud iza sebe ostavio košaru vječnošću obojanih uskršnjih pisanica, a Nassar snio tek jedno neobično jaje za koje je teško utvrditi je li labuđe ili pačje.

Zašto je pak njegova ni odmjerena, a ni intrigantna izjava morala završiti na koricama prvog hrvatskog izdanja jedinog mu romana zaista je nedokučivo. Sigurno ne zato jer svojom nepromišljenom prepotencijom možebitno pobuđuje apetit za čitanje, a i teško stoga što su njegovi možebitni čitatelji potencijalno skloni bavljenju peradarstvom.

 
Raduan Nassar: "Drevni  rad"
Prevela Tanja Tarbuk

Fraktura, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen na Trećem programu HR-a, u emisij Bibliovizor )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –