Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 05.01.2006.

Senko Karuza - "Vodič po otoku"
Održava se
01.01.1901.

Iznimno plodnu književnu godinu (zbirka priča «Ima li života prije smrti», te «Tri krokodila» s kolegama Čegecom i Mićanovićem) Senko Karuza (1957) zaokružuje još jednom neobičnom zbirkom priča. Riječ je o «Vodiču po otoku», knjizi proze koja je nastala ukoričenjem zapisa koje je autor duže vrijeme objavljivao u «Slobodnoj Dalmaciji». Ako je jedna od najzanimljivijih pojedinosti iz autorova životopisa ta da je osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnog preživljavanja na malim i pučinskim otocima, onda je ta njegova «djelatnost» sada dobila i svojevrsnu književnu inačicu.

Ukoričene u knjizi, što im je u ovome slučaju donijelo mnogo dobroga i rezultiralo zaokruženom i kompaktnom cjelinom, Karuzine kratke priče nesvakidašnje su i iznimno zanimljivo štivo koje se hvata u koštac s jednom od čestih, zapravo mitskih književnih tema – otokom. Otok kao takav, univerzum za sebe, njegovi stanovnici, odnos otoka i kopna, onih koji su otišli i onih koji su na njemu ostali, mada su ponekad i sami razmišljali o odlasku, u ovom je Vodiču dobio još jedan vrijedan, originalan i prilično neformalan spomenik. Karuza se odlučuje za pripovijedanje u prvome licu množine, čime jasno daje do znanja kako mu je nakana time «mi» progovoriti u ime jedne imaginarne, otočke zajednice, koja slijedom suvremenih civilizacijskih okolnosti ima sve manje i manje članova, ali još uvijek funkcionira po strogim i jasnim pravilima, često posve nerazumljivima onima koji na otok dolaze i odlaze, bez obzira bili oni «furešti» ili pripadnici neka druge, mlađe generacije koja je svoju sudbinu odabrala kartom za «vapor» u jednom smjeru, onom prema kopnu.

Karuzine tople priče u sebi čuvaju neke stare i gotovo izumrle otočke običaje, nostalgično nude slike prošlosti, mirise «maništre na pomidore» koju je tada još kuhala «naša nona» i rado se vraćaju u djetinjstvo jer je «sjećanje na djetinjstvo jedino ono od čega ne odstupamo». Karuzin mi-pripovjedač bez problema rješava vremenske skokove u prošlost, u kojima se na trenutak zna «riješiti» zajednice u čije ime progovara i jednostavno reći – «jer sam sada dijete», ne zamarajući se previše time da li to «sada» odstupa od prezenta pripovijedanja.

Koristeći Karuzin «Vodič po otoku» čitatelj/putnik susretat će tipična otočka, mediteranska mjesta, pojave i predmete – sjedit će se tu po konobama, ćakulati i dočekivati brodove, izmjenjivat će se godišnja doba i puhati vjetrovi, brodićem će se odlaziti na obližnji «škoj», igrati balote, odlaziti u vinograd ili selo u unutrašnjosti otoka, bit će se dobar domaćin «fureštima» koji će povremeno, kako i treba, ići jako na živce. Centralno mjesto svih susreta bit će, dakako, trg, na kojem će sve što se zbiva ponekad podsjetiti na «ulični teatar». Pa iako se može učiniti kako je u tome svijetu vrijeme stalo, Karuzin će mi-pripovjedač kad god za to uhvati priliku podsjetiti na prolaznost vremena, jaz generacija, na starenje, da bi se negdje pred kraj razotkrio kao sedamdesetogodišnjak. Životna dvojba, koja više ne postoji jer je za nju jednostavno prekasno, bila je ostati na otoku ili sa njega otići, kako su učinili mnogi, iako ni danas nije, niti treba biti jasno tko je bio u pravu. Ostati na otoku kao sudbini, prihvatiti dobrovoljnu izolaciju sa sobom povlači i stalnu čežnju za drukčijim životom, čežnju koja zapravo puni egzistenciju otočana i bez nje život ne bi bio isti. No, spoznaja kako na kraju treba iz sjećanja izbrisati vrijeme kad se htjelo napustiti otok, koja dolazi sa zrelošću i starenjem, jasan je signal kako se nije pogriješilo, mada se ponekad osjećalo odsječeno od ostaloga svijeta i usamljeno.

Opozicija otok/grad ovdje nije glavna tema, ona je tek naznaka mogućnosti, točnije različitosti od onih koji su željeli imati «dva mjesta u jednom životu». Jer to jedno mjesto, jedan, neimenovani mediteranski otok, u Karuzinim pričama prerasta u sve otoke, u metaforu načina života u kojem se još uvijek ima volje i sluha čuti kako i «blitva diše» ili pak na pitanje o cijeni vinograda zainteresiranom kupcu izvan vlastita svijeta odgovoriti kako - košta čitav jedan život.

«Vodič po otoku» Senka Karuze spada u one male knjige proze koje kroz naizgled nepretencioznu formu donose velike životne istine, kroz splet smiješnog i tužnog svjedoče o zaboravljenim sitnicama koje život čine punim i smislenim, a svojom nehinjenom toplinom uvlače čitatelja u svijet sazdan od bonaca i oluja u kojem se ipak još uvijek može reći – «ponekad nam se čini da smo sretni». «Vodič po otoku» čitatelju će na ovom putovanju pružiti šansu da se i sam, barem na trenutak, poistovjeti s tim prvim licem množine, a o njemu ovisi hoće li je prepoznati i iskoristiti ili je za njega definitivno prekasno.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu, www.jutarnji.hr )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –