Tko tu koga grize?

Krzneni prijatelj je odrastao među ljudima, skupili smo ga dok je bio ćoravi mačić kojeg je netko puno pragmatičniji bacio u smeće kako to od davnina nalaže tradicija i narodni običaji.

U kućnom suživotu s ljudskim domaćinima koji su ga othranili na dudu, taj je razvio i neke čudne, za mačketinu neobične vještine i navike, uljudio se.

Nema kod njega tipične mačje samodostatnosti, uvjeravam se, on nahranjen i u toplom, egzistencijalno riješen, ima sve preduvjete da čezne za svojim ljudima, pa to i čini. Kada čuje glas moje kćeri iz daljine iz koje ga ja ne mogu raspoznati, krzneni mijauče na sav glas. "Aj ne sviri", kažem mu ljubomorna šta ne mogu i ja tako precizno izrazit šta mi je na duši, a on se onda popne na mene i čini: Mrrrrr. Ne moš mene kupit tim mačjim trikovima, mislim dok mi liže kosu poviše uha, al osjećam kako se u meni arktičko srce lomi na kockice leda za limunadu.

Ipak, dobro znam da je naš mačak minitigar i da me, ako mu šune, može u igri ugristi za nos, a to je gadno. Postoji taj jedan gotovo nevidljiv trenutak kad se umiljata mica maca pretvori u krvožedno zvjerinje: raširi zjenice, spusti uši, piči dijagonale preko namještaja i napada ruke i noge nedužnih ukućana. Onda mu pokažem moju strašnu papuču ili ga protjeram na balkon na hlađenje. Tamo iza stakla pokajnički mijauče: miju miju miju...
 
Koji put se upitam što bi bilo da je naš mačak veličine psa, neke srednje pasmine - pa hodali bi u zavojima. A tek da je banda s kontejnera te veličine - bilo bi mrtvih po ulicama. Ali onda mačke ne bi ni bile domaće mačke, bile bi nešto ala lav ili pantera i živile bi u prirodi ili u ZOO vrtu.

I ne bih se pretjerano čudila da mi takav životinjski stvor za nekoliko brojeva veći, kao što mi sada u zubima donosi gušterice i vrapce, jednog dana u stan donese susjedovu čivavu ili staru baku.

  Ima li ova priča poantu? Pita se nestrpljiv i radoznao čitatelj. Stremi li kamo?! Ima li kakvu paralelu ili bar okomicu na aktualna događanja?!

O, da. Priča o stafordskom terijeru koji je zaklao starca koji ga je hranio (kao što bi i tigar u kavezu bez većeg krzmanja mogao ubiti čuvara), samo je još samo jedna u nizu priča o krvavim napadima pasa na ljude, koje već dugo, ali bez konkretnih rezultata pune novinske stupce.

Bez obzira na te događaje i napise o njima, mnogim vlasnicima pasa ne pada napamet staviti brnjicu ili vodilicu svom ljubimcu i mene to iskreno plaši (ovdje, naravno, mislim na one vrste koje su potencijalno opasne i agresivne, pa brnjicu trebaju). Da budem preciznija, kao jedna mater vulgaris, nerijetko imam poriv svojeg potomka obući u viteški oklop, ne bih li dijete zaštitila od svih tih ludih šofera u bemve kockicama, od motorista, pa eto i od životinjskih zubala. Gotovo da ne postoji mjesto u Splitu gdje dijete može slobodno potrčati, bez opasnosti da ga nešto strefi, a pretpostavljam da ni u drugim gradovima situacija nije bitno drugačija.

Ako je gazda takav luđak da tako šeće potencijalnu zvijer, kakve li su šanse tom jadnom psu da bude normalan. Priče da je njegov rotvajler najumiljatije stvorenje na planetu vjerojatno stoje između njihova četiri zida, ali i svjedoče o gluposti vlasnika koji ne poznaje i ne uvažava narav svoje životinje.

Da ne bude zabune - volim pse i to ne onako izdaleka, nego kako treba (dovoljno da se brinem o njima). Imala sam psa, a ako mi ikad providnost ili dobra vila podare kućicu s vrtom, imat ću ga opet i još tri mačke i kozu i kornjaču...  Onima koji truju pse i mačke, onima koji ih tuku ili na bilo koji način maltretiraju, mjesto je u zatvorima i u umobolnicama.

Ali mjesto je iza brave i onima koji drže bez nadzora potencijalne ubojice.
 
Pitanje je, također, zašto bi netko uopće držao doma staforda ili pit bulla ako išta o toj pasmini zna. To je kao da na ormaru držiš repetiran gan, pa ako jednog dana slučajno opali, ah dovraga - nesretan slučaj!

Poznajem čak(!) jednog okej tipa, sasvim dragog čovjeka, koji je ima stafordskog terijera za po doma - Iskreno, nikad nisam znala što bih mislila o tome, ali po onom što sam uspjela vidjeti zdravim očima - takve pse obično kao po nekom jeftinom stereotipu prošetavaju gazde agresivna lika. Zna se npr. da su to omiljene, skoro pa službene pasmine dilera, psi-oružje, psi-zastrašivači. Opet ponavljam: jadne životinje. Isto bih osjećala da vidim neku ljudsku pantaganu da šeta okolo tigra bez brnjice ili da drži grizlija u dvoru u kavezu - tim životinjama nije mjesto među ljudima. Pogotovo ne među ljudima koji ih odgajaju za agresiju, koji ih „nose" zato što im je zabranjeno ulicama hodati s isukanim uzijima.

U zemlji u kojoj zakoni još nisu dospjeli ni do ljudi, možda je iluzija očekivati od društva da će se pozabaviti životinjama na način da ih zaštite od neodgovornih vlasnika, ali i da ljude zaštite, hm, pa ne od pasa, nego opet od njihovih neodgovornih vlasnika.
 
Zašto je u gradovima zapadne Europe skoro nemoguće vidjeti lutalice pse ili mačke na ulicama? Pojma nemam, valjda netko vodi brigu. U mojoj ulici, trista metara od najužeg gradskog centra, puštaju pse same u šetnju, u obavljanje nužde. Sve to budi iracionalnu mržnju prema životinjama, pa se svako toliko ukaže fantom koji odluči „očistit" kvart od pasa i mačaka.
 
I to će ostati tako: psi će nam gristi djecu, a luđaci će nam ubijati pse, dok god im zakon ne stane na repicu. To nikako nije sporedna stvar! Zaštitite nas, to je naše osnovno pravo. To je i pravo životinja.

Danas ću zato umjesto nekakve mudre ili lude poruke za kraj, parafrazirat onu pismu od TBF koja se zove Komandant Data, a koje se često sjetim kad vidim njušku svog mačka Komandanta, naravno ide i za sve ostala pseća i mačja njuškala:

iako je beštija ima ljudskih osobina
i od masu ljudi ima više vrlina...
...i u meni on uvik isto pitanje budi,
šta tribamo činit da bili bi ljudi?

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )