Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 14.06.2011.

Robert Perišić : Uvod u smiješni ples
Održava se
01.01.1901.

Robert Perišić, prema nepisanom hrvatskom standardu objavljivanja knjiga, spada u skupinu tzv. "lijenijih" pisaca; njegove knjige ne izlaze u pravilnim razmacima i na objavljivanje treba podosta čekati, čak i onda kad je već odavno procurila vijest o njihovom postojanju, barem u rukopisu.

Ima u takvoj strategiji (ili jednostavno spisateljskom temperamentu) barem dvije prednosti - jedna je što Perišićeve knjige dobivaju nekakav kultni status u određenim kulturnjačkim krugovima i prije no što se konačno nađu na policama knjižara, a druga i svakako važnija je ta što kod njega nema odrađivanja knjige na brzaka i lovljenja "deadlineova", gotovo kao da se drži one - piši malo, piši dobro.

Nakon što se iskazao u ostalim žanrovima (poezija, priče, roman, drama, scenarij), došlo je tako vrijeme i za Perišićevu non-fiction knjigu, premda tu odrednicu u ovom slučaju treba uzeti s rezervom. "Uvod u smiješni ples", naime, od autora i njegova urednika kršten je terminom autofikcije, a riječ je o tekstovima koji nisu, u nekakvom čistom smislu, ni eseji, ni autobiografski zapisi, ni priče, premda su pomalo od svega toga. Treba li reći, Perišić je ionako već percipiran kao autor koji, pretenciozno rečeno, pomiče granice, što je prije svega bilo primjetno u otvaranju nekih novih tematskih sklopova hrvatske proze, a ovoga se puta to isto događa u žanrovskoj domeni.

Ako je netko očekivao kako bi Perišić mogao napisati nešto kao nostalgičnu autobiografiju u kojoj bi na važnosti dao sebi, svojim emocijama i sentimentima prema "starom kraju", taj doista slabo poznaje način na koji ovaj pisac misli književnost, pa i sebe. "Uvod u smiješni ples", neobična je ali sadržajno i formalno iznimno zanimljiva knjiga koja preokreće neka opća mjesta jednog od najpopularnijih žanrova današnjice, gotovo u smislu nadogradnje ili više razine autobiografičnosti.

Od nekih privatnih detalja, namjerno svedenih na opća mjesta (odrastanje u Dalmaciji i uklapanje u "galebsku" mitologiju, JNA, odlazak na studij u Zagreb, podstanarske nevolje, putovanja i napredak u profesionalnom smislu...), s važnim generacijskim podtekstom, Perišić uobličava tekstove koji u svemu pronalaze i odlično argumentiraju nekakavu fenomenološku dimenziju. Premda znaju započeti intimnije, crpiti iz registra tema "odrastanje i mladost", Perišićeve autofikcije ubrzo odlaze daleko iznad toga autobiografskog "ja" i prelaze u refleksije urbanog, melankoličnog, intelektualnog aktera života i svijeta u kojem to "ja" sve manje ima veze sa samim autorom.

Perišić, dakako, piše o sebi kao "galebu" na Tomos motoru, Dalmatincu u Zagrebu, tragaču za povoljnim podstanarskim sobama, uredniku časopisa "Godine", piscu na gostovanju u Gruziji, glumcu s najkraćim stažem na Canneskom festivalu ili jednostavno sudioniku kafićke mitologije, ali... Nema tu intimiziranja i razbacivanja emocijama, nema službene povijesti i njezinih "velikih igrača". Prošetaju se tekstom Šovagović, Čadež ili mama Habjan, sluša se ona stara Stojedinica, ali globalno gledano Perišić piše o fenomenima i neslužbenoj povijesti jedne "jebene" i "raslojene" generacije, urbanim ritualima, nekako "iznad" sebe kao centra svijeta.

Smjestivši sebe kao lik u tekst i prespustivši glavnu ulogu, recimo, identitetu kafića, Perišić potvrđuje ulogu solo strijelca u hrvatskoj prozi, što je uloga koju je, sada znamo, preuzimao i u "galebarenju". I u toj se ulozi itekako dobro snalazi.

 
Robert Perišić: "Uvod u smiješni ples"

Profil, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –