Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 26.11.2014.

Srećko Horvat : 'Hrvatska scena' nije ni svjesna da pati od mentalnog oboljenja

Srećko Horvat

Što Europa želi? Horvat Srećko, Žižek Slavoj
Pažnja! Neprijatelj prisluškuje Horvat Srećko
Pravo na pobunu Horvat Srećko, Štiks Igor

Srećko Horvat (1983.) diplomirao je filozofiju i lingvistiku. Teoretičar, prevoditelj, autor je knjiga "Welcome to the Desert of Transition. Radical Politics After Yugoslavia" (urednik s Igorom Štiksom), u pripremi, Verso, 2015;  "What does Europe want? The Union and its Discontents" (zajedno sa Slavojem Žižekom) Columbia University Press, 2014 / V.B.Z., 2013; "Što Europa želi", Algoritam, 2013; "Nach dem Ende der Geschichte" (After the End of History), Laika-Verlag, Germany, 2013; "Pažnja! Neprijatelj prisluškuje", Naklada Ljevak, 2011; "Pravo na pobunu" (sa Igorom Štiksom), Fraktura, 2010; "Ljubav za početnike", Naklada Ljevak, 2009; "Budućnost je ovdje, svijet distopijskog filma", HFS, 2008; "Totalitarizam danas", Antibarbarus, 2008; "Diskurs terorizma", AGM, 2008; "Znakovi postmodernog grada", Jesenski i Turk, 2007; "Protiv političke korektnosti", Biblioteka XX. vek, 2007.

Iduće godine mu izlazi prva (bez suautora) knjiga na engleskom jeziku "Radicality of Love" kod nove serije Polity Press, uz mislioce kao što su Boris Groys, Catherine Malabou, Bernard Stiegler i Roberto Esposito, a već idući tjedan ima keynote predavanje na Humboldt Univerzitetu. Povod ovog razgovora su nadolazeće knjige, novinarstvo, Filozofski teatar...

Srđan Sandić: Čestitamo na nagradi za tekst "Godot stiže u Sarajevo". Što takve nagrade otvaraju /zatvaraju. I je li, i dalje, jednako teško pisati za New York Times? Guardian? Vaša iskustva s hrvatskim medijima, kao i većini profesionalaca, nisu išla na ruku...

Srećko Horvat: Imao sam tu sreću da nikada nisam ovisio o hrvatskim medijima. Pisao sam kolumne i za Globus i za Večernji list, i za Forum i za Zarez, pisao sam i reportaže iz mnogih dijelova svijeta, ali nikada mi to nije bilo primarno. Daleko su i vremena kada se u Hrvatskoj moglo živjeti od novinarstva. Nisam morao napustiti novinarstvo kao neki, zato što u njega nikad nisam ni ušao. A isto je s Guardianom, gdje jednom mjesečno, kad mi vrijeme dopusti i kad mislim da imam što za reći, komentiram neki aktualni društveni događaj. U New York Timesu mi je objavljen taj jedan jedini članak, pa je utoliko bilo veće iznenađenje da sam upravo za njega dobio i nagradu.


Filozofski teatar je ugostio Juliju Kristevu u zagrebačkom HNK. Teatar je bio pun, atmosfera puna očekivanja, vrlo pozitivna i vi na visini zadatka, ipak - simultane prevoditeljice nisu bile na razini zadatka, nažalost. Brkale su imena autora, zamuckivale, vrlo evidentno se došaptavale...

Kako sam i sam, što s njemačkog što s engleskog, preveo nekoliko knjiga, a i nekoliko sam se puta okušao u konsekutivnom prijevodu, ne bih olako odbacivao bilo čiji trud, znanje i napor koji su potrebni za najtežu vrstu prijevoda, a to je simultani prijevod. Ti su ljudi često nevidljivi, sjede u svojim zagušljivim kabinama, a njihov glas tek dopire do nas preko slušalica. Kristeva je bila izuzetno zahtjevna, čak i uz poznavanje materije. Naša je, naravno, odgovornost i zadaća da idući puta baš sve bude na, kako kažete, visini zadatka.

Jesu li vas začudili stavovi Julije Kristeve o pravoslavlju, važnosti očuvanja nacionalnih kultura, svetosti odnosa muškarca i žene?

Nisu. Za razliku od onih koji su ostali začuđeni jer žive u iluziji da je Kristeva voštana figurica poststrukturalizma koja od kraja šezdesetih do danas nije imala nikakav teorijski razvoj, pratim njezin rad, pa sam joj stoga i postavio pitanje o tekstu “Bugarsko, tugo moja”. Dušan Bjelić je napisao lijepu knjigu o tome, pod nazivom "Normalizing the Balkans". Ali nije poenta u tome da se ja slažem sa svim svojim gostima, niti da njihovi stavovi zrcale moje.

Publika postoji, nju ste već kroz Subversive osigurali. Zašto je tako dugo trebalo da se filozofija i teatar susretnu u Hrvatskoj (čast rijetkim iznimkama)? Što je sljedeće što nas očekuje u Filozofskom teatru?

Idući gost je talijanski pisac Niccolò Ammaniti, 14. prosinca. Rekao bih da su teatar i filozofija ovaj put tek imali “prvi spoj”. Da, imali smo izvedbu Alme Price i kasnije smo imali filozofiju u obliku razgovora s Kristevom. No cilj nam je još više produbiti tu vezu, zaista iskoristiti sve što pruža HNK; ideja Filozofskog teatra se sastoji, između ostalog, u tome da svaki puta forma izvedbe izvire iz sadržaja gosta, nadam se da će već susret s Ammanitijem iskočiti iz forme klasične debate. Idemo korak po korak…

S Kristevom nam je ideja zaista bila ogoliti pozornicu i u skladu s poststrukturalističkom kritikom logocentrizma prepustiti glavnu ulogu Riječi. A kao što znate, logocentrizam je suštinski vezan uz falogocentrizam, koji je uvijek privilegirao muškost u odnosu na ženskost. Zato smo sve i “otvorili” s Julijom Kristevom i njezinom Sv. Terezijom. Treba znati slušati i čitati, treba imati dovoljno intelekta i senzibilnosti za imaginaciju i osjećaj smisla i čitanje ovoga što se dogodilo s prvim Filozofskim teatrom, čak i ako nam se osobno ne sviđaju stavovi Julije Kristeve ili ne shvaćamo radikalnost Sv. Terezije.

Meni je ta tema bitna, i nakon dolaska časne sestre Terese Forcades na festival Fališ u Šibeniku, mislim da polako otvaramo i jedno novo područje borbe: teologiju. Nekome se to može i ne mora sviđati. Kao što se nekome ne mora sviđati da se sve održava na velikoj pozornici HNK. Zar da preko 700 ljudi smjestimo u foaje kazališta?


Intelektualnu a i u umjetničku scenu u Hrvatskoj, kada bismo generalizirali, pa i kada ne bismo, doista muči kompleks manje vrijednosti.

Ako već idemo u psihoanalizu, zar ne mislite da je ono što karakterizira “hrvatsku scenu” zapravo kompleks superiornosti? Ne radi se o tome da “hrvatska scena”, zbog osjećaja inferiornosti, skriva vlastiti nagon za superiornošću, već da zbog osjećaja superiornosti nije ni svjesna vlastite inferoriornosti. Kako se radi o dvije strane iste kovanice, prije bih rekao da ovdje imamo slučaj anozognozije, neurološkog poremećaja zbog kojeg osoba nije ni svjesna da pati od mentalnog oboljenja.

Kada je Woodrow Wilson 1919. doživio moždani udar, ostao paraliziran i obolio od anozognozije, Keynes je postavio ključno pitanje: “Je li Hamlet bio lud ili je glumio; je li predsjednik bolestan ili lukav?” Odgovor je, dakako, već sadržan kod Shakespearea: dok luđak misli da je mudar, mudrac zna da je lud.


Može li se taj palanački sindrom zalječiti?

Pogledajte divan francusko-mauretanijski film "Timbuktu" (Abderrahmane Sissako, 2014.). On doduše pati od ideoloških simplifikacija, jer se uopće ne ulazi u razloge rađanja fundamentalizma, već naprosto vidimo religijske fanatike koji zabranjuju glazbu, cigarete, pa čak i nogomet u tom legendarnom malijskom gradu. Ako zbog ničeg drugog, film valja pogledati zbog predivne scene nogometa bez nogometne lopte koja u sjećanje priziva nezaboravnu Antonionijevu igru tenisa bez loptice iz "Blow Up-a".

Ali što nam ti fundamentalisti, koji čak i nogomet zabranjuju, mogu reći o našoj palanki? Pa da su oni, ma koliko se prikazivali moralno superiornima, zapravo duboko svjesni vlastite inferiornosti, jer su već pounutrili naše standarde i mjere se s obzirom na njih. Zato su toliko revni u zavisti spram tuđeg užitka. Nije da oni mrze francuski nogomet ili francusku teoriju, već im to stvara duboke psihičke probleme i jedini način da nekako zaliječe vlastite traume sastoji se u tome da druge optuže za grijeh. Rješenje je možda, ne znam, u tome da se igra nogomet i kad nema uvjeta za to, da se uporno ustraje u postavljanju viših standarda, uz ignoriranje dosadnog blebetanja koje proizvodi palanka.


U najavi je knjiga koju ste uredili sa Igorom Štiksom Welcome to the "Desert of Post-Socialism: Radical Politics After Yugoslavia". O čemu je riječ?

Radi se o knjizi koju smo za Verso sastavili na nagovor našeg prijatelja Tariqa Alija, koji je uvidio da u međunarodnim vodama ne postoji pregled ključnih društvenih promjena koje su se odvijale nakon raspada Jugoslavije. Postoje knjige i knjige o ratu i nacionalizmu, ali ne postoji dublja analiza tzv. procesa “tranzicije”. Pokušavamo odgovoriti na pitanje što bi u “pustinji post-socijalizma”, kako to kaže naslov knjige uopće značila “radikalna politika”. Iduće godine imat ćemo dvije velike konferencije povodom izlaska knjige, jednu na Birkbecku a drugu na Oxfordu, uz nekoliko promocija u Londonu, a knjiga bi iduće godine trebala biti prevedena i na hrvatski… 


Knjiga "Što Europa želi" koju potpisujete sa Slavojem Žižekom još jedan je pokušaj prepoznavanja problema koji prijete ili će tek prijetiti Europi. Kako je došlo do ovog suautorstva? I koliko su se uvidi pokazali točnima?

Knjiga do kraje godine izlazi u Turskoj, Portugalu i u Srbiji, a kako za svako novo izdanje pišemo i novi predgovor, ono što nas svaki puta iznenadi jest koliko su se procjene knjige pokazale točnima. Evo, pred par dana je čak i Financial Times (FT), koji je prije optuživao Tsiprasa da je “opasan demagog”, objavio članak u kojem tvrdi da su Syriza i Podemos u pravu! Možda bi FT odsada trebalo čitati kao Funny Times. To je nešto što je bila jedna od glavnih poruka naše knjige. Ne tvrdimo da te nove političke stranke imaju rješenje za sve, niti da se ako preuzmu vlast neće kompromitirati. Ali to je rizik koji valja poduzeti. Bez rizika nema ozbiljne politike.

Posebnost ove zbirke tekstova prema nekim kritičarima je upravo ta ideja o trećoj opciji – novoj Europi, put koji stoji pored američkog kapitalizma u svojoj blagoj kataklizmi i kineskog kapitalizma s "azijskim vrednostima", odnosno kapitalizma koji je pokazao da "brak između njega i demokracije nije više nužan".

Točno. Premda valja biti oprezan ovdje, to nikako nije blairovski Treći put, niti neka vrsta kompromisa između kapitala i demokracije. Treba nam radikalna promjena Europske unije, ukoliko želimo da Europa opstane. Glavno političko pitanje danas je opet pitanje Države. To nas vraća na diskusije između Rose Luxemburg i Bernsteina, reformizam ili revolucija, kao i na Dutschkeov “dugi marš kroz institucije”, na pitanje što ćemo sa “socijalnom državom”.

Vidite da je i jedan bitan dio Pikettyjeve knjige "Kapital u 21. stoljeću" posvećen upravo pitanju Države. A uz to pitanje postavlja se i pitanje Moći. Okupacije i protesti nisu dovoljni, valja osmisliti novi oblik politike koji će sve to integrirati. Nije slučajno da je najvažnije pitanje koje Podemos sada pokušava razriješiti pitanje unutarnje demokratske organizacije stranke, kao što zapravo i ne čudi da Hardt i Negri trenutno pišu novu knjigu o – pazite sad – Leadershipu! Tek kroz kooperaciju i kombinaciju uličnih prosvjeda, plenuma, sindikalnog pokreta ili onog što je od njega ostalo, te stvaranja novih radikalnih stranaka, može se dovesti u pitanje trenutni status quo.


Ipak, možemo li govoriti o drugačijoj strukturi Europske unije od sadašnje ukoliko znamo da briselski birokratizam, te sve veća i jasnija klasna podjela  penetriraju u samu srž svakodnevnog života Europljanina?

Možemo i moramo. Zato je i početkom studenog preko 100 000 ljudi protestiralo u Bruxellesu. Pazite, sto tisuća ljudi! Potreban nam je paneuropski pokret otpora koji više neće biti ograničen samo na zemlje periferije, Grčku ili Španjolsku, Portugal ili Italiju. Ali ako me pitate je li nam potreban “dugi marš kroz institucije”, odnosno je li moguće promijeniti Europsku uniju iznutra, ne mogu vam odgovoriti. Ne znam. Ali znam da povratak na nacionalne države ili “de-linking” nije rješenje. Pa to žele i fašisti. Najlakše je biti “lijepa duša” i kritizirati Syrizu ili Podemos, a sam ne činiti ništa po pitanju konkretne političke promjene.

Pa opet, i dalje se suočavamo prigovorom neće li sve te nove stranke, ukoliko se još više primaknu vlasti ili čak i osvoje vlast, pretvoriti u “opslužitelje” kapitalizma. Neće li se i Alexis Tsipras, Pablo Iglesias ili Luka Mesec pretvoriti u Daniela Cohn Bendita ili Joschku Fischera koji su, kao bivši ’68 ulaskom u političku arenu “prodali svoje ideale”, ili u još gorem slučaju, transformirati u Manuela Barossa koji je u svojim univerzitetskim danima bio jedan od vođa radikalne maoističke grupe a onda postao predsjednikom Europske Komisije? Neće li i Syriza i Podemos i Združena levica završiti u jalovom “dugom maršu kroz institucije” koji će iznova poslužiti za još jednu restauraciju kapitalizma?

Da bismo došli do odgovora na pitanje kako izbjeći tu zamku, ovdje bismo se trebali vratiti zaboravljenom uvidu Rose Luxemburg iz njene knjige "Masovni štrajk", politička partija i sindikalizam o “živućoj dijalektičkoj evoluciji”. Poanta Rose Luxemburg zasniva se na uvidu da je svaka nova politička organizacija zapravo rezultat borbe. Svaki pokušaj da se uništi kapitalizam mora se zasnivati na pokretu koji kreće à la base, a pokret se mora stalno iznova prilagođavati političkim karakteristikama specifične situacije, razvijajući svoje prakse u suprotnosti spram buržoaske države i tako stvarajući embrio za novo društvo.

Što bi to konkretno značilo u slučaju novih lijevih stranaka? Pa upravo uvid Rose Luxemburg može nas izvući iz zamki “socijal-demokracije” odnosno Trećeg puta. Ukoliko Syriza, Podemos ili Združena levica uspiju održati vezu s bazom, ukoliko se ta veza s bazom ne pretvori u alibi za vlastitu legitimaciju, već se pretvori u “živuću dijalektičku evoluciju” u kojoj se kroz povratnu spregu ojačava i pokret i partija, onda se ne treba bojati niti optužbe za “socijal-demokraciju”. Najveća opasnost za nove partije jest da se pretvore u birokratski hijerarhizirane institucije. S druge strane, najveća opasnost za postojeće pokrete jest da ostanu u fetišizmu horizontalnosti. Rješenje je dijalektika.


Vaše autorstvo je doista raznoliko, od filmskih analiza do ljubavi, grada, političkih analiza. Kako vidite svoju autorsku poziciju u Hrvatskoj, a kako u Europi?

Ne razmišljam o tome, naprosto svaku sekundu koju imam pokušavam iskoristiti za daljnji rad. Ima nešto tužno u ljudima koji ne mogu a da ne zaviruju u tuđe živote, kao što ima nešto patetično u onima koji su pretjerano opterećeni samima sobom. Procjenom moje autorske pozicije neka se bave birokrati i policija.


Fotografija: Petar Marković

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –