Tamara Bakran : Od svakog dana očekujem mali spektakl

Tamara Bakran (1979, Zagreb) hungarologinja je, turkologinja i diplomirana bibliotekarka. Završila je Ženske studije, apsolventica je na Doktorskome studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Zaposlena je u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, piše poeziju i dječju prozu, a poeziju povremeno i prevodi s mađarskoga.

Pohvaljena je 2008. godine na natječaju Goranovo proljeće za mlade pjesnike, na natječaju Milivoj Cvetnić 2012. godine osvaja prvo mjesto, a potom i nagradu Slavić 2014. godine. Objavljivana je u domaćoj periodici, čitana na prvom i trećem programu Hrvatskog radija. Autorica je pjesničkih zbirki "Mjesečevo cvijeće" (Meandar, 2012) i "Pastirica skakavaca" (Nova Istra, 2014) te slikovnice "Kruna kraljice vrana" (Sipar, 2014). 

Vanja Kulaš: Kako rad na doktoratu korespondira s tvojim pjesničkim angažmanom? 

Tamara Bakran: Uh, pitanje doktorata mi je s jedne strane bolno jer stvar napreduje užasno sporo, nemam baš uvjete za kontinuiran i predan rad, ali s druge strane, to je toliko  uzbudljivo da nikada neću požaliti što sam upisala doktorski studij (pa čak i ako ga ne završim).  Iščitavala sam sjajne tekstove koje vjerojatno ne bih da se nisam  odvažila na taj korak.

Tema mi je "Koncept žudnje u poeziji Vesne Krmpotić" i iako  je žudnja danas već debelo prožvakana tema (no ne kažem da je o njoj sve rečeno), za mene je to bilo sasvim novo  putovanje jer sam pomalo zavirivala i k misticima i k psihoanalitičarima i k filozofima.  Na izbor teme me nagnala naravno vlastita žudnja koju sam željela promotriti iz svih  kutova i što cjelovitije shvatiti tu konstantnu glad za ljepotom, nezasitnost, nemir, ali i pitanje  kakve to sve veze doista ima s poezijom...

Oslobađa li pisanje, kako kaže Ivica Prtenjača? Što ti znači tvoja poezija? 

Složila bih se... Npr. oslobađa male demone koji žele na svjetlo dana, a u svakodnevnom razgovoru ne smiju ni pomoliti glavu. Šalim  se. Meni bi na prvom mjestu kod pisanja i  čitanja poezije bio osjećaj tajanstvenosti i magije (imam snažnu potrebu za magičnim,  tajna mi godi), da se pomoću neke krajnje nesvakidašnje i prvi put viđene slike uspije dočarati/izroniti nešto zapravo poznato, pa makar taj osjećaj bio samo iluzija.  Evo dat ću jedan takav primjer, stih od A. Žagar "borovi plaču u moju snenu košulju"  - kakva magija u tako malo riječi! Neki imaju potrebu raščarati svijet, a ja pak čeznem  za začaravanjem, naravno ukoliko se pri tom, ne radi o iluzijama/ideologijama koje bi  potkopavale pojedinca. No ovdje ne podređujem jedan poriv drugome, nismo svi isti.

Kakva poezija je kvalitetna, neprolazna? 

Po mojem ukusu je ona poezija koja vješto barata stilskim figurama, u kojoj može uživati što veći broj ljudi, a da nije banalna, s druge strane ni suviše apstraktna, hermetična, zakučasta. 

Koje bi bile temeljne poetičke odrednice tvoje poezije? 

Za svoju bih poeziju rekla da je mješavina bajkovitog, nadrealnog, pastoralnog, nostalgičnog. Dominiraju motivi kose, vode, vatre, flore (šuma, trava, paprat, mahovina), faune (vodozemci, ptice), mjeseca, sna, likova iz bajki. Bajke me naime često ushićuju/inspiriraju svojom poetičnošću, slojevitošću, simbolikom... Moje su pjesme i o slutnji punine, ali u njima ima i sjetne pomirbe s neumitnom kratkotrajnošću bivanja u punini.

Za moju poeziju je rečeno, među ostalim (citiram Davora Šalata) da pripada takozvanoj poeziji slikovnog mišljenja, da se njome pokušava stvoriti svojevrsna slikovna ekstaza te da koristim tematska polja intenzivne vizualnosti, ponajprije mediteranske fenomene koji su - detaljizirano stvarnosni ili zasanjano mitologijski, mnoge romantičarske topose poput izmaštanih soba, jezovitih nokturalnih prizora, fantastičnog bestijarija i tajanstvenih šuma kao zapravo već davno trasiranog, a nikad do kraja iscrpljenog puta u iracionalno.

Koliko su tvoje poetske knjige eskapističke? 

Eskapizam! Eh znam da nisam originalna kad kažem: da, doista, banalnost svakodnevnice me tlači. Od svakog dana očekujem mali spektakl pa budem čak i  nezadovoljna s onim u kojem se takvo što ne dogodi. Ali opet,  trudim se biti skromna pa mi recimo u kategoriju spektakularnog ulazi i muzika koju  slušam dok pješačim do posla, dobar film, izložba, lijep prizor... Ipak, nemam potrebu pobjeći  od stvarnosti, ne osjećam prezir prema njoj, niti se točim kakvom gorčinom. Nemam  osjećaj da od svijeta bježim u svoju poeziju nego da svojom poezijom oplemenjujem svoj vlastiti svijet, a bila bih vrlo sretna da taj efekt postignem i kod svoga  čitatelja.

Dapače, imam osjećaj da me poezija približava svijetu, ljudima, okruženju, čini moj gladni pogled usredotočenijim (možda je infantilno, ali još uvijek znam  čučati nad mahovinom ne bih li jasnije vidjela njenu strukturu) i pažljivijim (pomno  promatram lice čovjeka s kojim razgovaram i jednako tako ga slušam), i uvijek sam u potrazi za nečim što će me očarati i nagnati da o tome pišem. Dakle, da podvučem, ne dijelim realnost i poeziju i ne suprotstavljam ih jedno drugome. Ne bježim - primičem se. 

Otkad si u pisanju, kakav je tvoj pjesnički put?  

Prve sam pjesme napisala s devet godina, još uvijek imam tu bilježnicu koja je ujedno bila i moj prvi dnevnik, a u nju sam lijepila i šarene celofanske ovitke od  bombona. Otada dakle kontinuirano pišem s jedinom pauzom od godinu dana, i za to sam vrijeme bila vrlo zabrinuta da nisam možda bolesna jer - kako to da ne mogu pisati!?! Teško mi je govoriti o svom pjesničkom razvoju; kako sam se  mijenjala ja, mijenjala se i moja poezija - ona je sinteza svega do sada intenzivno doživljenog. 

Na koji bi način odijelila svoju nastupnu zbirku od aktualne, netom objavljene? Tvoja debitantska knjiga oblikovala se kroz duži vremenski period... koje životno razdoblje konkretno pokrivaju te pjesme? Odmah se nameće i pitanje koliki odmak imaš od svoga ranijeg stvaralaštva? 

Moja je prva zbirka nastajala u razdoblju od deset godina i malo mi je žao što se nisam sjetila ispod svake pjesme navesti datum jer suvišno je to i reći, devetnaestogodišnja  ja doista nisam i ja od trideset i tri godine. No, to ne znači  da se odričem svojih davnih pjesama. Dapače, jedna od pjesama koju zaista jako,  jako volim je baš ona koju sam napisala s devetnaest, o snu u kojem mi kosa ispada i od nje nastaju stogovi kose na jarko zelenoj livadi. Imam intenzivne i neobične snove pune začudne simbolike pa i to utječe na moje pjesme.

Druga je zbirka drugačija,  rekla bih zrelija, ali temeljna obilježja su i dalje tu. Trenutno pišem treću zbirku i opet osjećam da je došlo do izvjesne promjene, ali kako to ne mogu biti drastični pomaci (Ortega kaže da su svega dvije-tri značajne promjene u razvoju ličnosti tijekom cijeloga života), još uvijek sam opsjednuta nekim svojim specifičnim motivima.

Osjećaš li se i u kojoj mjeri pripadnicom suvremene domaće pjesničke scene? Što ti se čini, ima li ta zajednica snage biti heterogenom? 

Pa i ne osjećam se dijelom suvremene domaće pjesničke scene... Ponekad mi zbog  toga nedostaje pažnje, u smislu žive diskusije, povratne informacije, sugestije, jednoznačne pohvale,  pokude. Iako sam objavljivana od devetnaeste godine (sjećam se kako sam svoje pjesme odnijela Romanu Simiću u uredništvo Quoruma u staroj Vlaškoj - moje  prvo objavljivanje, kakvo uzbuđenje!!!), svega sam četiri puta dobila konkretan komentar i to čovjeka zbuni, više nisi siguran... Kada mi je objavljena prva zbirka, počela sam  pak dobivati oprečne primjedbe, od toga da ne zaslužujem uopće predstavljati se pjesnikinjom do nagrade Slavić i pohvale Petra Gudelja, ali bilo je i neobjašnjivog  izostanka fidbeka.

Kako je ta oprečnost nagovještavala daljnju moju zbunjenost,  a ne volim biti takva, odlučila sam to sve zanemariti  i pojednostaviti si stvar; pišem otkako znam za sebe,  istinski uživam dok to činim i zahvalna sam što mi je do sada objavljena  svaka pjesma koju sam imala potrebu objelodaniti. Ali da, ne navodi me se u novim  antologijama suvremene poezije, ne poziva na gostovanja i čitanja... Zezam se da je to možda zato što sam čobanica u ovom gradu,  stihovi su mi prepuni flore i faune, psihodelične mjesečine, skoro kao da pišem  bukoličku poeziju, a moguće da to nije in.

Što se heterogenosti tiče, a vezano na prije rečeno, dobila sam u dva  navrata komentar da sam staromodna, a nije da pišem u rimi ili deseterce i sonetne vijence... Možda je naivno, ali smatram da bi trebalo biti bitno je li to što se napisalo  kvalitetno, a ne uklapa li se u dominantnu struju baš zato da bi se izbjegla heterogenost...  Ne volimo svi isto... 

Koliko uspijevaš čitati druge, kojim se kriterijima vodiš pri odabiru lektire? 

Opet jedno uf. Uz posao i obitelj, a bez "baka i deda servisa" (ovo zvuči kao bijedna i pomalo otrcana izlika) doista jedva da imam slobodnog vremena. Ne stignem stog temeljito koliko bih htjela pratiti sve što se objavljuje (biti  dobro informirana) + moja je metoda, a ne kažem da je dobra, uzeti par  pjesama od nekog našeg novog pjesnika ili pjesnikinje pa ako mi ne sjednu na prvu,  da, nažalost, ostavim tu zbirku za neka slobodnija vremena. Imam jednu prijateljicu  koja je zaista izuzetno umočena u sva zbivanja pa mi ona onda bude "dostavljačica  novina". Također rad na doktoratu me unazad nekoliko godina gotovo posve odvratio od  čitanja poezije i proze.

No, iako čitam u svo svoje slobodno vrijeme (doma nemamo  televizor), osim jednog dana tjedno koji sam si poklonila za smucanje po gradu, uvijek imam dojam da ne čitam dovoljno i da sam u zaostatku. Nemam posebne kriterije koji bi prethodili  posezanju za nekom knjigom. Recimo, jednu od najboljih proza koju sam ikada  čitala - onu Jeana Giona - kupila sam sasvim slučajno na štandu s rabljenim knjigama na putu do placa.  No činjenica je da me više pale klasici s početka 20. stoljeća od današnjih autora... 

Koga izdvajaš od domaćih, a tko je na tebe utjecao od stranih pjesnika? 

Odgovarajući na ovo pitanje možda potvrđujem svoju staromodnost, ali tu se ništa ne može učiniti. Pričam, dakle, o najdražima... od domaćih su mi to Matoš, Ujević,  Šimić, Golob, Slamnig, Parun, Gudelj, Mihalić, Kaštelan, Žagar, Dragojević, od  stranih Cvetajeva, Neruda, Emily Dickinson, Rilke... Ono što je neobično jest da su  na mene ipak najviše utjecale prozne knjige. Evo, ni sama se ne mogu tome  načuditi, a riječ je o Virginiji Woolf, Marguerite Duras, Nabokovu, Elfriede Jelinek , Marquezu, Hrabalu i Genetu. U njima sam pronašla puno poezije. Od novijih naših pak pjesnika pravo mi je otkriće Ana Brnardić. 

U svojoj poeziji zazireš od intertekstualnosti ili mi se čini? 

Izbjegavam je, no možda je to i greška. Mene nešto u tuđem stvaralaštvu ushiti, primjerice neki stih, ali on nikada ne ostane u tom obliku, izraste iz njega „neka nova biljka" i onda se  više nemam potrebu vraćati njezinom izvoru, no kažem, možda griješim. 

Može li pjesnik sebi dozvoliti samodostatnost? Čime se ti napajaš? 

Meni je za pisanje svakako potrebno tuđe stvaralaštvo. Jest, ja do mnogo toga dođem u svojim tumaranjima prirodom, ili pak po opskurnim zagrebačkim  birtijama, zatim selima, drugim državama, u samotničkim šetnjama  (ture po nasipu, a i znam se sama penjati na planinske vrhove npr.  žumberački) ali neprocjenjivi su mi i filmovi koje pogledam u našim divnim  kinima Europa, Tuškanac, Gorgona. Trudim se pohoditi sve izložbe u gradu,  na putovanjima obavezno odem i u muzej suvremene umjetnosti, u našem MSU  često imam napadaje neobjašnjive sreće.

Satiru me dobre ilustracije (C. Job, npr.), slike (Frida Khalo...), bajke (ruske itd.),  čak i crtići (Miyazaki), a glazba mi je sastavni dio svakog pisanja. Pišem isključivo  uz muziku. Recimo stvar koja je popratila nastanak mnogih mojih pjesama je Alice  od Cocteau Twins. Ili evo, jedna moja pjesma nastala je samo od gledanja slike Leonor Fini na čiju sam izložbu slučajno nabasala u Berlinu. 

Gdje pišeš, možeš li stvarati u svakodnevici ili se moraš izmjestiti, osamiti? Kakva bi bila idealna atmosfera? Što ti je sve potrebno za pisanje? 

Ponekad sam znala zapisati nešto u nekom kafiću, no za pravo pisanje mi je nužan radni stol i samoća. 

Prijelomna putovanja? 

Svako putovanje mi je nadahnjujuće pa tako i četiri mjeseca Budimpešte, koja mi je najdraži evropski grad, kao i mjesec dana Istanbula. Iako sam proputovala Europu, svakako najupečatljivije mjesto za mene je maleni prostor oko Bazilike Sv. Jovana Kanea na Ohridu. Ližnjan, odnosno tamošnje književno svratište Zvona i Nari, i njegove  ugodne domaćine, doktore književnosti Nataliju i Ognjena, preporučam svakome tko piše  i objavljuje, od srca!!! Mene dakle inspiriraju prizori;  ne navodim u pravilu mjesta na kojima me nešto nadahnulo poimence (kao da mi se to u trenutku pisanja ne čini bitnim), no možda mi je i  to greška.

Što uvijek imaš uza se na svojim tumaranjima? 

Volim ponekad nekamo otići posve sama. Tada mi je sve užitak. Putovanje do tog nekog nikad meni viđenog mjesta, njegovo intuitivno otkrivanje često bez džepnog vodiča, ali kroz desetosatnu šetnju. Sa sobom  uvijek nosim bilježnicu, knjigu koju trenutno čitam i glazbu. Volim sjediti sama u kavanama. Tada i opet sa sobom imam bilježnicu, knjigu, glazbu. 

Kakva si iskustva do sada imala s izdavačima?  

Za svoje izdavače imam samo riječi hvale. 

Jesi li zadovoljna recepcijom? Koliko ti je važna čitanost i zašto je autoru objavljivanost bitna? 

Iskreno, ne mogu uopće procijeniti koliko se moja poezija doista čita. No time se previše ne zamaram jer to ionako ne mogu saznati. Rado si utvaram da se čita.  Čitanost mi je naravno jako važna ne zbog slave do koje previše ne držim nego zato što  moje pjesme bez čitatelja ne postoje zaista. Da nikada nitko ne pročita moju pjesmu  ja uistinu ne bih znala kakva je ta pjesma. Dakako time ne prozivam ljude koji pišu  poeziju samo za sebe po nekim svojim lijepim bilježnicama.

No mene pomisao da je  netko pročitao moju pjesmu i da ga je ona na pozitivan način dotaknula silno veseli. Iako bih voljela da milijune ljudi razgaljujem svojom poezijom, bit ću  zadovoljna ako ih npr. u Zagrebu ima desetak. (smijeh) No dok pišem ne razmišljam o publici, a i zanimljiva mi je Feuerbachova tvrdnja da je ogromna razlika između usmene i pisane riječi. Usmeno se obraćamo određenoj, prisutnoj, stvarnoj publici; pisana riječ međutim, upućuje se publici koja je neodređena, koja je odsutna, publici koja postoji samo u piščevoj zamisli. Usmena riječ ima za svoj objekt ljude, pisana duhove.

Pišeš odnedavno i za djecu. Odakle to? Koje priče čitaš i pripovijedaš svojoj kćeri, a uz kakve si slikovnice sama odrastala? 

Otkako imam kćer, tj. otkako je ona ušla u dob (sad joj je 5 i pol) kad s njom mogu imati nevjerojatno razbarušene, nepredvidive, svježe, inspirativne dijaloge, pišem i dječje priče. Prvu slikovnicu mi je objavio Sipar čiji rad izuzetno cijenim jer im je svaka slikovnica malo umjetničko djelo. Uskoro će kod istog izdavača izaći i druga,  a na trećoj slikovnici zahuktalo radim. Strašno me veseli pisati za djecu.

Najdraže dječje  slikovnice/priče u kojima sam pronalazila ogroman užitak, a koje čitam i svojoj kćeri  su "Doktor Jojboli", Trilogija: "Patuljci, Vile i Vilenjaci, Divovi", "Ježurka Ježić",  "Maca Papučarica", "Tamo gdje žive divlji stvori", ruske bajke, sve od Brlić-Mažuranić, fantastični stripovi braće Neugebauer, "Heidi" i još mnoge, mnoge druge.