Reinhard Kleist : Castro
Retorika revolucije iz hrvatskoga je stripa nestala zajedno s drugom generacijom hrvatskih stripaša koja je tijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadestoga stoljeća povremeno pisala i crtala stripove s temama iz NOB-a od kojih su neki i uspjeli nadići zamišljene žanrovske okvire.
Retorika revolucije, ako je ikad u svjetskom stripu i postojala, nestala je onog momenta kad se strip iz masovnog medija preobrazio u nešto potpuno drugačije - u medij u kojemu je umjesto čitatelja počeo stolovati autor. Nestankom kolektiva (masovne publike) praktički je nestala i mogućnost utjecaja na javno mnijenje (kakva je, primjerice, postojala u Sjedinjenim Američkim Državama za vrijeme Drugoga svjetskog rata kad su strip junaci, osim obračunavanja s nacistima i Japancima, uvelike promovirali kupovinu obveznica kojima se financirala američka ratna mašinerija), a bez te mogućnosti svako je ideologiziranje unaprijed osuđeno na propast.
Retorika revolucije nije, doduše, nestala samo iz stripa; praktički je nestala i iz suvremenog društveno-političkog života iako se čini kako nikada nije bila potrebnija. Suvremeno doba donosi nove strategije otpora i nove načine mobilizacije (o kojima će se ovih dana raspravljati na forumu u sklopu Subversive Film Festivala), a retorici kakva je nekad postojala u stripovima Žarka Bekera, Julia Radilovića, Andrije Maurovića i ostalih vraćaju se samo zanesenjaci i eksploatatori.
Dok s ovima prvima nemamo problema (dovoljno ih je, naime, malo), ovi su drugi - barem iz perspektive kritike umjetnosti - vrijedni svakoga podsmijeha. No, romansirana biografija Fidela Castra daleko je od bizarnih simbioza poput majica s likom Che Guevare ili ruksaka s ikonografijom Occupy Wall Streeta, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se ne može naći u svakoj zamislivoj trgovini i što još uvijek ne predstavlja ništa više od banalnog, gotovo hagiografskog pokušaja kratke rekapitulacije života i djela kubanskoga commadante en jefea.
Strip Reinherda Kleista, njemačkog stripaša i ilustratora koji se na svjetsku scenu probio romasniranom biografijom Johnnyja Casha (također u nakladi Strip-centra Tino), nastao je u suradnji s Volkerom Skierkom, njemačkim novinarom i publicistom, piscem jedne od Castrovih biografija i producentom dokumentarnog filma Fidel Castro - Vječni revolucionar. Rezultat ove suradnje mogao bi zadovoljiti onu nekolicinu Castrovih poklonika i salonske ljevičare koji maštaju o proteklim danima ponosa i slave u kojima zbog godina nisu mogli sudjelovati. Nešto zahtjevnijoj publici Kleist/Skierkin strip neće donijeti previše radosti.
Što se dakle postiglo prebacivanjem diskursa o Fidelu Castru iz domene ozbiljnih (i manje ozbiljnih) biografija i povijesnih analiza u domenu devete umjetnosti? Gotovo ništa, pri čemu se to ništa ne odnosi na dubiozni tretman naslovne ličnosti koliko na nemuštost scenarija i Kleistova konvencionalna grafička rješenja. Pod Kleistovom rukom recentna se kubanska povijest transformira u nešto nalik pustolovno-akcijskom narativu s klasičnim figurama junaka i zlikovaca. Na tako postavljenoj pozornici moguće je kompleksnu povijest jedne borbe za slobodu prikazati kao holivudsku atrakciju, a samog Castra kao kakvog akcijskog junaka kojega tek frizura i neredovito pohađanje teretane razlikuju od Ramba. Zapravo, Castro bi bio daleko zanimljiviji da je Kleist imao dovoljno hrabrosti krenuti tim putem i da je ionako fantazmagoričnu pripovijest punu revolucionarnog patosa uobličio u nešto čemu bi se barem mogli smijati.
No, Kleist je odlučio biti smrtno ozbiljan, smatrajući valjda kako se stripovi o velikim i važnim ličnostima moraju pisati smrtno ozbiljno ne bi li se ozbiljno i shvatili. Problem je u tome što se zbirka općih mjesta, nadaleko poznatih citata i anegdota s kojima smo se u ovom ili onom obliku, kad god se nedje potegnula priča o Castru, već susretali ne može sasvim ozbiljno shvatiti. Bilo je Kleistu jasno da se od spomenutih elemenata ne može napraviti čitljiv i zanimljiv strip pa si je dopustio nešto kreativne slobode ubacivši u pripovijest i potpuno fikcionalni lik njemačkog novinara (temeljen, doduše, na plejadi europskih intelektualaca i avanturista koji su se tih godina motali Kubom) iz čije, pomalo idealističke, a pomalo defetističke perspektive svjedočimo konstituciji i dezintegraciji Castrovih ideja o boljem, pravednijem i slobodnijem društvu.
Lik mladoga novinara koji dolazi na Kubu po zadatku, da bi se potom zaljubio najprije u revoluciju, a potom u mladu partizanku s kojom ostaje sve do početka osamdesetih kad ova, razočarana Castrovom autoritarnošću, sveopćom nestašicom potrepština i nasilnim gušenjem svake kritičke misli bježi na Floridu Kleistu služi kako bi dramaturški povezao nekoliko različitih cjelina oko kojih se plete ova biografija. Ova funkcija nije potpuno pojela mladoga novinara. U njemu i likovima s kojima dolazi u dodir leže zameci jedne drugačije pripovijesti o Kubi, revoluciji i njenom naslijeđu. No, Kleist ipak piše biografiju Velike Ličnosti, a priča o Velikim Ličnostima ne može se zamarati sudbinama minornih pojedinaca pa tako ovaj sekundarni potencijal ostaje neiskorišten utopivši se u razlaganjima Castrovih govora, prikazima oružanih sukoba, Castrovim donjuanskim avanturama i tumačenju odnosa na relaciji SAD-SSSR-Kuba.
Máximo Lider već dugo je vremena predmet fetišizacije, skupa s Emilianom Zapatom, Salvadoreom Allendeom, Che Guevarom i nedavno preminulim Hugom Chávezom. Kleistov strip jaše na valu ovog globalnog idolopoklonstva potenciranog razbuktalom ekonomsko-strukturalnom krizom kojoj se ne nazire kraja. U takvim okolnostima emfatične biografije narodnih junaka oduvijek su dobro prolazile. No, "Castro" Reinharda Kleista je u najboljem slučaju prosječna biografija i ispodprosječan strip koji će imati problema sa zadovoljavanjem čak i poslovično niskih kriterija konzumenata suvremene pop-kulture.
Reinhard Kleist: "Castro"
Strip centar Tino, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )