Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Martina Sarić • 16.09.2016.

Stefan Hertmans : Ovaj planet je čudo, i morate postati stariji da biste to vidjeli

Stefan Hertmans, Foto: FSK

Flamanski autor Stefan Hertmans (1951., Gent) autor je romana, priča, eseja, kazališnih tekstova, te brojnih pjesničkih zbirki. Za svoja je djela višekratno nagrađivan. U njegove najuspješnije prozne knjige ubrajaju se roman "Naar Merelbeke" (Put za Merelbeke, 1994.) te zbirka putopisa "Steden" (Gradovi, 1998.).

Svjetsko je priznanje stekao romanom "Slikar i rat" (2013.) koji je postao međunarodni bestseler i kojim je 2014. osvojio prestižne književne nagrade AKO i Gouden Uil, i kojeg je predstavio na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti. Njegov dolazak u Zagreb iskoristili smo za razgovor koji slijedi.

 

Slikar i rat Hertmans Stefan

Martina Sarić: Roman "Slikar i rat" posvetili ste djedu Urbainu Martienu (1891.–1981.) i njegovu životu. Na početku romana napisali ste kako se čini da je njegov život bio samo zamjena dviju znamenki u godini njegova rođenja, a opet, u tom kratkom rasponu ljudskog života dogodilo se toliko toga: ratovi, izumi, politički prevrati… U čemu je važnost malog ljudskog života u usporedbi s velikim kolažem povijesti na koji je nalijepljen? U kakvom su odnosu mala priča o pojedincu i velika priča o ratu koji stoji iza nje?

Stefan Hertmans: Ne bismo nikada mogli razumjeti važnost malih priča da ne znamo i veliku priču, da ne znamo što se dogodilo sa svijetom i što ga je promijenilo u tom vremenskom presjeku između zamjene tih dvaju brojeva u godini njegova rođenja. Moj djed dolazi iz svijeta koji je posve drukčiji, iz naše perspektive gotovo srednjovjekovni: živjelo se bez tekuće vode, imali su uljane lampe, grijali se na peći na ugljen. Dolazi iz vremena koje ja i vi ne možemo zamisliti. Morate znati kako je izgledala njegova mladost da biste shvatili kakvu je prekretnicu, kakav rez donio Prvi svjetski rat. Promijenio je sve. Urban Martien mi je poslužio kao prizma kroz koju sam mogao rasvijetliti cijelu povijest, kroz tog malog skromnog čovjeka prošle su sve tragedije njegova vremena.


Ova knjiga je ujedno i knjiga o vremenu i sjećanju koje ostaje. Od djeda ste prije njegove smrti dobili dvije stvari: sat njegova oca i bilježnice u kojima je pohranio svoj život. Kako su vam ti predmeti pomogli očuvati, a kasnije i oživiti sjećanje na njega?

Što sam bio stariji, sve više sam se sjećao tog trenutka kada sam kao dječak od dvanaest godina dobio taj sat i razbio ga. Tada nisam shvaćao važnost tog predmeta. Nisam shvatio da sam "ispustio njegovo vrijeme". I tu se kao pisac mogu pokušati iskupiti: "Ispustio sam njegovo vrijeme, no mogu li ga rekonstruirati nanovo, mogu li popraviti sat?" Roman je sat koji nisam mogao popraviti, jer tada mi je dao nešto drugo – svoje bilježnice. Prvu sam stvar razbio i da bih se iskupio, napisao sam roman na temelju njegovih zapisa. Dao mi je time drugu priliku. Neobično je to da vam netko kome ste uništili najvredniju uspomenu na oca da i drugu najvredniju stvar koju posjeduje.


Je li razlog za pisanje ove knjige bio i taj osjećaj krivnje koji ste nosili sa sobom?

Krivnja se automatski počinje nakupljati nakon što netko umre, to je poznato svima koji su preživjeli rat. Osjećate se krivima jer ste slobodni, jer ste preživjeli. I ta krivnja postala je jedan od središnjih razloga zbog kojih sam morao napisati ovu knjigu – kako bih njome dobio njegov oprost.


Vjerujete li da će vaše sjećanje na djeda uvijek nužno biti isprepleteno s tom krivnjom?

Da, mislim da hoće.


Na koji nas način sjećanje na neku osobu određuje? Kako nas mijenja? Možemo li ikada postati individue bez tereta prošlosti koji se smrću lijepi za buduće generacije?

In-dividua doslovno znači nešto što se ne može rascijepiti. Kada smo mladi, svi se nadamo da ćemo biti in-dividue, da nas ništa neće moći psihički razlomiti. Ali što sam stariji, uočavam sve više da je iluzorno vjerovati u nedjeljivost bića, i da kroz sve ono što dijeliš s drugima postaješ i sam raz-djeljiv.


Ne vjerujete više u mogućnost "individualnosti"?

Kada sam bio na fakultetu, studirao sam filozofiju i književnost. Odbacio sam sve zajedničke interese koje sam imao sa svojom obitelji, koja je bila skromna katolička obitelj, i postao sam ateist, ljevičar, počeo svirati jazz i vjerovao da pripadam posve drugom svijetu nego moji roditelji. I to sam zvao svojom autonomijom, svojom individualnošću. No dok sam pisao ovu knjigu, shvatio sam da mnogo više ovisim o tim ljudima nego što sam to htio priznati samom sebi. Neke stvari su uvijek dio tebe. I mislim da je lijepo u mladosti vjerovati da si postao "individua", ali kasnije shvatiš da nije tako.


Rat je uvelike odredio sudbinu vašeg djeda i mnogih njegovih suvremenika, natjerao ih da prijevremeno odrastu. No već u opisu Urbainova djetinjstva postoji scena u tvornici želatine koja se čini kao da naviješta strahote ubijanja. Urbain prvi put svjedoči razbacanim životinjskim truplima koja trunu i prerađuju se u ljepljivu prozirnu masu da bi se mnogo godina nakon tog prizora našao pred jednim sličnim i ovog puta svjedočio truljenju ljudskih leševa na bojištu.

Scena u tvornici želatine za mene je znakovita. To je proročanstvo koje Urbain kao dijete još ne može razumjeti. Ima u tom trenutku trinaest godina i radi u ljevaonici željeza. To je navještaj strahota koje će se dogoditi. Danas se želatina uglavnom radi na kemijskoj bazi, ali u to vrijeme rađena je prokuhavanjem životinjskih koža. Danas još uvijek upotrebljavaju "pravu stvar" u vrlo skupoj kozmetici – lijepe djevojke po svojoj koži razmazuju smrt i propadljivost mesa.

Što je iznenađujuće u ovoj metafori jest da je život krug. Dan nakon scene u tvornici Urbain će briznuti u plač jer će shvatiti da želi slikati. Osjeća da mu je život nepodnošljiv. Sve oko njega je mračno. Shvaća da će ga jedino umjetnost spasiti, da će mu umjetnost biti način da u životu zadrži ljepotu. Ta scena je stoga trostruko simbolična: ona oslikava Urbainovo siromaštvo u mladosti, nadu u bolji život i naviješta bojišnicu Prvog svjetskog rata.


Može li umjetnost ikada biti utjeha za sve strahote s kojima je čovjek suočen u vrijeme rata?

Nekada kažem da, nekada kažem ne – ovisi o danu. Ali umjetnost nikada neće učiniti svijet boljim mjestom, učinit će ga samo podnošljivim.


Zbog čega je umjetnost bila toliko bitna vašem djedu? Kako je umjetnost postala odraz ljubavi prema majci Celine i umrloj zaručnici Mariji Emeliji?

Umjetnost vam kaže nešto o sebi čega niste bili do sada svjesni. Istu stvar možete pronaći i kod mog djeda. U svojim je slikama pokazao gotovo edipovsko obožavanje prema svojoj majci, a da toga nije bio ni svjestan. Ali bilo je to i vrijeme u kojem gotovo nije bilo intimnosti i seksualnosti. Za mladog osjećajnog muškarca kakav je bio moj djed ljubav je postala vrlo uzvišena, metafizička slika, on nije poznavao realnost ljubavi. Nama se to čini pretjerano.

U knjizi postoji scena poslije povratka iz rata kada odlazi na pogreb svoga rođaka i vidi golu djevojku u jezeru. To je prvi put da vidi golu ženu. On je tada već muškarac od dvadeset pet godina, a posve je izgubljen pred tim prizorom. Toj sceni pridajem veliku važnost jer je presjecište svih njegovih žudnji za intimnošću i strahova od nje. Nakon toga kada se zaljubi u Mariju Emeliju i osjeća da ljubav postaje stvarnost, ona umre od španjolske gripe. Mislim da je to stravično.


Kako je Urbainov odnos prema tim ključnim ženama u njegovu životu prerastao u opsesivnu potragu za originalom koji je izgubio, zaručnicom čiju smrt ne može prežaliti i koju će naslikati u kopiji Velazquezove Venere?

Urbain se zaljubljuje u ženu koja sliči njegovoj majci, to je nesumnjivo edipovski, ali onda se nakon smrti Marije Emelije ženi njezinom sestrom. Zamislite da se zaljubite u nekoga i da ta osoba umre, a vi se udate za brata ili sestru te osobe. Uvijek ćete u njima morati gledati njihov odraz. Biste li to mogli tolerirati? Ja ne bih. Nemojte se mučiti tražeći lice osobe koja više nije tu. Ja to ne bih mogao učiniti na njegovu mjestu. Rekao bih: "Ona nije više tu, a ako se ikada ponovno zaljubim, to mora biti u nekoga posve drukčijeg, a ne u kopiju one koju sam jednom već izgubio!"

Prava elita danas nije na iPhoneu, nema Facebook ni Twitter. Pravu elitu ne možemo pronaći na Skypeu. Ona se ne javlja na pozive i SMS-ove. To je za mene prava aristokracija.

Stefan Hertmans, Foto: FSK

Cijela knjiga izgrađena je na neprestanoj izmjeni motiva kopije i originala. Vaš djed je bio kopist – preslikao je platna velikih majstora Rembrandta, Velazqueza, Van Dycka... U knjizi tvrdite da se "istina života skriva često na mjestima koja se ne povezuju s autentičnošću". Možete li objasniti kakva se to autentičnost skriva u kopiji?

U umjetnosti postoji veliki kontrast između onoga što s jedne strane zovemo mimeza: dobar je umjetnik morao kopirati kako bi postao originalan, kako bi nadišao učitelja imitacijom. Druga teorija, koja je duboko kršćanska, ali i romantičarska, pa i modernistička, jest uvjerenje da umjetnik stvara nešto posve jedinstveno – creatio ex nihililo, stvaranje iz ničega, božansko stvaranje. U klasičnoj umjetnosti vjerovalo se da se kopiranjem dodaje i nešto novo. U latinskoj književnosti to su zvali emulatio: kopirajući autore, prije sebe postajemo bolji od njih.


Po čemu su kopije vašeg djeda istinitije nego originali? Po čemu je vaša knjiga posljednja kopija, ali i posljednja istina o životu Urbaina Martiena?

Moj djed možda kopira, ali i skriva svoje najintimnije tajne unutar kopije. I ja igram tu igru. Ja sam njegov posljednji kopist. Dijelim knjigu u tri dijela kao starokršćanski triptih. Kada sam bio dijete, djed me učio slikati – on sa svojim velikim štafelajem i bojama, ja pored njega s manjim. Oduvijek sam znao da ako mu na neki način mogu odati hommage, učinit ću to postajući njegov slikar, njegov kopist. Ovo je naša igra.


Na zadnjim stranicama romana nalazi se fotografija Urbainove majke Celine nastala u godini njezine smrti, 1930. Vaš djed je obučen u tamno odijelo i iako je tek u svojim četrdesetima, u romanu pišete da vam se već čini kao starac, kao čovjek koji se oprostio s iluzijama svoje mladosti. Mislite li da vaša generacija i generacija vaše djece imaju taj privilegij da zadrže svoje iluzije nešto duže?

To je dobro pitanje. Znate, nekad se nađem na ulici sa svojim sinom i kažem mu: "Hej, poznajem onu djevojku preko puta!", na što mi on odgovori: "Koju djevojku? Misliš onu staricu tamo?" Vidite, za njega su ljudi u četrdesetima već stari. Kada navršite četrdeset, vidjet ćete da niste uopće ostarjeli, to je samo nešto što mislite iz perspektive dvadesetogodišnjaka.


Ali ne može svatko ostati mlad u četrdesetima. Rat može oduzeti tu mogućnost da se ostane mlad.

Da, mislim da generacija mog djeda nije imala taj privilegij. Bili su gotovo primorani biti stari i bili su primorani da se oblače kao starci – uvijek u tamnim odijelima i kravatama. Smatram da je jedna od opscenosti naše kulture naš strah od starosti. Svi mi u ovoj kulturi pokušavamo ostati mladi što je duže moguće.


Mislite li da smo zbog toga postali na jedan način "površni" u odnosu prema životu? Jesmo li bez iskustva te prošlosti ostali i sami zakinuti za nešto više, za nešto dublje?

Da, izgubili smo nešto što je moj djed imao, određenu dubinu, ali smo izgubili i melankoliju. Melankolija je dobar način gledanja na svijet. Ljudi u starijim vremenima imali su melankoličan pogled na život jer su umirali tako mladi. Život je za njih bio vrlo krhak. Moj djed bi znao imati suze u očima sa sedamdeset godina kada bi ugledao cvijet u proljeće. Sada kada sâm starim počinjem razumijevati: proljeće je apsolutno čudo! Ne mogu shvatiti kako to prirodi uspijeva. Ovaj planet je čudo, i morate postati stariji da biste to vidjeli.


Što je po vama najveći problem nove generacije i njezina pogleda na život i ljubav?

Ljudi su danas toliko obuzeti sami sobom da su postali neurotični. Preokupirani smo sami sobom. Kada izaberemo partnera, taj nas partner mora posve razumjeti. Zašto? Zašto ljubav ne bi postojala između dvoje ljudi koji kažu: "Ne razumijem te, ali te volim." Mislim kako gubimo određenu mudrost jer smo primorani cijelo vrijeme se zabavljati. Oni koji stalno ne "uživaju" društveni su otpadnici, izgubljeni su za svijet.

Prava elita danas nije na iPhoneu, nema Facebook ni Twitter. Pravu elitu ne možemo pronaći na Skypeu. Ona se ne javlja na pozive i SMS-ove. To je za mene prava aristokracija. No mi smo vrlo mimetična bića i kopiramo jedni druge. Ljudi u doba moga djeda nisu bili obuzeti tim stvarima. Bio je to jedan posve drukčiji svijet.


Razgovor sa Stefanom Hertmansom objavljujemo u suradnji s Festivalom svjetske književnosti.

Stefan Hertmans

Slikar i rat

  • Prijevod: Romana Perečinec
  • Fraktura 08/2016.
  • 320 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532667943
  • Cijena 149.00 kn

Pripovijedajući priču jednoga čovjeka, Stefan Hartmans u romanu "Slikar i rat" na trenutak oživljava sliku njegova vremena, pokazujući nam kako su živjeli, ljubili, sanjali i razmišljali ljudi koji su nas donijeli na svijet. Prepun živopisnih detalja, meditacija o sli­kar­stvu i glazbi, ovaj dijalog mrtvoga slikara i njegova unuka susret je prošlosti koju smo zaboravili i sadašnjosti koju sve manje razumijemo.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –