Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 24.08.2010.

Stjepo Martinović : Kap krvi s lovorova lista

Dugogodišnji novinar i urednik Stjepo Martinović (1945) nedavno je počeo proživljavati svoju, vrlo intenzivnu, literarnu mladost. Pomalo neobično, barem za naše uvjete, sa šezdeset i nešto je godina debitirao proznom zbirkom „Oči svete Lucije" za koju je 2009. godine dobio nagradu „Slavić" za najbolju prvu knjigu, nakon čega je u vrlo brzom ritmu uslijedio roman „Okovani snima", sada i nova zbirka priča „Kap krvi s lovorova lista". U godinu-dvije Martinović je, tako, u kvantitativnom smislu ispisao opus kakvim se baš ne mogu pohvaliti svi etablirani pisci, a postoje i najave kako na tome neće stati, pa se nekako čini da je Martinović imao pune ladice (ili barem glavu!) već dugo godina ranije, pa je sve to, kada je pronašao vremena i izdavača, jednostavno sada eksplodiralo.

Njegove knjige, s druge strane, pojavljuju se s 'potpisima' vrlo uglednih imena iz svijeta književnosti - Julijana Matanović je urednica i autorica pogovora, Mirko Kovač napisao je pogovor za njegov roman, Miljenko Jergović i Boro Radaković govorili su na promocijama... Tako je Stjepo Martinović, kasni debitant i očito vrlo produktivan pripovjedač, intenzitetom naleta kojim objavljuje svoje knjige i ekipom koja stoji iza njega, pokazao kako očito misli vrlo ozbiljno i nametnuo se kao svojevrstan fenomen. Iako za sada nema ozbiljnih pokazatelja kako njegove knjige doista stoje sa čitateljskom publikom i svekolikom kritikom, jer sve ide gotovo meteorskom brzinom,očito je da na Martinovića i ubuduće treba ozbiljno računati.           

Njegova proza bitno je obilježena Mediteranom, a njegova je pripovjedna vokacija primarno usmena, što potvrđuje i sam autor koji je u više navrata pojašnjavao kako bilježi priče koje je čuo i koje nastoji pribilježiti da se ne zaborave. Rodom iz Dube Konavoske, Martinović svojom prvom knjigom „Oči svete Lucije" naznačava osnovnu tematiku, atmosferu i jezično-stilske osobitosti svoga rukopisa - smještene u konavoski ambijent, one su otkrivale zaboravljena vremena, ljude i priče/predaje, a njihov je vrlo direktan nastavak i nova zbirka priča „Kap krvi s lovorova lista", podnaslovljena kao Konavoske priče II. U međuvremenu objavio je povijesni roman „Okovan snima", smješten u 17. stoljeće u Dubrovniku, koji prati sudbinu pravoslavnog monaha Jorgisa Nikoloudisa koji razočaran crkovom skida mantiju. U tome romanu, prepunom likova i raznovrsnih priča, kroz sudbinu glavnog junaka pripovjedač razotkriva mračnu stranu klera, koristi se povijesnim dokumentima i činjenicama, ali prije svega oslikava svijet prepun nedaća, od 'velike trešnje', ratova, bolesti, moralnih kolebanja i sl.            

Sada, kada već možemo govoriti o opusu, pripovjedačkom trolistu ovog novog pisca, kritičaru se, i brže no što je mislio, otvara mogućnost za pomnije propitivanje njegove pozicije na zemljovidu domaće proze. Očito, „Oči svete Lucije" nisu bile eksces, niti jedan od onih slučajeva kada pisac u zrelim godinama napiše svojevrsnu knjigu svoga života u koju je strpao sve što mu je palo na pamet, ili je barem u Martinovićevom slučaju te 'građe' toliko da se jednostavno prelijeva iz knjige u knjigu. Svakako, bez obzira što se dio priča iz njegove nove zbirke događa u uvjetno rečeno sadašnjosti, Martinovićevi su pripovjedački uzori vrlo daleko od trendovskih, suvremenih i onih koji posljednjih desetljeća dominiraju proznom produkcijom.

Njegovo je pripovijedanje svo nekako 'na starinsku', ono se u njegovim konavoskim pričama uvijek naslanja na tradiciju usmenog pripovijedanja, a njegova autorska pozicija svjesno je označena kao svojevrsno vraćanje duga onima od kojih je priče, legende, sudbine čuo. To rezultira određenom dozom patetike koja nekako ide u paru s 'velikim temama', svevremenskim i vječnim, u ovome slučaju barem od antike do naših dana. Ona je (patetika) na neki način sadržana već u samom odabiru naslova, pomalo uzvišenom pripovijedanju koje stalno ima na umu kako je u funkciji dužnosti prema ljudima i pričama koje prenosi, nekakvoj poniznosti koja iz toga proizlazi.

Bez obzira da li pripovijeda o povijesnom paralelizmu, tajanstvenim smrtima, protjerivanju vještica, vojnim bjeguncima nakon 2. svjetskog rata, legendama o zakopanom blagu, emigraciji, Martinović u svim pričama detektira određenu dozu mističnosti, prelamanja povijesti i sadašnjosti, legende i stvarnosti i zapravo pripovijeda u velikim potezima, s naglašenim poantama, čak i ako one i nisu eksplicitno izrečene. Takvom pripovijedanju dakako odgovaraju raskošne rečenice, ispisane slikovitim jezikom prepunim lokalnih idioma, u čemu je Martinović vrlo uspješan, premda sporošću i polaganošću pripovijedanja povremeno zna 'ići na živce' čitatelju naviklom na suvremeniji tip pripovijedanja (i života).           

„Kap krvi s lovorova lista" donosi priče o brojnim promašenim egzistencijama, tragičnim na neki starinski način, u kojem zapisane sudbine iznenađuju brojnim bizarnostima i tragičnim preokretima, a njihova je literarna preinaka u funkciji opiranja zaboravu i iznošenja teze o tome kako se sudbine ponavljaju u svojim različitim i raznovrsnim inačicama, a to je teza koju treba opetovano ponavljati i na nju podsjećati. U tako postavljenom pripovjedačkom modelu, dakako, dozvoljeno je služiti se formulama usmenog pripovijedanja i univerzalnim iskazima u kojima, ipak, barem za ukus potpisnice ovoga teksta, ima i previše pouka, savjeta i procjenjivanja, dakle onoga što bi zapravo trebalo proizlaziti iz pročitanog teksta i biti prepušteno čitatelju.

Martinovićeve priče vode nas daleko u starinu i iz nje vade ona 'opća mjesta' na koja, transformirana, nailazimo i danas, no pri tome ne treba zanemariti kako se o istoj toj starini pripovijeda iz sadašnje pozicije koja bi se morala osjećati u pripovjednom glasu koji nam to opiranje zaboravu prenosi.            

Stjepo Martinović svakako nije bez pripovjedačkog talenta, dapače, i njegove su prozne knjige čak i preozbiljne u pristupu građi, pripovijedanju i jeziku. Premda u svima njima ima ponešto 'višaka' (na razini barokno bogatih pojedinačnih priča, ali i na razini cijele knjige) ne može se zanijekati da u svemu tome nekog vraga ima. No, mislim da prava istina o tome narastajućem opusu leži u činjenici koju je primijetio Mirko Kovač, autor pogovora romana „Okovani snima", koji kaže kako se Martinović našao negdje između dvije prozne paradigme, one Araličine i one Fabrijeve.

Specifičnost pristupa mediteranskim pričama i njihovo pozicioniranje u konavoski kraj, dakako, odmiče ga od bilo kakvih konotacija prema epigonstvu, no bilo bi puno smislenije i po opus bolje da se vrijeme Martinovićeva debitiranja poklopilo s onime spomenute dvojice pisaca. Ovako prijeti velika mogućnost da se njegova proza izgubi negdje među novim proznim paradigmama koje su po mnogo čemu ovakvom tipu pripovijedanja oprečne. Pripovijedanje zato što to „njegova duša hoće", s druge strane, uvijek pronalazi put do recipijenata koji bi to isto mogli reći za čitanje.



Stjepo Martinović: "Kap krvi s lovorova lista"

Hena com, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –