Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 04.03.2008.

Slađan Lipovec : Rijeke i mjesečine
Održava se
01.01.1901.

Šećući Königsbergom, bacajući nogu pred nogom, kao da se radi o kazaljkama univerzalne ure, Immanuel Kant, za to postoji opravdana sumnja, kovao je planeternu zavjeru. Onu o prostoru i vremenu kao o kategorijama apriori. Za njim su došli najprije kozmokinetičari s tjelovježbama u kojima tijela sjedinjuju mjesečevo brdo Tesla i ono, nasuprot mu, More tišine, pa rockeri s pjesmama kao »Child in Time«, da bi ih naslijedile postsubjektivističke i postemocionalističke sinteze Deep Purple i Tome Zdravkovića, poput one »Leta 3«, i, naravno najnovija knjiga Slađana Lipovca, "Rijeke i mjesečine".

Moguća sinteza subjekta i staništa mu, koja Kantovoj metikuloznosti i kazališnim avangardističkim igrama kozmokinetike dodaju kušnje »Generacije X« koja živi u ubrzanom svemiru-svemiru kojega je, a sve zbog učinka paradoksa otuđenja i napuštanja čovjeku iskonskog staništa, u isto tako iskonskim dimenzijama, zapostavila, nazire se u pjesmi koja je epicentar Lipovčeve po-etike, »Najdalje od sjene«. Nije naše da znamo reći će mudraci, ali bogami nije na nama niti da se prema prirodi, bilo da se radi o onoj koju su prirodom zvali Stoici i na život u skladu s kojom su upućivali, ili onoj »stvarno prirodnoj«, odnosimo kao da nije naša-kao da pripada vremenu koje ionako nismo aktivno iskusili. Na to, na taj zaborav ishoda, Lipovec u »Rijekama i mjesečinama« ponovljeno upućuje.

Tijelo je njegova teksta, kao i tekstura tijela upisanih u stihove, trajno u pokretu. Ono »mijenja mjesto kratkotrajnog prebivanja« i pod nogama prostire prostore. Krajolike, piše Lipovec, kroji kao kulise, i iako »u vrevi ljudi šuti, ne zastaje, ne zaustavlja se.« Tijelo jest dok se kreće, jer ako zastane, »kao tekućina, zalijeva ga tuga«, ali to kretanje nešto je, pribojava se autor, što tijelu može postati navikom; potrebu za kretanjem tijelo, čak mimo razuma, može memorirati i što ako se toliko ubrza da zaboravi stati!? A to, to ubrzanje do samoizgaranja, sukus je vremena kojega negdje zovu neoliberalizmom, negdje tranzicijom, negdje postkomunizmom...

Budući da se čovjek sa sobom kreće o tome što će na putu doživjeti i kako će mu biti, ovisi o njemu. A to Slađan jako dobro zna. I još bolje s čitateljem dijeli riječima: »... to je ona gusta praznina u kojoj tebe nepovratno nedostaje, usprkos tome što mijenjam gradove, ljude i podneblja, ona se sunovraćuje u mene...« I u tom svjetu tijela-u-kretanju, iako uvijek sa-sobom-na-putu, dinamično ubačen u svijet, lutajući subjekt prisjetio se ptica. Ptica koje su »najsretnije kada su najdalje od vlastitih sjena.« I ta mu spoznaja, putniku, ponekad posluži kao utjeha, ali o tome »ni s kim ne govori«, jer »što bi i mogao reći (prelazim na citat i mijenjam gramatičko lice, da oslikam sva klizišta, rodove i brojeve, lica i glasove u ovoj izrazito čvrsto koncipiranoj knjizi) »tko sam, kad više nisam isti, i koga sad ovo ime označava, i tko mi je ovo ime dao, koje mi jedino preostaje da sa sobom nosim« i sve se tako, bez obzira na izrazitu suvremenost ambijenta, motiva, izraza, onako nostalgično modernistički, vraća na ime.

Pravo na imenovanje lingvistička je dimenzija prava na posjedovanje. To jako dobro znaju kolonizirani. Ali nismo li i mi, ne našom voljom ubrzani u svijetu neona, reklama, laži i samoće, zaborava prirode, na neki način kolonizirani bilo od neke tvrtke, bilo od neke organizacije, institucije i time i sami ništa do lažni subjekti koji pristaju na dobrovoljno ropstvo!?

I nije li nama, jedino što je ostalo »u obranu našega ljudskoga ponosa« ime: ali ne kao vlasništvo onoga koji nam ga je podario, nego kao dinamičan prostor nade: kao produktivna potencija čiji je prostor isprva ispražnjen od sadržaja kojim bismo ga, našim djelovanjem i odrastanjem u svijetu, trebali moći ispuniti. Ime je jedino i uvijek ide s nama. S nama se kreće, bilo da se prema pokretima našega tijela namještaju satovi na gradskim tornjevima kao što je to bio slučaj sa zavjerenikom Kantom, ili da se ona, skučena i oslobođena (ne)izvjesnošću imena, prostorom kreću brzo kao likovi Slađana Lipovca, koji, iako su jedan, baš tom brzinom koja simulira umnažanje, kreiraju iluziju mnoštva. Ova je pjesma epicentar, što znači da bi se je razumjelo, treba od nje krenuti u koncentričnim krugovima i pomno iščitati ovu vrijednu i veoma po-etički odgovorno ispisanu knjigu.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –