Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 02.06.2011.

Tanja Mravak : Užasavam se rečenice 'Moramo razgovarati'

Foto: Udruga Kurs

"Radi li se o manjku spisateljica ili manjku nagrada spisateljicama?" bilo je zadnje, zapravo, pitanje koje smo postavili u ovom razgovoru Tanji Mravak, spisateljici i laureatkinji Nagrade Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu u protekloj godini. Tanja je prva žena dobitnica te nagrade koja se dodjeljuje već jedanaestu godinu. "Radi se o odluci žirija", kratkim se odgovorom nadovezala na pitanje i elegantno "izbjegla" da se prethodna rasprava o poziciji žena još proširi i na poziciju spisateljica.

Temu o rodnim ulogama je nalagala njena knjiga odličnog naslova "Moramo razgovarati", koju je prošle godine objavio Algoritam. U toj nevelikoj zbirci kratkih priča Tanja Mravak tako je uspješno  evocirala tradicionalne obrasce razgovora među ljudima koji dijele živote (uglavnom parovima, ali ima i drugih obiteljskih kombinacija) da se čini kako da čitate transkripte dijaloga koje ste već negdje čuli. A kroz te je pokušaje razgovora, dočarala cijeli svijet tih likova.

Inače, Tanja Mravak (1974.) odrasla je u Sinju, živi u Splitu gdje radi u Centru za autizam i "Moramo razgovarati" je njena debitantska knjiga.

 
Barbara Matejčić: Vaše osvajanje nagrade Jutarnjeg lista je opisano kao iznenađenje, a i sami ste rekli da niste očekivali nagradu. Prethodno ste dobili odlične recenzije knjige i ušli ste u uži krug nominiranih među kojima nije bilo očitog favorita pa zbog čega onda takvo iznenađenje?

Tanja Mravak: Ne mogu govoriti u ime ostalih iznenađenih, ali ja sam stvarno bila. Jako sam malo o tome prije dodjele razmišljala, prijatelji su govorili ili da glumatam ili da nisam normalna. Sve što sam o toj nagradi mislila je 'Tko će je od ostalih četvero dobiti'. U stvari, uopće nemam izgrađen stav o svojoj knjizi, ona meni jednostavno postoji. Sve te odlične recenzije su me radovale, ali nisu  promijenile moj odnos prema knjizi. Iz te pozicije nisam je ni mogla uspoređivati s ostalim nominiranim knjigama. Tek kad su me posjeli u prvi red na sjedalicu na kojoj je pisalo moje ime, postala sam svjesna da sam ja s njima.

Moja je situacija pomalo podvojena. Svakodnevni život i posao kojim se bavim nemaju nikakve veze s pisanjem tako da osjećam trunke iznenađenosti čak i kad se samo i nađem u književnim krugovima.

Vaši su dijalozi i stanja likova koji ih izgovaraju kao precizno zabilježeni odjeci rečenica i odnosa kojima sam, čini mi se, barem u djetinjstvu svjedočila tisuću puta i kako sam odmicala u čitanju, tako mi se mučnina taložila zbog te zadatosti, prepoznatljivosti i nekakve prepuštenosti beznađu koja visi iznad tih dijaloga. Rekla bih da ste dobra promatračica međuljudskih odnosa?

To mi laska, to da ste osjetili mučninu. Jer osjetila sam je i ja gledajući ili sudjelujući u odnosima sličnima ovima iz priča. Proboje mučnine, bezizlaznost, zapletenost u svoju i tuđu neiskrenost, a sve upakirano u nevažne, ponekad i smiješne razgovore. Ti ljudi nikad ne dopiru do samih sebe pa onda ni do drugih. Žive zadane uloge, loše glumljene. Postaju neprijatelji sami sebi. Ako sam svojim pričama uspjela to dočarati, postići taj dojam, onda sam uspjela u naumu.

Čini mi se da je to strašna, prijeteća rečenica "Moramo razgovarati" krenula u optjecaj negdje u generaciji naših roditelja i u našoj postala frekventna, dok se u obiteljima naših baka i djedova nije ostavljalo previše prostora raspravama; "znalo se" što je čija dužnost i oko toga nije bilo razgovora. Kao vi gledate na taj razvoj komunikacije unutar različitih generacija?

Užasavam se rečenice 'Moramo razgovarati'. Te dvije riječi u sebi komprimiraju dugotrajni nedostatak razgovora, prešućivanje, podrazumijevanje, neiskrenost i uopće manjak svih sredstava dobre komunikacije. Sjećam se svog odrastanja. Komunikacija je bilo nešto što se uči napamet umjesto da se razvija kao vještina. Čini mi se da su svi razgovori bili isti. Smiješno mi se sad sjetiti situacija kad bi nam dolazila rodbina s "privremenog" rada u Njemačkoj. Očito je bilo da su oni počeli živjeti drugačije živote, djeca su zaista razgovarala s roditeljima, a oni su se tih razgovora pomalo sramili ispred mojih roditelja. Točno onoliko koliko u drugim područjima kaskamo za razvijenijim državama, kaskamo i za razvojem komunikacije i izgradnje odnosa općenito. Danas se nalazimo i u toj tranziciji. Moramo svjesno učiti nešto što bi se trebalo naučiti prirodno i zaboraviti modele ponašanja koje smo usvajali odrastajući.

To odrastanje je proteklo u Sinju, dok sada živite u Splitu. Koliko se  komunikacijske navike i obrasci razlikuju u te dvije sredine? Kojoj bi sredini knjiga "Moramo razgovarati" bila bliža?

U obje sredine primjećujem sve obrasce koji su mi poslužili kao predložak za priče. U Sinju to možda više uočavam jer je manji broj ljudi i imate uvid u veći broj odnosa i načina komunikacije. U manjim sredinama nužno ste okruženi ljudima s kojima se baš i ne biste družili. U Splitu sam odabrala ljude u čijem mi je društvu ugodno pa izgubim objektivnost, ali prisluškujem jednim uhom i one ostale.

Jeste li se zbog autentičnosti odlučili pisati dijaloge na dijalektu?

Bilo bi strašno da sam ljudima koji pripadaju nekakvom srednjem ili nižem srednjem sloju prikačila standardni jezik. Način govora njih bitno određuje. Situacije u kojima se nalaze intimne su, kućne. Dijalekt je u dijalozima, dakle, morao biti. A upotrijebila sam onaj za koji sam najsigurnija. Nije to pitanje samo rječnika ili narječja, na ovom dijalektu znam emotivnu vrijednost riječi i izraza. To mi je bilo važnije od samog dijalekta.

Umjetnica Nika Radić je prije par mjeseci u Zagrebu održala izložbu pod istim nazivom "Moramo se razgovarati". U uvodu kataloga je napisala: "Moramo se razgovarati. I znam da razgovori koji tako počnu obično ne idu dobro, ali to je valjda i dalje potreba. Nadamo se da će nas sugovornik razumjeti, a onda nam se čini da nas drugi razumiju samo ako su to, o čemu govorimo, već i tako i tako osjetili i sami." Što mislite o tome? Možemo li razumjeti jedni druge? 

Često razmišljam o tome koliko se stvarno možemo razumjeti ukoliko ne proživljavamo isto. Ali u konačnici to nije ni važno, važno je tolerirati i prihvatiti različitosti, naučiti i osvijestiti da nitko od nas nije referenca za vrijednosti, stavove i načine života. Čula sam za tu izložbu i zanimljivo mi je da se baš u ovom trenutku različitim umjetničkim izričajima propituje tema o kojoj pišem.

Dva tipa ženskih likova moglo bi se ugrubo podijeliti na one starije koje su brižne majke i poslušne supruge i na nešto mlađe čija bi se uloga mogla sažeti u kratkom dijalogu iz priče Rame, koljeno, ležaj: "Čini mi se da smo se dogovorili da nećemo dilit poslove na muške i ženske, jel tako?" "Je, tako je. Samo šta ja sve radin". Misliš da je to i odraz društvene raspodijele uloga?

Književni kritičar Vladimir Arsenić dao je vrlo točan naziv nekim mojim muškim likovima: muškarac u tranziciji. Ali rekla sam već, svi smo u tranziciji. U kratkom se roku dogodila promjena u načinima života. Ljudi odjednom više ne žive onako kako su živjeli njihovi roditelji, a pogotovo ne onako kako su živjeli njihovi djedovi i bake i preci stoljećima prije. Nalazimo se u vremenu kad se uloge izjednačavaju i pri tom se događaju čudnovate, ponekad i smiješne stvari.

Poznajem nezanemariv broj  muškaraca koji su s patrijarhatom odlučili raskrstiti na način da su odbacili ulogu pater familiasa, snažnog muškarca. I uz to su odbacili preuzimanje odgovornosti, sitne popravke po stanu i uopće sve što je značilo "biti muško". To je neka muška emancipacija koja se u posljednje vrijeme događa. Žene se bore za pravo jakosti, a muškarci za pravo slabosti. Pokret je to koji se ne odvija baš jako evidentno, ali naslućujem mu obrise. Društvena (pre)raspodjela uloga je igra koja je u tijeku, čekamo rezultate.

Ima li to kakve veze s onim što ste rekli u intervjuu Jutarnjem listu da je "...vrlo tanka granica između borbe za ženska prava i krajnosti koja je kontraproduktivna." Možete to malo objasniti?

Objasnit ću to pitanjem. Ukoliko bi na izbornim listama bio otprilike jednak broj žena i muškaraca bi li to nužno pridonijelo njihovoj kvaliteti? Jednako je i u drugim zanimanjima. I kad sam se već dotaknula politike i žena, zanimljivije mi je da je jedna žena bila značajna karika koruptivnog lanca nego to što nam je žena premijerka.

Prebrojavanja su mi problematična i kontraproduktivna. Ravnopravnost na papiru, pa i u brojkama ne znači ništa ukoliko kriterij prije toga nije kvaliteta. Nažalost, daleko smo i od jednog i od drugog. Sad nam svima zajedno, muškarcima i ženama, predstoji borba za ljudske, profesionalne i društvene vrijednosti. Nalazimo se u trenutku kad treba utjecati na akutne probleme, od zlostavljanja u obitelji do privatnih pitanja na razgovorima za posao, a istovremeno odgajati nove generacije da do njih ni ne dođe. A bojim se da pravog plana ni za što od ovoga nemamo.

 
( zahvaljujemo Barbari Matejčić na pravu objavljivanja ovog razgovora koji je prvotno objavljen na portalu o rodu, spolu i demokraciji Libela. Dakle, zahvaljujemo i uredništvu Libele :-)

– Moramo razgovarati - Tanja Mravak –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –