Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 20.09.2016.

Sanja Pilić i Sanja Polak: O pisanju za dušu i publiku, dobrom uredniku i djeci kao zahvalnim čitateljima

Sanja Pilić i Sanja Polak (foto: Moderna vremena)

Sanja Pilić i Sanja Polak dvije su najčitanije spisateljice u Hrvatskoj čije se knjige tiskaju i prodaju u tiražama i od preko 30.000 primjeraka što je znanstvenofantastična brojka kada je broj objavljenih primjeraka drugih autora u pitanju. Obje spisateljice odlučile su svoj književni opus posvetiti djeci i mladima. Razgovarali smo s njima o njihovom pogledu na književnost, knjige i čitateljsku publiku u Hrvatskoj.

***

Koje osjećaje u vama izaziva činjenica da su vaše knjige najčitanije i najprodavanije u Hrvatskoj?

Sanja Pilić: U svakom slučaju me veseli. Na neki način sam željela doprijeti do velikog broja mladih čitatelja poštujući svoja pravila, pokušavajući im se ne dodvoravati, a opet biti na njihovoj strani. Znala sam da imam prepoznatljiv stil, smisao za humor, iskrenost koja će pronaći put do njihovih emocija i drago mi je da sam u tome uspjela. Slatko mi je kad mi se javljaju mame, učiteljice ili djeca, često i tvrdokorni nečitači, da su eto, zahvaljujući mojim knjigama zavoljeli čitanje.
 

Sanja Polak: Radosna sam što djeca s veseljem čitaju moje knjiga. Većina mojih knjiga nastala je kao poziv čitatelja da pišem nešto novo. Da nije bilo čitatelja koji su tražili nastavke romana o Paulini P. sigurno ne bih napisala šest knjiga o istom liku.

Skijaški dnevnik Pauline P. Polak Sanja
Maša i kazalište Pilić Sanja


Obje pišete i objavljujete u nakladničkoj kući Mozaik knjiga. Koliko je bitno da iza pisca i njegovog rada stoji velika nakladnička kuća?

Sanja Pilić: Vrlo je bitno imati velikog, dobrog i korektnog izdavača. Zapravo, nevjerojatno važno, a takvih izdavača u nas gotovo da i nema. Tako da je Mozaik knjiga iznimka. Ima viziju što želi, kako želi i s kime želi surađivati i načine da svoje vizije ostvari i plasira ih na tržište.

Sanja Polak: Ne mogu točno odgovoriti na to pitanje. Nemam mnogo iskustva s izdavanjem knjiga za djecu u drugim izdavačkim kućama. Sve knjige za djecu objavila sam u izdavačkoj kući Mozaik knjiga i vrlo sam zadovoljna s ostvarenom suradnjom. Pretpostavljam da velike nakladničke kuće mogu zbog razvijene prodajne mreže ponuditi knjige većem broju čitatelja. Međutim, ne smijemo zaboraviti da velike izdavačke kuće imaju i velik broj naslova koje treba ponuditi tržištu i pitanje je koliko se kojem naslovu mogu istinski posvetiti.

Koliko je bitno da iza uspješnog pisca stoji dobar urednik, u vašem slučaju, Zoran Maljković? I što uopće iz perspektive pisca znači – dobar urednik?

Sanja Pilić: Dobar urednik zna prepoznati dobrog autora, kreativan je, poticajno djeluje na pisca, ne dopušta mu previše "ljenčarenja", otvoren je i pristupačan. Od dobrog urednika se može mnogo toga naučiti, ne samo iz domena uređivanja knjige već i tržišnog razmišljanja. On ima određene estetske kriterije, zna promišljati različite vrste biblioteka za različitu vrstu čitatelja, inovativan je, uvažava tuđa mišljenja i konzekventno provodi svoju uređivačku politiku. Naravno, uz maksimalnu korektnost po svim pitanjima.

Sanja Polak: Važno je imati dobrog urednika. Još je važnija uspješna suradnja s dobrim urednikom. Urednik je osoba koja potiče na stvaranje, ponekad predlaže neko novo djelo, ali u isto vrijeme ne guši svojim prijedlozima i preporukama. Meni je izuzetno drago što urednički potpis na moje knjiga stavlja gospodin Maljković. Iza njega je veliko i bogato uredničko iskustvo i uvijek je vrijedno poslušati što mi ima za reći.

Za mene je dobar urednik onaj profesionalac koji navija za mene dok pišem, kojeg mogu u svakom trenutku nazvati kad za to osjetim potrebu i pitati što misli o nečemu što namjeravam pisati. Dobar urednik mora svojim radom, pristupom i znanjem potvrditi svoj autoritet. U takvom slučaju, olakšavajuće je pisati uz spoznaju da još netko bdije nad tvojim stvaranjem i da je vrijedno poslušati pa i prihvatiti urednikovo mišljenje.


Je li bitno da pisac bude u stalnom kontaktu s čitateljskom publikom?

Sanja Pilić: Mislim da je to vrlo bitno, knjige i nastaju iz tog nekog uzajamnog odnosa s publikom, žele biti prepoznate, jer i stvorene su da bi komunicirale. Tako svog potencijalnog čitatelja uvijek imam pred očima. Posebno je to važno u zemlji s malim jezikom kakav je hrvatski. Kada pišete na nekom svjetskom jeziku, automatski imate veliku publiku, dok je ovdje morate stvoriti. Volim kada mi čitatelji sugeriraju teme, ili su emotivni, ili mi se povjeravaju... Katkad me, kada poželim odustati od pisanja, tjeraju da nastavim. Zahvaljujući pisanju stekla sam nevjerojatno divna prijateljstva, upoznala mnoge plemenite i nadahnjujuće ljude, i takvi su kontakti važni.


Sanja Polak: Čitatelji pokazuju da im je važno biti u kontaktu s piscem. Mene kao pisca zanima što o mojim tekstovima misle čitatelji. Koliko god mogu, sudjelujem na književnim susretima s djecom u mnogim školama i knjižnicama. Književni susreti su vrijedna i plodonosna događanja koja se u našem okruženju premalo cijene. Osim na književnim susretima, u kontaktu sam s čitateljima i putem pisama.

Sanja Pilić (foto: Moderna vremena)

Mala Ema straha nema Polak Sanja
Maša i putovanje Pilić Sanja

Koliko često vi osobno posjećujete škole, i jesu li to uvijek nastupi u organizaciji nakladnika ili nastupate i neovisno o svojoj matičnoj nakladničkoj kući?

Sanja Pilić: Vrlo često posjećujem škole, obično u organizaciji Mozaika knjiga, ali i neovisno, u svojoj režiji. Često me knjižnice pozivaju samostalno, a tijesno surađujem i s nakladničkom kućom Alfa, te Centrom za kulturu Trešnjevka. Sve to budu dobro organizirani susreti. Ovih dana se spremam u Dubrovnik i Mostar, na susrete koje sam dogovorila mimo matične kuće.

Sanja Polak: Nastojim se odazvati svakom pozivu za književni susret bez obzira organizira li ga Mozaik knjiga ili neka kulturna ili odgojno-obrazovna ustanova. Najčešće su to narodne knjižnice ili osnovne škole. Mjesečno se zna nakupiti i desetak susreta. To zna biti dosta naporno ako književni susreti nisu u Zagrebu. Svako sam jutro zauzeta učiteljskim poslom u školi, pa tek nakon nastave mogu krenuti na put u neki drugi grad.
 

Tko su čitatelji vaših knjiga? Postoji li takozvana „ciljana publika“? Ili svoje romane pišete sebi za dušu?

Sanja Pilić: Što god pišem, na izvjestan način, pišem sebi za dušu, ali ona se poklapa s mojom "ciljanom" publikom. Tako da je to prilično ugodno.  Volim pisati za djecu i  osjetljivija bića ženskog i muškog spola koja imaju smisao za humor, pa onda ispadne da spajam ugodno s praktičnim. Znači, pišem i za dušu i za publiku.

Sanja Polak: Pišem knjige za učenike osnovnih škola, posebno za učenike od 1. do 4. razreda. Rano učenje hrvatskoga jezika je temelj za daljnji razvoj jezičnih djelatnosti među kojima je izuzetno važno čitanje. Da bi djeca čitala, potrebno je mnogo zanimljive i raznovrsne literature primjerene njihovom jezičnom razvoju. Pokazalo se da djeca vole moje tekstove, da ih razumiju i s lakoćom čitaju. Koristim te činjenice i radim ono što se pokazalo uspješnim i korisnim. Zbog tri posla koja radim malo vremena ostaje za pisanje tekstova za vlastitu dušu. Većem dijelu duše dovoljno je pisanje za djecu, međutim duša će biti istinski zadovoljna tek kad krenem pisati onako, za svoj gušt, ne obazirući se što će tko o tome misliti i reći.
 

Treba li, po vašem mišljenju, u romanima za djecu i mlade pisati o problemima kao što su narkomanija, anoreksija, alkoholizam, rasizam, buling, itd. I s kojim se problemima suočavaju vaši literarni junaci?

Sanja Pilić: Vjerojatno treba, ali to nije moj odabir. Pročitala sam nekoliko knjiga koje se bave takvom problematikom, ali nisu mi bile uvjerljive niti su me se dojmile. I kao srednjoškolka nisam naginjala takvoj literaturi. Mislim da je stvarnost poprilično deprimirajuća, pa je ne želim trpati u knjige za mlade, jer eto, moram priznati, ja svoj optimizam vučem iz knjiga za djecu čiji su junaci bili bezazleni, a problemi rješivi. Uostalom, ne želim ući u takve svjetove, dovoljno mi ih je gledati sa strane. Radila sam svojedobno sa zlostavljanom djecom i to me je samo još više motiviralo da ponudim vedrije sadržaje. Ali, naravno, trebaju postojati knjige koje obuhvaćaju sav spektar ljudskog iskustva.

Sanja Polak: S obzirom da pišem za najmlađe čitatelje nastojim obrađivati vedre teme. To ne znači da nisam angažirani pisac već da razmišljam o dječjoj recepciji svojih tekstova. Pažljiviji čitatelj mojih djela pronaći će mnoge aktualne teme koje nisu baš životno ugodne. Pri bavljenju takvim temama jako razmišljam na koji način ću ih prikazati. O narkomaniji, anoreksiji, rasizmu još nisam pisala, ali dotakla sam u svojim pričama probleme alkoholizma, ljudi i djece s posebnim potrebama, socijalne ugroženosti, emocionalnih manipulacija te konzumerizma.

Sanja Polak (foto: Moderna vremena)

Petrica pričalica Polak Sanja
I što sad? Pilić Sanja

Kako reagirate na negativnu recepciju vaših knjiga (ako toga uopće ima)?

Sanja Pilić: Nemam baš iskustva s negativnim recepcijama, ali jednom sam negdje pročitala kritiku moje knjige "Vidimo se na fejsu", i bilo mi je smiješno vidjeti što je osoba iščitala u toj knjizi. S obzirom na to da znam zašto nešto pišem, za koga to pišem, praktična sam i prilično poznajem djecu, ne slušam previše razne teoretičare koji pametuju kako bi trebalo pisati i ne slijedim njihove savjete, jer bih bila kruha gladna, a djeca me ne bi čitala.   Uostalom kritičari počesto nemaju smisao za humor ili žanr.

Sanja Polak: Svaka recepcija uključuje i pozitivnu i negativnu komponentu. Upućuje mi se puno više pozitivnih nego negativnih komentara pa sam još uvijek u nekoj ravnoteži. Psihologija kaže da je za jedan negativan komentar potrebno pet do deset pozitivnih ukoliko ne želimo narušiti psihološku ravnotežu ili osobnu psihološku dobrobit.

Negativne komentare nastojim doživjeti kao poticaj za razmišljanje i budnost pri daljnjem pisanju. Pred nama književnicima za djecu vrlo je zahtjevan zadatak. Pišemo za djecu koja su još u razvoju i valja stalno biti budan. Stalno treba razmišljati o sposobnosti djece da razumiju naš tekst i načinu na koji će razumjeti napisano.
 

Jesu li vaši romani prevedeni i objavljeni i negdje izvan Hrvatske? Znaju li za vas i vaše knjige u regiji? I tko zapravo treba raditi na popularizaciji knjige van granica Hrvatske? Pisac? Nakladnik? Literarni agent? Kakva su vaša iskustva po tom pitanju?

Sanja Pilić: Knjige "Jesam li se zaljubila?" i "O mamama sve najbolje" objavljene su na slovenskom jeziku. U Bosni i Hercegovini sam u lektiri. Tamo me poznaju i čitaju. Na popularizaciji naših knjiga izvan granica Hrvatske trebalo bi prvenstveno raditi Ministarstvo kulture. To je opsežan, dugotrajan i osjetljiv posao za koji treba izdvojiti poseban novac i napraviti strategiju promoviranja hrvatske književnosti u inozemstvu. Nakladnik nema koristi od moje knjige objavljene u Engleskoj, a literarni agent teško može naplatiti svoj angažman, ako i nađe nakladnika koji je voljan gnjaviti se s nepoznatim autorom iz Hrvatske.

Svojedobno sam slala ulomak jednog mog romana izdavačkim kućama u Engleskoj i dobila odbijenice, vrlo lijepo i korektno napisane, čak s nekim pohvalama, što je u svakom slučaju stvar dobrog odgoja. Nije mi se dalo s time dalje zabavljati. Istina, kada bih engleski govorila kao pjesmu, e onda bih bila upornija u traženju i komunikaciji s vanjskim svijetom.

Sanja Polak: Ni jedna moja knjiga nije prevedena na strani jezik niti objavljena izvan Hrvatske. Nisam sigurna koliko su moje knjiga poznate u regiji. Javili su mi se nekoliko puta roditelji djece iz Bosne i Hercegovine i to su sva moja saznanja o čitanju mojih knjiga u regiji. Nisam se puno bavila objavljivanjem svojih knjiga izvan granica naše zemlje. Djeca su djeca bez obzira na državne granice i može se pretpostaviti da bi i djeca izvan Hrvatske s radošću čitala neke moje knjiga. Ali, o tome ne stignem puno razmišljati, a još manje djelovati u tom smjeru jer imam previše drugog posla.
 

Mali Jan ima plan Polak Sanja
Ideš mi na živce Pilić Sanja

Kad je Sanja Polak prvi put čula za Sanju Pilić?

Sanja Polak: Kao mlada učiteljica nekoliko mjeseci sam čitala jedan dječji časopis. Sve su mi priče koje sam tada pročitala bile dosadne. A onda sam naišla na jednu priču Sanje Pilić. Nakon pročitane njezine priče sama sam sebi rekla: - Hvala Bogu, netko zanimljivo piše za djecu.

To je bilo u vrijeme kad još nisam ni pomišljala da bih ja mogla postati pisac za djecu. Nekoliko godina nakon tog prvog susreta s imenom Sanje Pilić, postala sam urednica časopisa Prvi izbor. Tada sam već dobro znala koliko Sanja Pilić dobro i zanimljivo piše jer sam pročitala uglavnom sve što je do tada napisala. Zamolila sam Sanju da napiše priču za Prvi izbor. I srećom, pristala je. Ni tada, pri prvom živom susretu Sanje i mene još nisam znala da ću postati pisac. Dječja književnost i Prvi izbor kumovale su Sanjinom i mom prijateljstvu koje traje skoro dvadeset godina.
 

A kad je Sanja Pilić prvi put čula za Sanju Polak?

Sanja Pilić: Sanjica me nazvala prije dosta godina da napišem priču za "Prvi izbor", pa smo se našle na Trgu bana Jelačića, otišle u Malu kavanu i sprijateljile se. Rekla je da je učiteljica. Ne sjećam se je li tada imala objavljenu kakvu knjigu. Ona će vam to bolje ispričati. Odmah smo se sprijateljile. Surađivala sam Prvom izboru, radila intervjue i fotografirala, a i sada surađujemo. Dobro se slažemo. Jednom smo razmišljale zajedno napisati knjigu, ja jedno poglavlje, ona drugo i tako redom i objaviti je pod imenom Sanja Pilić Polak, iz zafrkancije. Ali nemamo vremena za zajedničko pisanje.
 

Sanja Pilić je oduvijek bila slobodan strijelac. Kakav je slobodnjački život jednog pisca?

Sanja Pilić: Prilično težak dok ne skužiš tko su i kakvi su ljudi koji te okružuju, u kakvom sustavu živiš i slično. U svakom slučaju trebaš stalno stvarati "robu" koja se prodaje i koju netko želi, jer nisi zaštićen stalnim prihodima, pripadnosti nekom lobiju, političkoj stranci i slično. Čak nemaš autoritet, jer nisi profesor, nakladnik, urednik, novinar... a to su sve zanimanja koja piscima daju zaklon i moć. Naravno, važno je i biti komunikativan, a to sam naučila. I razviti veselu snalažljivost plivanja u slobodi, ma kako ona bila katkad teška.
 

Kako je bilo prije dvadeset godina biti samostalni umjetnik, a kako je danas? I koliko je bitna dobra suradnja s nakladnikom, za opušten i relativno lagodan život samostalnog umjetnika?

Sanja Pilić: Ah, uvijek je to bio svojevrsni egzistencijalni slalom. Nisam imala tu količinu djela, a i bila sam manje poznata. Honorari su i tada bili jadni. Autorski ugovori bili su nešto povoljniji. I zato je bitno imati dobrog nakladnika, on je poput roditelja. Čuva te i pazi, ne laže o nakladama, na vrijeme ti isplaćuje honorare, brine se o izgledu knjiga, distribuira ih, a kada si depresivan kaže da će proći, he, he...
 

Sanja Polak oduvijek je radila „u tri smjene“. I još uvijek živi tri života u jednom. Radi i kao učiteljica, i kao urednica dječjeg časopisa PRVI IZBOR (koji je u suradnji s Darkom Cindrićem, davnih dana sama i pokrenula) te je iznimno angažirana kada je popularizacija knjige i čitanja u pitanju. Koliko svi navedeni poslovi kojima se bavite (a mislim da sam ih premalo i navela) utječu (pomažu ili odmažu) jedan na drugi?

Sanja Polak: Sve što je navedeno u pitanju nadovezuje se, isprepliče i čini jednu veliku cjelinu koju povezuje ljubav prema djeci, čitanju i književnosti. I djeca i čitanje i književnost su jako, jako važni za svako društvo pa mi je jako drago da je upravo to područje mog najintenzivnijeg djelovanja.
 

Kad pronalazite vrijeme za pisanje?

Sanja Polak: Ne tražim ja vrijeme za pisanje, nego u određenom danu odaberem pisanje umjesto šetnje Jarunom, peglanja, pečenja kolača ili nekog zanimljivog putovanja. Sve je stvar izbora. Najviše pišem ljeti kad sam kao učiteljica na godišnjem odmoru. Godišnji odmor koristim za pisanje i uređivanje Prvog izbora u kojem nikad nema mjesta za godišnji odmor.
 

Čini se, kad netko gleda sa strane, da je do vašeg književnog uspjeha došlo s lakoćom, spontano i bez posebnog truda. Je li to doista tako?

Sanja Pilić: Voljela bih da je došlo lako, ali nije. Morala sam razviti praktični dio sebe, puno učiti, disciplinirati se na pisanje kada mi se nije dalo, biti zabavna kad mi je bilo teško - jer je inzistiranje na slobodnoj profesiji iziskivalo razvoj raznih vještina preživljavanja. Sjećam se svojih strahova pred javnim nastupom, lupanja srca kad bi me pozvali u neku televizijsku emisiju, jada pred bjelinom papira dok mi ništa ne pada na pamet... Egzistencijalnih i ostalih.

Sanja Polak: Ne znam tko se je trudio da uspijem. Sama sigurno nisam. Iza mene ne stoji nikakva marketinška agencija niti markentiška priča, ne poznajem novirare, malo sam u medijima. Moj slučaj je vrlo jednostavan. Počela sam pisati, djeca su me počela čitati, osjećala su se ugodno čitajući. Mnogima je bilo zabavno pa su knjiga koje su pročitali preporučili drugoj djeci. Roditelji su vidjeli da djeca s veseljem čitaju moje knjiga pa su valjda o tome pričali drugim roditeljima. I tako se priča o mojom knjigama proširila. Valjda je to tako. Ne znam. Jer nemam saznanja da je bilo ikako drugačije.

Dvije Sanje (foto: Moderna vremena)

Pobuna Pauline P. Polak Sanja
Hoću biti posebnaaaaa! Pilić Sanja

U vrijeme kada u svijetu žene preuzimaju pero iz ruku muškaraca, u Hrvatskoj je još uvijek dominantno „muško pismo“. Međutim, u književnosti za djecu i mlade, spisateljice su očito najčitanije. Je li to zato što je veća i ženska čitateljska publika?

Sanja Pilić: Vjerojatno. Djevojčice više čitaju, a spisateljice bolje poznaju djevojčice. I bave se njihovim temama.

Sanja Polak: Kad razmišljam i govorim u području profesinalnosti ne zanima me je li neko djelo ili djelatnost rezultat rada muškarca ili žene. Važno je da je dobro, kvalitetno i da posjeduje općeljudsku vrijednost. Navijam za sve muškarce i sve žene da ono što rade bude dobro i kvalitetno. I baš sam radosna kad im to uspije. Meni su i muškarci i žene, i djevojčice i dječaci prvenstveno ljudska bića i ne volim u bilo kojem kontekstu posebno izdvajati jednu skupinu. Čini mi se da moje knjiga više čitaju djevojčice iako znam da ni dječaci puno ne zaostaju u tome. Neka su istraživanja pokazala da su u početnoj fazi razvoja čitanja djevojčice uspješnije i da im je čitanju omiljenije nego dječacima.
 

Kada ste vi bile djevojčice, kako ste provodile slobodno vrijeme?

Sanja Pilić: Sanjarila sam od jutra do mraka, jako sam puno čitala, slušala sam klasičnu glazbu, družila se sa starijima od sebe, razmišljala o životu, igrala graničara, fotografirala, jela Bronhi bombone u neograničenim količinama, vodila filozofske rasprave, družila se s umjetnicima, živjela u svom svijetu, voljela stripove.

Sanja Polak: Brinula sam se o mlađoj sestri. Igrala sam se sa djecom iz susjedstva. Skakala sam preko gumi-gumija. Čitala sam knjige. Glumila sam u Zagrebačkom kazalištu mladih. Plesala sam u istom kazalištu. Izrađivala sam tapiserije i nakit od glinamola. Učila sam engleski i njemački jezik. Crtala sam i pisala sastavke. Išla sam na izlete i logorovanja s Terenskom jedinicom Crvenoga križa. Pekla sam kolače. Učila sam napamet dječju poeziju i recitirala je onima koji su me htjeli slušati…
 

Koje ste knjige voljele čitati?

Sanja Pilić: Od dječjih do onih "za velike". U osnovnoj školi ravnopravno sam uživala u Erichu Kästneru, Williamu Saroyanu, Oscaru Wildeu, ali sam već tada čitala Dostojevskog ili Maupassanta.

Sanja Polak: Voljela sam knjiga s dinamičnom i po mogućnosti suvremenom fabulom bez mnogo detaljnih opisa. Voljela sam knjiga u kojima ima puno dijaloga koje bih nakon čitanju dramatizirala i glumila s onima koji su isto željeli glumiti.
 

Kakvi su danas mladi, po vašem mišljenju, u odnosu na vas kad ste bili u njihovim godinama?

Sanja Pilić: Ja sam se i tada razlikovala od mladih iz moje generacije. Voljela sam umjetnost, sanjarenje i imala kako se kaže "staru dušu". Bila sam nevjerojatno suosjećajna i to me je gotovo ubilo. Voljela sam kao i danas lijepe gradove, dobru arhitekturu i nisam bila pomodarka. U kupovinu u Trst, odnosno Graz otišla sam prvi put kad sam već navršila 35 godina, he, he... Današnje generacije mladih su manje empatične, usmjerene su na sebe, koncentracija im je raspršena. Ali ipak, puno se družim s mladima. Veselije je s njima.

Sanja Polak: Četvrt stoljeća radim u školi kao učiteljica i moje mišljenje se o toj temi ne mijenja. Stalno svi govore da se djeca mijenjaju, da su danas mnogo pametnija, sposobnija, da imaju neke druge interese. Puno manje je to učestalo i istinito od onoga koliko se i kako o tome govori. Ipak, ono što je evidentno je da su danas mladi slobodniji, manje uvažavaju pravila pristojnog ponašanja, više tipkaju po različitim tipkovnicama i ugroženiji su zbog veće dominacije medija i svih negativnih aspekata tih medija.

Međutim, djeca i mladi su odraz rada, truda i brige odraslih za njih. Skoro svako dijete bit će i pristojno i pažljivo i aktivno i afirmativno ako mi kao odrasli pred njih stavimo takve zahtjeve. Djeca vole autoritete, uz njih se osjećaju sigurno. Zaista ne vidim neke velike razlike u ponašanju učenika prije dvadeset godina i danas. Ali zato, itekako vidim promjene u ponašanju roditelja. Meni su gotovo sva djeca poslušna i s njima nemam baš nikad puno problema. Ali sve češće se susrećem s roditeljima čije me ponašanje najblaže rečeno iznenađuje.

Mala torba, velika sloboda Pilić Sanja
Maša i putovanje Pilić Sanja


Vi ste uspješne žene. Kada bi vas netko pitao u čemu je tajna uspjeha, što biste mu odgovorile?

Sanja Pilić: Za mene je unutrašnji mir najveći uspjeh koji se može postići. Zdrava i sretna obitelj. Sloboda da živiš u skladu sa sobom, da budeš autentičan. Umjeti zaraditi novce, he, he...

Sanja Polak: Uspješna žena? Hm… No, dobro. Hvala. U knjigama sam pročitala, učitelje i starije od sebe sam slušala kako su za uspjeh važni rad, upornost, hrabrost, kreativnost, spremnost na promjenu, stalnost učenja… Pa je onda opet potreban rad, pa rad, pa rad, pa učenje, pa rad…
 

„Ništa ja ne moram!“ citat je s facebook stranice jedne od vas (neću reći koje). Možete li ga za kraj razgovora prokomentirati?

Sanja Pilić: Dobro zvuči, ali ipak mnoge stvari moramo. I iz toga "moramo" treba izvući ono najbolje.

Sanja Polak: Citat “Ništa ja ne moram!” je citat uz fotografiju koju sam objavila na svojoj Facebook stranici. Ona je razultat kreiranja jedne moje fotografije. Kreaciju potpisuju moje kćeri, Paulina i Petra koje su mlade odrasle žene. Dođe faza u životu kad shvatiš da vlastitu djecu moraš potpuno pustiti iz svojih ruku i glumiti odbacivanje majčinske uloge. Kao simbol odbijanja majčinske uloge počela sam na njihove komentare: - Mama, pa ti to moraš. Ti si naša mama, odlučno odgovarati: - Ništa je ne moram! Tada su one na jednu fotografiju zalijepile taj slogan i poslale mi je kao zezanciju, a ja sam to objavila na svojoj Facebook stranici.

Međutim, bilo bi dobro da svi pred sebe postavimo rečenicu: Ništa ja ne moram, jer ona je zaista istinita, samo smo svi mi možda premalo hrabri da se tako i ponašamo. Jer mi bismo da ne moramo, a kad ne moramo, da ne moramo snositi posljedice tog nemoranja. A to nije moguće. Zato često vičemo: - Joooj, ja to moram. Zapravo nikad ništa ne moramo. Uvijek imamo izbora, samo je pitanje jesmo li hrabri snositi posljedice tog izbora. Nekako pokušavam sve ono što moram, preoblikovati u sve ono što želim. Ako mi to ne uspije, ako zaista, istinski ne želim, onda to zbilja ne radim. Ali, to je cjeloživotna vježba za koju je pitanje je li ikada odvježbana kako treba.
 

Drage kolegice, želim vam još puno knjiga i puno čitatelja. I hvala na razgovoru!
 

Sanja Pilić voli:
1. svoju obitelj
2. sunce  
3. neovisnost

Sanja Pilić ne voli: 
1. zimu
2. buku
3. gužvu

***

Sanja Polak voli:
1. radost
2. mir
3. ljepotu i dobrotu        
                
Sanja Polak ne voli:
1. nerad i nered
2. laži i lopovluk
3. manipulacije

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –