Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović (Pentić) • 11.02.2013.

Samuel Beckett : Neimenjivi
Održava se
01.01.1901.

Ako more romaneskne tradicije druge polovine 20. stoljeća ima svoj Bermudski trokut onda s njegovih oštrih vrhova strše tri velika B - B kao Beckett, B kao Bellow i B kao Bernhard. Trojica pisaca povezuju europska i američka kulturna žarišta te  jezike velikih  modernističkih književnosti - engleski, njemački i francuski, a objedinjeni su jednostavnom, fundamentalnom poveznicom: govorom u prvom licu čiji glas definira ekstremna, često perverzan auto-refleksivnost.  

I dok su raniji romaneskni glasovi oblikovanjem iskustva u pripovijest pokušavali fiksirati smisao egzistencije, sada pak čujemo i monologe onih koji odbijaju imati priču, pa stoga i smisao jer nešto tako izvjesno, centrirano, strukturirano ne daje vjernu sliku niti njih samih niti svijeta koji ih okružuje. Spoznajni relativizam, neizvjesnost, sveopća neodređenost dominantne su osobine modrenog svijeta koje ovi autori vjerno preslikavaju i na unutarnji prostor svijesti koja reflektira posvemašnji nedostatak središta i smisla.

Saul Bellow u "Herzogu" i "Hendersonu, kralju kiše", Thomas Bernhard u "Gubitniku" i "Witgeinsteinovom nećaku", Beckett u romanesknom triju "Molloy", "Malone umire" i "Neimenjivi" koriste unutarnji  monolog pojedinca koji se hvata u koštac sa zagonetkom vlastite svijesti na način da je uvrće nad samu sebe. Ovaj narativni salto mortale rezultat je pokušaja da se ovjeri patvorenost koherencije u svijetu lišenom svake izvjesnosti. 

U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata nadnaravna fleksibilnost svih moralnih i duhovnih vertikala službeno je potvrđena uspješnim integriranjem holokaust i još jednog svjetskog rata u ljudsko samorazumijevanje. Stoga su se povijest, znanost i umjetnost bile prisiljene prilagoditi neiscrpnoj otvorenosti interpretacije koja može ovjeriti sve, a fiksirati ništa. Pitanje stoga prestaje biti tko sam ja, već mogu li se uopće na bilo koji način odrediti kao subjekt kada je svijest kojom raspolažem jednako nepouzdan kao i svijet prema kojem je uperena. Moderna je znanost ova pitanja istražila Heisenbergovim načelom neodređenosti i famoznom Schrodingerovom mačkom, povijest kulturalnim studijima, a književnost najveličanstvenije izrazila opusom velikog Samuela Becketta. 

Za dijela ovog Irca obično se kaže kako govore o svijetu bez smisla, ali prije je riječ o svijetu u kojem smisao postoji, ali smo osuđeni na njegovo uporno izmicanje. Moderni spoznajni subjekt našao se tako u jednoj posvema beckettovskoj situaciji u kojem mu udica čiji su mamac ono što nazivamo značenjem, sudbinom, smislom to više izmiče što on pohlepnije za njom pruža svoje šapice. Ovu je crno-humornu pretpostavku veliki pisac do njenih krajnjih konzekvenci doveo u spomenutoj romanesknoj trilogiji nastaloj između 1947 . i 1950. , a čiji zaključni dio "Neimenjivi", roman čijim je objavljivanjem 1953. Beckett zaokružio svoj kreativni vrhunac.


Roman se otvara pitanjima, hipotezama, sumnjama: "Kamo sada? Kada sada? Tko sada? Ne pitat se to. Reći ja. Ne misliti to. Nazvati to pitanjima, hipotezama. Napredovati odvažno, nazvati to napredovanjem, nazvati to odvažnim."  Već u prvim rečenicama suočavamo se s pripovjedačevom dubokom sumnjom u operiranje jezika i svijesti koji su mu pak jedini dostupni alat u pristupanju svijetu.  A verbalni virtuoz i ultimativni skeptik kroz čiju je svijest roman oblikovan odaziva se na ime Neimenjivi. Zvanično se taj antijunak par excellance nalazi u potrazi za svojom pripoviješću. Nje se na nešto manje od dvjesto stranica pokušava domoći sado-mazohističkim monologom čija je osnovan karakteristika neumorno pobijanje prethodno izrečenog, odnosno prethodno utvrđenog. U svojoj će nezaustavljivoj verbalnoj paljbi u jednom trenutku uzviknuti: "Dosta je tog kurvinskog prvog lica", a onda nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodila: "Tko nije pošteđen gnjeva govorenja, gnjeva mišljenja, kako bi saznao tko je, tko je bio, tijekom bjesomučna sna, tamo gore, ispod nebesa, sustižući noć."

Kao i u svojim dramskim tekstovima, Beckett u "Neimenjivom" spaja apokaliptični rasap materijalnih i duhovnih datosti s jezičnom igrom punom paradoksa i humora. Već se u prethodnim prozama "Malone umire" i "Molloy" događalo da tekst uvrćući se nad samog sebe do neprepoznatljivosti dovodi narativnu komponentu, a u "Neimenjivom" u potpunosti samog sebe razgrađuje, uništava, jede, te se time do kraja razračunava s iluzijom dostupne, koherentne stvarnosti. Kao i Malloy, Neimenjivi je neka vrsta fizičkog i psihičkog bogalja koji  svoj silini svoje verbalne bujice unatoč (ili upravo zato, sjetimo li se koliko je uvažavanje paradoks bitno za razumijevanje Becketta) teži potpunoj nijemosti, izbavljenu od potrage za vlastitim smislom na koju je kao čovjek osuđen, a kojim nikada neće biti nagrađen: "Možda su mi već rekli, možda su me doveli do praga moje pripovijesti, ispred vrata koja se otvaraju u moju pripovijest, čudilo bi me to, ako se otvaraju, to ću biti ja, to će biti tišina, tamo gdje sam ja, ne znam, nikad neću znati, u tišini se ne zna, treba nastaviti, ja ne mogu nastaviti, nastavit ću."  

Beckettov monolog fascinira energijom, dosljednošću, misaonom i stilskom invencijom koja se doimlje neiscrpnom. Čitatelju se čini kako bi se taj vrtoglavo auto-refleksivni, virtuozno oblikovan monolog lako mogao nastaviti do u nedogled. U tom smislu sva Beckettova djela odbijaju imati početak i kraj u konvencionalnom smislu. Dok njegovi dramski tekstovi parodiraju konvencije dramatičnog i tragičnog, romani to čine s narativnim konvencijama pa autorova romaneskna trilogija izbjegava svako razrješenje i promjenu u smislu prijelaza s točke A na točku B. Beckett je na neki način uvijek već tamo, na kraju, gleda s ruba provalije u ponor što se prostire pred suvremenim subjektom. Otud karakteriziranje njegovog opusa kao do ekstrema dovedena propitivanje otuđenosti i samoće.

Ali prije će biti kako je Beckett tek predani realist koji pred svijet stavlja zrcalo u kojem se sada ogledaju njegova fragmentiranost i dubinska neodredivost, sveprisutna Teorija relativnosti koja je iz znanosti dospjela u umjetnost i povijest. I dok su kod Bellowa i Bernharda unutarnji monolozi pripovjedača motivirani privatnim i društveno-kulturnim razlozima, Beckettova je potraga prije svega filozofska - on traga za slikom samog postojanja. Bellowljevi likovi se inzistiranjem na unutarnjem glasu pokušavaju približiti sebi, Bernhardovi od sebe pobjeći, a Beckettovi ozvučiti svijet koji ih okružuje. Jedini alat koji im stoji na raspolaganju jest jezik, a taj je jezik  ujedno njihov najveći neprijatelj jer se zbog njegove posredovanosti nikako ne mogu domoći vlastite autentičnosti. 

Jezik nastanjuju glasovi, a nijedan od tih glasova nije onaj pravi, nije samo naš. Tako smo u prilaženju sebi osuđeni koristi ti univerzalni alat, odnosno riječi i jezik te tako sebe prikazivati kroz ono što pripada svima. Odlučimo li se pak kazati nešto o svijetu na raspolaganju nam stoji samo naša vlastita svijest koja nikada ne može samu sebe ovjeriti jer „postojim samo ja, ja koji nisam tamo gdje jesam." U svijetu u kojem u početku bijaše riječi, a čije je značenje u međuvremenu nepovratno izgubljeno, Beckettov Neimenjivi kao jedino pitanje vidi nastaviti ili ne nastaviti, ne više dobro staro staromodno biti ili ne biti, sada kada je sveopća nedostupnost smisla konačno istjeran na čistac.

Svojim će agonijom i ljepotom natopljenim glasom naposljetku tek ustvrditi kako: "Ja, o kojem ne znam ništa, znam da su mi oči otvorene zbog suza koje iz njih neprestano liju." Jedina se preostala izvjesnost sklonila u čovjekovoj jedinstvenoj  mogućnosti da osjeća i o tome misli.  Ona će se možda nastaviti.


Samuel Beckett: "Neimenjivi"
Prevela Gordana V. Popović

Šareni dućan, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen na Trećem programu HR-a, u emisij Bibliovizor )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –