Terry Eagleton : O zlu / Nevolje sa strancima
Ima ona priča (draga Gerardu Genettu) o sultanu koji je svojedobno vrlo potentno (a kako drugačije?) seksualno opsluživao pedesetak žena iz svoga harema. U smijehu i pjesmi proticali su mnogi dani moćnoga sultana i njegovih žena. I onda, jednom, kako to već biva, sultan je počeo prorijeđivati odlaske u harem. Kako je ova njegova apstinencija poprilično potrajala, na kraju je jedna hrabrija supružnica upitala sultana u čemu je kvaka (tj. quaka)?
Sultan je prvo muljao nešto o državnim razlozima i općenito lošem zdravstvenom stanju (čak je posegnuo za štakom - popularnom sultanerskom fintom sve do Glavaša i Sanadera -gestom markacije sveopšte betežnosti u koju su moćnici zapali), a onda na koncu priznao da je zaljubljen u drugi harem. I ja volim drugi harem, što priznajem bez štake u ruci. Dakle, kada govorimo o Žižeku, Lacanu i Eagletonu, ne govorimo o nedostatku potencije ovog ovdje sultana, nego, je li, o drugom haremu.
Jer kada pročitam, kao što jesam, da je za Levinasa "smrt nemogućnost imanja projekta", što mi preostaje nego da, kao penis u Millerovim prozama, klonem potišten u travu? Etika za Lacana nije više promišljanje o tome što nam je činiti ili što život čini ispravnim - vrsta mudrovanja koju je Lacanu bilo krajnje antipatično i čuti, a kamoli pripustiti u moždano vijugovlje; tako se prema etičkome postaviti, znači fasovati nemoć, čak i kastriran biti, a ona je, nije potrebno posebno naglašavati, vraški bolan zahvat od strane Realnog putem Simboličkog na Imaginarnom. Etika je isuviše važna da bi bila povezana sa srećom, ispunjenjem i dobrobiti.
Težiti takvim banalijama, uči nas Lacan, znači biti odurno prizeman Zemljanin. Etika nema veze ni sa specifičnošću situacija. I to nikakve veze. Tumačiti je iz pojedinačnih prigoda znači pokazivati revolucionarnu slabost. Znači biti onaj koji neće s pištoljem i bombom daleko dogurati. Jer: "Etika je više pitanje toga da se bude izabran negoli da se bira." Što god to značilo. A po Eagletonu znači možda i ovo: Biti subjektom znači biti izložen grubom zahtjevu Drugog, zahtjevu koji sebe ne bilježi u umu već "na površini kože, na rubu živaca". Znači na istom onom mjestu na kojem se možda nalazite vi kada čitate ovakve tekstove. Rub pameti, na kojemu sa sviješću o Poeovom đavolu perverznosti, stojite na vršcima mentalnih prstiju i čitate: Život je za Levinasa osviješćenost, užitak i hranjivost. Tako kazuje Simon Critchley, opisujući Levinasovu misao zavodljivim marketinškim jezikom kakvim se pokriva Gavrilovićeva salama, na primjer.
Dakle, nakon nekoliko kraćih knjiga od kojih je bar jedna - u smislu uzimanja cigle u ruke i podizanja buntovanja na višu razinu - bila donekle inspirativna ("Razum, vjera i revolucija") Eagleton se pojavljuje u misaonom oklopu lakanovštine koji je zadnjih desetljeća polučio zavidan uspjeh u teorijskih kućanica, tako da se objavljivanje njegove studije "Nevolje sa strancima", kao i svojevrsna dodatka etičkoj problematici, knjizi "O zlu", nastavlja prilično sustavno praćenje djelovanja ovog ljevičarskog književnog teoretičara i kritičara na našoj teorijom jadno organiziranoj sceni kojom vladaju, frojdovski rečeno, analni karakteri, pametni na blogu, glupi u knjizi, revolucionarni privatno, institucionalni javno, i tako dalje.
Etika je u "Nevolji sa strancima" pokazana u svetom trojstvu lakanove teorije, u Imaginarnoj, Simboličkoj i Realnoj prikazi (kako prikaza može biti Realna? kako ne bi mogla! teoriju valja čitati kao SF, a bujajuću terminologiju kao mutante...); Augustin bi rekao kako je Imaginarno Isusek, Simboličko Duh sveti, a Realno Bog, i to starozavjetni, s kojim nema šale ni pod razno. U odnosu na tradicionalnu terminologiju (gdje je sve izvanjezično smješteno u Realno) Lacan vrši preimenovanje, pa je kod njega svakidašnja realnost Imaginarno kojim vladaju skriveni zakoni Simboličkog.
Realno Lacan piše s velikim R, označavajući više stvari: nemogućnost simboliziranja realnog; traumatičnost koja je posljedica njegova postojanja; veliku prazninu koju izaziva i koja je prema rupi koju vam u glavi napravi metak, rupa koju bi trebalo pisati s velikim R. Simboličko kao pauk plete mreže značenja preko ove Rupe istovremeno svojom nemogućnošću (samo budala misli da može izraziti ono bitno, Platon) potpune simbolizacije, ukazujući na tajanstveno Realno. Svi se nalazimo u kavezu simbola, a jedan od zanimljivijih kaveza (jer kao književni uradak daje okretanj zavrtnja više), je Goldingovo remek djelo "Gospodar Muha" (ovovremeni mu je pandan japanski film "Batoru rowaiaru"), povodom kojega padaju na papir tipične lucidne Eagletonove opaske.
Primjerice ona o djeci kao zlokobnoj vrsti, budući da među nama "djeluju kao poluizvanzemaljska rasa", koja nema seksualne odnose, "iako možda i to drži za sebe". Evo Realnog na djelu u Simboličkom: Eagleton navodi primjer svećenika koji je za sotonsku posjednutost naveo sljedeće atribute (1991. godine!): neprimjereni smijeh, neobjašnjivo znanje, lažni osmijeh, škotske pretke, rođake rudare i izbor crne boje odjeće i automobila. Ništa od ovoga nema smisla, ali tako je to sa zlom, objašnjava Eagleton. I nešto dalje: "Ako je istina da Bog posebno voli grešnike, tada iz toga slijedi da su mu prokleti posebno dragi."
Struktura određuje ishode. Prikazati, kao u Orwellovoj "Životinjskoj farmi", ljude kao životinje, znači samo dokazati (uz sva slatkasta užića koja pruža čitanje ove negativne bajke) da su ljudi, portretirani kao svinje - nevjerojatno skloni svinjskom ponašanju. U svijetu lišenu božanska uzora svi smo prepušteni njegovu negativu uobličenu u čistoj, nepatvorenoj zlobi. A nje ima.
Možda je to, nastavlja Eagleton, sve što je preživjelo od Njega, taj negativan trag poznat pod terminom izopačenosti. Pjesnik William Blake kaže kako je Bog omamljen materijalnim stvarima, kao Kerum ferrarijem, i to je, po Thomasu Mannu, jedna fascinantna izvjesnost Pakla, koje je ovdje u rangu Realnog: ništa o njemu ne možemo znati, siguran je i zaštićen od govora, a opet je nezaobilazan. Simbolički su pjesnici pisali o Realnom. To bi bilo onda kada bi u zbirci tiskali praznu stranicu. Svijest o nepokrivenosti i neizrecivosti izdvaja ih iz zlobom opsjednute mase; jedino zlotvori misle da su sve vidjeli, zapisuje dalje Eagleton, i do kraja su zavarani svojom iluzijom.
Eagleton je najbolji u komentarima književnih djela. Shakespeare je u ovim knjigama jedan od njegovih poligona. Oštroumno bilježi kako su vještice iz "Macbetha" "izopćenici iz sustava opčinjenog statusom". Nema sumnje, kaže duhoviti Brit, da su ove vještice pročitale najnoviju feminističku literaturu nastalu u Parizu. Koja je, možda, neka vrsta ničega, također.
Zapanjujuće je da je samo potrebno ići dovoljno daleko pa ćete ustanoviti da je svaka svrhovita djelatnost "sluškinja nekoga nesvrhovitog djelovanja." Najzanimljiviji od autora čiju misao, kako se to popularno kaže, Eagleton propituje, svakako je Alain Badiou. Realno je za njega događaj kojemu nema jasnog uzroka, čudesna pojava, tako da nije čudno da se zadnjih godina Badiou raspisivao o svetom Pavlu, što je očekivano kao i Eagletonovo pisanje o Isusu kroz prizmu revolucije. Što se događa kada se dogodi Događaj? To je svojevrsno virenje iz aktualne situacije koje ne može biti artikulirano poznatim simbolizacijama. Kod Badioua transcendencija je matematička kategorija koja sadrži potencijal. Taj potencijal je praznina u okviru situacije, praznina iz koje Događaj, da se tako izrazimo, bućne na stol te se u okvirima poznate nam matematike broji kao prekobrojan, a svejedno je ovdje, kao na tanjuru.
Sve što je nemoguće imenovati iz elemenata date situacije, ili kako to sjajno opisuje Eagleton: "Poput nekakvog predivnog avangardnog predmeta, on označava čistu izvornost apsolutne novine." Budući da živimo u simboličkoj laži, istina je uvijek neutemeljena, ona nije propozicijska, nego je izvedbena. Kao Iranska revolucija za Foucaulta, dogodi se nešto što se pukim zbrojem datih činilaca nikako ne može dogoditi. Pandan beskonačnoj višestrukosti situacija možda nudi "modelno-zavisni realizam" iz fizike, ali u dopunjenoj varijatni svjetova koji nisu posve striktno odvojeni, koje dijele slabo pokrpani zidovi, i onda u smislu loše telefonije Isus ustaje iz mrtvih a Hommeini iznenada dolazi na vlast. Ali to bi bio Događaj kao kvar. U svakom slučaju, moral je odbačen, moral je mrtav, živjela etika. Moral je genealoški pojam iz staroga svijeta, a nama je do revolucije. "Etika je avangardna dok je moral sitno buržujski i passe."
Eagleton Badiouove sanje o radikalnom prekidu označava kao beznadno modernističke. Proza Josepha Conrada vrvi prekidima s aktualnim. Pavao naknadno za Isusa tvrdi da je Bog, što je kocka kao i ova gdje se Badiou kladi na sumnjivu avangardnu doktrinu da subjekt svoj legitimitet osvaja samo u ekstremnim situacijama. Iako povremeno doista beznadno zaljubljen u barikadu, Badiouovu "Etiku" bi svakako valjalo prevesti, jer je, kao i npr. Hartmannova početkom prošlog stoljeća, značajan doprinos temi koncem prošlog stoljeća. Badiou je ovdje malo kao Grunf: sve ili ništa. Ili kao oni Crnogorci koji Shakespearea prevode s "Trt-mrt / Život ili smrt".
Ali zapravo, tema je stara. Pariški intelektualci, Lacan koji bez najmanje ironije zapisuje svoje besmislene formule po školskoj tabli, Badiou koji navija za Maoa, sve je to u sjeni stare, drevne ideje metanoie, preobražaja ili dwijje, drugoga rođenja o kojemu je kod nas u filozofiji nešto natuknuo Branko Despot, a poznata je u starim inicijacijskim sustavima kao kotač bez koje automobil ne ide, ma koliko goriva u sebi imao.
Uhvatiti samoga sebe za uši i izvući iz groba, eto dostojne teme za nekog suvremenog Lewisa Carrolla. Vratiti se na ovu stranu ogledala. Razbiti usput nos kojemu od vlastodržaca. I tako su na štakama. Napisati knjigu na temu značaja štaka za razvoj parlamentarne demokracije u Hrvata. Učeno dopisati reference na Taylorovu knjigu o protezama. Kao svi revolucionari partikularnoga, oliti, što'no bi Heidegger rekao, prljavi sindikalci, i Badiou kao da je, u silnoj svojoj euforiji na obalama rijeke Babilona, neizlječivi romantičar. Znate, Isus je bio djevac, ali je isprve znao da je ona žena pored bunara bludničila, da je opasna po muška srca i teško ga je zamisliti kako se u nju ludo zaljubljuje - jednostavno je bio preiskusan.
Eagleton se ove scene nije doticao, ali kada piše o francuskom misliocu Događaja, na trenutke me se i sam, onako čisto neteorijski, nepropozicijski, znači izvedbeno, dojmio kao netko dovoljno prefrigan da ima prava pisati o poštenju. Kant je rekao (u svojoj najboljoj rečenici): Sve je dječja igra, osim poštenja. E pa, poštenja radi, o čemu pišemo kada pišemo o etici? Jer najčešće čitamo autore suvremenih katekizama koji blagodareći novoj terminologiji izbjegnu jezik davanja savjeta, ali ne i njegovu stupidnost.
Tako vam je to bilo i ovoga puta. I dakako: živjela revolucija. Živio baron Ungern. Zlu ne trebalo.
Terry Eagleton: "O zlu"
Preveo Tonči Valentić
Naklada Ljevak, 2011.
Terry Eagleton: "Nevolje sa strancima"
Preveo Marko Perožić
Algoritam, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )