Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 07.12.2017.

skarlet_p : Sad se napokon mogu popeti stepenicama

skarlet_p: Sad se napokon mogu popeti stepenicama

Sad se napokon mogu popeti po stepenicama Skarlet_p

„A mi smo još vidjeli svijet prije potopa.“ (dos_toyevsky)

Ove, pomalo grandiozne riječi, izgovara najveća faca među riječkim glazbenim kritičarima. Samozatajni čovo koji najveći dio vlastite kritičarske karijere provodi iza pseudonima (svaka sličnost s autorom ove knjige je, naravno, slučajna). No, u ovoj verziji Rijeke renome se ne gradi ni imenom ni poznanstvima već rad govori sam za sebe pa je sasvim logično da Radiohead dos_toyevskom šalje neobjavljene materijale na preslušavanje. Rijeka dos_toyevskoga između ostaloga ima i 4 linije metroa, koncerte svjetskih zvijezda organizirane gerilskom taktikom (ovo možda i nije toliki otklon od stvarnosti s obzirom na to koliko se koncerata po Hrvatskoj organizira baš tako), Robina Pecknolda iz Fleet Foxesa s akustarom na plaži, neobično utjecajni i čitani kulturni časopis (ako je baš potrebna poredba, onda neka bude nešto nalik „Nomadu“ s kraja devedesetih), kao i moćnu gomilicu ljudi do srži predanu glazbenom bilu grada.

Drugim riječima, Rijeka skarlet_p udobno je smještena na liminalnom prostoru stvarnosti i fikcije, u nekom kvantnom stanju istovremene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zaogrnuta u vizuru lučkoga grada u post-industrijskom dobu prošaranog eksplozivnom mješavinom kreativnih energija sve sile multimedijalnih umjetnika. U prozi skarlet_p Rijeka je istovremeno i prostor i lik, geografija i duh, a manifestacija duha lik je Belle, direktno-indirektne pokretačice svih važnih (i manje važnih) događaja ovog romana.

Bellu viđamo i slušamo rijetko, u malim dozama, taman toliko da kroz par riječi i nešto djela naslutimo obrise njenog karaktera. Vrlo brzo, Bellin lik nestaje iz romana (iznenadna bolest i smrt), a umjesto njega ostaju samo zabilježena sjećanja, prepričavanja, impresije i odjeci tragova ostavljenih u životima ostalih protagonista. Jedno od značenja potopa dos_toyevskoga odnosi se upravo na gubitak voljene prijateljice kao i na zjapeću rupu u do tad kompaktnom svijetu koji će se, kao i uvijek nakon potopa, morati ponovno izgraditi. Gradnja svijeta nikada nije bila baš jednostavan zadatak pa nije nimalo čudno što se ostatak likova (Julien, Gemma, Jonas, Jan, Edith, ne_mirovsky) koprca u zadaći ostavljenoj im u amanet. Problem je tim teži jer je zadaća trostruka. Potrebno je nanovo uspostaviti svijet vlastite unutrašnjosti, zajednički svijet bliskog prijateljstva (skarlet_p to zove „nevidljivi grad“) kao i svijet zajednice kojem, barem u načelu, pripadaju svi. Sva su tri svijeta ozbiljno narušena Bellinim iznenadnim odlaskom i pitanje je može li se iti jedan vratiti na razine stare slave.

Sve rečeno čini pripovjedni i ambijentalni kostur romana i samo po sebi je upitne zanimljivosti. Reduciran na nekoliko ključnih točaka (gubitak voljene osobe, kriza identiteta, promjena/starenje) roman odašilje varljive signale. Mogao bi to, na primjer, biti još jedan u nizu romana s izugbljenim dječacima (i djevojčicama) u glavnoj ulozi, još jedan od romana o krizi srednjih godina i svijetu koji uporno odbija biti nalik onome iz zlatnih godina djetinjstva. U izvjesnom smislu „Sad se napokon mogu popeti stepenicama“ sve to i jest... ali i nije. Za početak, autor se ne zatvara u autarkično zdvajanje već gubitak i promjenu tretira kao integralni dio životnog ciklusa, kao poziv na borbu i proaktivno suočavanje s novonastalim uvjetima. Već samo to ga uzdiže iznad prosjeka hrvatske proze. Možda kostur romana i nije svjež k'o jutarnja rosa, ali se zato o tetivama, mišićima, organima i ostalim elementima analogije može pričati s više poštovanja.

Pišući o životima stanovnika 'nevidljivoga grada', o njihovim duhovnim i fizičkim transformacijama, o gubitku strasti, elana i zainteresiranosti za buku kulturne egzistencije, o konturama vremena iz kojega dolaze i u kojemu se iznova formiraju, skarlet_p izvlači na vidjelo slabo poznate, a opet sveprisutne, momente života u gradu nad Rječinom.

„Sad se napokon mogu popeti stepenicama“ pisan je kao niz pseudodnevničkih bilješki, pri čemu se pripovjedači iz 'poglavlja' u 'poglavlje' mijenjaju, a svaki od njih istovremeno pripovijeda i sebe i druge, razvijajući tako i onu introspektivnu i onu događajnu dimenziju teksta. Autora ne zanima linearna progresija događaja kao ni konvencionalna dramaturgija već roman piše kao niz eseja, komentara, solilokvija, introspekcija i ulančanih pripovijesti, sve navezanih na već spomenute teme od značaja. Simulacija dnevničkih zabilješki pri tome mu omogućava relativnu slobodu kretanja po vremenskim i kauzalnim odrednicama teksta, a uz to mu dozvoljava i pokoju digresiju viška. Naposljetku, u vlastitim dnevnicima likovi mogu pisati što god hoće, zar ne?

I upravo zato što pišu „što god hoće“ roman povremeno ispada iz ritma, a povišena retorika kojom se služe povremeno udaljuje i od likova i od stvorenoga svijeta. Uz to što briše razlike među likovima (pa se ponekad čini da su sva ta imena tek različiti aspekti jedne te iste persone i da je sve to tek unutrašnji monolog prezentiran u romanesknoj formi jer ljudi zericu više vole ljude koji pišu romane nego ljude koji pričaju sami sa sobom) taj cifrasti i povremeno umjetni jezik ipak ima i neku simboličku funkciju. Skarlet_p ne zanimaju strukture fizičkoga grada, stastavljene od funkcionalnih fasada, prometnica, rituala i pragmatične, reducirane komunikacije. Takav grad nije ništa drugo doli puka urbana konglomeracija unutar koje pulsira skriveno bilo „pravoga života“. Takav se život ne libi cifrastoga jezika (pogotovo ne na stranicama dnevnika) već taj isti jezik (i njemu pripadajuću misao) koristi kao sondu u potrazi za drugim, sličnim oblicima života.

Pišući o životima stanovnika „nevidljivoga grada“, o njihovim duhovnim i fizičkim transformacijama, o gubitku strasti, elana i zainteresiranosti za buku kulturne egzistencije, o konturama vremena iz kojega dolaze i u kojemu se iznova formiraju, skarlet_p izvlači na vidjelo slabo poznate, a opet sveprisutne, momente života u gradu nad Rječinom. Nije to ni crvena, ni rokerska, ni književnička, ni lokalpatriotska, ni generacijska, ni bilo koja Rijeka udobno smještena u nekom od uobičajenijih narativa, već je to Rijeka iz pozadine, tišine, grad koji ostaje i kad se pogase sva svjetla pozornice. Rijeka koju, takvu, valja uvijek iznova stvarati.

Nastao iz reakcije na iznenadnu smrt bliske osobe, roman se može čitati kao neobično uspjela posveta jednom prerano uglasom životu (ovo će, doduše, prepoznati samo oni što znaju o kome je riječ), kao meditacija na temu odrastanja i kao svojevrsni oproštaj s retorikom mladosti. Roman se, između ostaloga, može čitati i kao intertekstualna mreža povezana s prethodnim prozama skarlet_p (recimo s „Nestalnim frekvencijama“ i „Vodičem kroz nutarnje gradove za commutere“, obje u izdanju Studija TiM), kao i s čitavim nizom pop/rock pjesama nastalih u posljednjih petanestak, dvadeset godina čije poznavanje, ako već ne liričko, a ono barem ambijentalno, autor podrazumijeva (ili barem očekuje post hoc upoznavanje s istima).

„Sad se napokon mogu popeti stepenicama“ nije bez mana i neće baš biti svakome po volji. Ovo drugo zapravo i nije nešto negativno. Riječ je o romanu koji zalazi duboko u međuljudske odnose, propituje granice i stabilnost „nevidljivih gradova“, očuđava svakidašnje prostore života i zapravo voli ono o čemu piše, bilo da je riječ o muzici, o gradu, ili o ljudima. Nije to ni bezuvjetna ni slijepa ljubav lišena žalca kritike i bilo kakvog dodira sa stvarnim svijetom, ali je ljubav čijoj se euforiji možemo prepustiti. Kao da je to malo.

Skarlet_p

Sad se napokon mogu popeti po stepenicama

  • Studio TiM 06/2017.
  • 192 str., meki uvez
  • ISBN 9789537780654
  • Cijena 70.00 kn

Skarlet_p  objavio  je  već  tri  zbirke  poezije  i  ovo  je  njegov  prvi  roman.  Ipak, ovo nije pri put da nam skarlet pripovijeda. Stari likovi su ovdje, oni koje smo  već  sretali:  Julien,  Jonas  i  Jan,  Gemma,  Edith  i Bella. Dos_toyevski  i  ne_mirovsky i dalje pišu čudne glazbene recenzije za Kazalište lutaka. Priča je  ovaj  put promijenila  ponajprije  svoj  oblik,  iako  pjesnik  nije  nestao. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –