Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 28.10.2007.

Svako naše malo misto…

Zapravo nisam željela napisati ovakvu kolumnu, složila sam u glavi neki tekst o Lessingovoj, Anne Enright, Blanki Vlašić i saborskim zastupnicama. Trebao je to bit silan tekst puno puno bolji od ovoga, aktualan, angažiran, argumentiran, u kojem bih britko i duhovito povukla sportsko-političko-kulturno-umjetničke paralele, zarimovala lokalno s globalnim, ali, dovraga i bestraga, nešto me opet odvuklo u neobaveznom pravcu. A kako li sam samo bila ambiciozna prošlog tjedna! Htjela sam mijenjati svijet.

No, brodovi sudbine lude, odnijeli su me u tri strinine, u jedan gradić, malo misto (preciznije kazano njihovim čakavsko ekavskim dijalektom - u jedno malo mesto) na čitanje u novoj gradskoj knjižnici.

Dotad sam taj isti gradić vidjela samo u školskim udžbenicima, a uživo tek s ceste. To je jedno od onih mjesta pokraj kojih smo uvijek u prolazu i koliko god nas privlačilo da siđemo s ucrtane trase, skrenemo s puta, ipak nastavljamo vožnju po svom zadanom pravcu fiksirani na cilj kao u video igrici. Već je kasno, umorna sam, netko me čeka, moram te vidjeti, tko će sad prekidati vožnju (vožnja je slična snu). Pokraj prozora promiču izmiješane boje i razmazani oblici, krajeve ne prepoznajem po kućama, poljima i zvonicima, nego po velikim žutim natpisima (vožnja autocestom je slična snu kojeg se ujutro ne možeš sjetiti).

Ali oduvijek sam željela sići u ovaj neobičan stari grad. Sad mi se tako čini - da sam oduvijek željela sići. Kamo god pogledam, sve mi se pričinja poznatim, ulice, porat, zaljev, mrak, crveno-bijeli holip tvorničkog dimnjaka, kolega koji me ovdje pozvao, a pogotovo njegova žena, za simpatičnu ravnateljicu nisam sasvim sigurna, ali zato knjižničar - nemoguće da ja ovog tipa ne poznajem odranije!? A ljudi u publici: pa pola ovog svita odnekud znam. Pa kako to?! Da nisam u zoni sumraka?! Tiru-liru. Da nisam popila previše kave?!

Na sreću, moju transcendentalnu nedoumicu nitko ne primjećuje, sve neki drag, pitom narod, baš je ugodno među njima. I da vas odmah upozorim, što bi TBF rekli: neće bit ironije za kraj.

Dapače, kasnije, nakon takozvanog neobaveznog druženja uz piće i sendviče, uslijedilo je takozvano neformalno druženje u pustoj hotelskoj kavani. Svi su došli: gradonačelnik, ravnateljica, knjižničar, slikar i učiteljica. I tu smo sjedili do kasno u noć i oni su bili zvijezde večeri, pričali su mi svoje priče koje su evidentno bile bolje od onih koje sam ja njima čitala, nakon dosta vremena nasmijala sam se do suza i tad sam shvatila da sam došla tamo da bih zapravo ja njih vidjela i čula, da bih se prisjetila nečeg što mi je važno.

Na kraju se pojavio konobar i rekao gradonačelniku da on ide doma spat, a mi kako znamo. Gradonačelnik je gradonačelnik, al konobar je konobar, pa smo napustili hotelsku kavanu, a na rastanku sam šefu malog mista poželila: Ajde, pobijedi na izborima!, iako bih za njegovu stranku glasala jedino u slučaju neizlječivog encefalitisa. Ustvari poželjela sam njegovom gradu da ga i dalje vodi jedan tako normalan i duhovit momak da ti dođe da ga pitaš kog pimpeka uopće radi u politici?!

A možda se ni politika nije skroz šporkala u tim gradićima koji s okolicom broje nekoliko tisuća stanovnika. Svako svakoga zna od pelena i ranije i nemaš priliku glumit tošu ili lagat, ili jesi ili nisi, uzalud ti predizborna kampanja - moguće je da ovdje i izbori imaju pravog smisla.

Da se razumimo, nemam iluzija o malim sredinama, poznajem ih iznutra i izvana, i gladac i jadac, ali te večeri sam opet naslutila postojanje nekih stvari koje sam izgubila po putu. Plašljivo mi se došuljalo moje pravo na neposrednost, nisam morala hodat po jajima, ni probijat se mašklinom i šiljkom za led do ičijeg osmijeha, ljudi još uvijek znaju komunicirati, nitko se od nikoga ne štiti.

Znam sve o malim mistima, o dosadnim ljepljivim ljetima bez zraka, zabadanju nosa u tuđa posla, skučenosti, o zimama u kojima bura čupa borove iz zemlje, i cijeli siječanj i čitavu veljaču samo jedan pas šeta po zamračenoj rivi i vjetar nosi kese. Ničega nema, ništa ne postoji, ljudi pretrčavaju u susjedne kuće s rukama u džepovima, ljudi odlaze kod ljudi. Postoje u sjećanju jutra kad bih bosa na pragu kuće, s nogama preko pola ulice, jela kruh i pršut, a svi koji bi prošli stali bi i nešto bi me pitali, s osmijehom. Neku glupost, neku nevažnu stvar. Al bilo je to davno, dok je moje mjesto još bilo smišno malo misto, a ne kaotično predgrađe, za ne reć guzica, velikog grada.

Svi se doma vesele samo nevažnim stvarima: telefonskom pozivu, popodnevnoj kavi na teraci. Stvarno se ne sjećam da je itko toliko važnosti pridavao nečemu od neprijepornog općeg značaja kao što se pridavalo odlasku na snijeg ili branju maslina.

Navukla sam se na nevažne stvari i na sve te male svjetove u kojima, kakvi god bili, postoje principi skrojeni po ljudskoj mjeri.

Takve stvari su mi opet došle u blizinu u tom čudnom malom gradu - čudnom, jer je izmješten iz vremena i jer izgleda kao premješten iz bajke u spaljeni krajolik. I to sam morala zapisati propuštajući još jednu šansu da mijenjam svijet, pa makar u šali.

Na povratku biram staru cestu, puše bura, pa kamioni ne voze, nema gužve, krstarim okukama i iza svake sinjajem di još nisam bila, di bi bilo zgodno, jednom kad bude vremena skrenit s ceste. Tko zna kakvog tamo svita ima i kakve sve priče znaju. I koliko njih poznajem već odavno, iako oni o tome pojma nemaju.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –