Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 11.03.2009.

Tomislav Žigmanov : Prid svitom - saga o svitu koji nestaje
Održava se
01.01.1901.

U hrvatskom kulturnom kontekstu pjesnik, prozaik, esejist, profesor filozofije, ravnatelj nedavno osnovanog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, Tomislav Žigmanov, prepoznat je kao dobitnik nagrade “Zvane Črnja” na V. Danima eseja u listopadu 2007. u Puli.,  za najbolju knjigu eseja “Minimum in maximis”.

Knjiga “Prid svit - saga o svitu koji nestaje” koncepcijski je osmišljena na tragu  romaneskne postmoderne slagalice sastavljene od jedanaest većih cijelina (deset monoloških i jedna dijaloška priča) koja se uvezuje likovima čije se sudbine ispreliću kako bi održale unutarnju koheziju teksta tematski vezanog uz govor o tradiciji.  Autor je pričama nastojao zaustaviti duh jednog gotovo potonulog kulturnog dobra koje se prepoznaje u kronotopu oko Subotice, Čikerije, Tavankuta, Mirgeša, Lemeša, Bikova, Sombora.  

Tragajući za onim (ne)vidljivim komunikacijama oko domaćeg ognjišta unutar udaljenih kuća na vojvođanskim salašima, Žigmanov je uvirom u psihološku dimenziju likova uspio na površinu izvući introvertiranost i bolnu zatvorenost Bunjevaca Hrvata u Vojvodini.  Ove priče na motivskoj razini nalik su onima koje se čitaju unutar konteksta otočke proze. Priče su to o mogućim i nemogućim ljubavima, sramu i tuzi, nostalgiji i pamćenju, o Somborskoj kapiji, i Tavankutu. One govore o tome što znači biti drukčiji.

Autor je promišljeno iscrtao upravo tu mikrohistoriju života na salašu okruženom crnicom u kojoj se još uvijek pronalaze školjke Panonskoga mora. Stoga neke rečenice u knjizi mjestimice zauzimaju nisku promatračku poziciju, kao da postaju osobnima. Pripovjedačka analiza života u ograničenom prostoru kao da se pretvara u intimno ispovijedanje onih čije sudbine tek prid svitom postaju dostojne literarizacije. Autorovu narativnu igru i prije nego li je postala zgusnuta unutar korica prepoznali su brojni prenumeranti čija su imena navedena na kraju knjige.

Ova saga o onima koji svoj nacionalni identitet vežu uz međuzemlje, kulturološki prostor koji nije moguće podvesti samo pod jednu državu, ispričana je živim, uvjerljivim jezikom, bunjevačkom ikavicom ne poričući pri tome iskonske, ruralne ili varoške  korijene. Upravo je jezik ovdje nosač tradicije, a tradicija je učinjena dostupnijom prikazom različitih etnografskih amblema, uzrečicama koje postaju kontekst ligvističkog ponašanja pojedinih likova (jako je dobro došao u knjizi objavljen rječnik manje poznatih riječi i izraza).

Taj prostor autentičnog izraza u većini priča (Sudbine su iste u žene Kriste; Smračivanje u Janje; Škapulir nade u virne Mande; Svitanje u Vranje) komunikacijsko je nastojanje pripovjedača da recepcijski ovjeri i jasnije ukaže na položaj ugrožene kulturne različitosti uopće. Bez obzira je li riječ o muškom ili ženskom pripovjedaču, oblik se njihove percepcije svakodnevlja, memorije, kao i imaginacije prepoznaje i kroz opise bunjevačkih običaja. Boravak u prostoru iskona, u prostoru panonske crnice, likovima je udahnula onu sentimentalnost duše koja izvire iz gotovo svakog opisanog prizora. Pripovjedačev osjećaj za neiskazivost tada se još pojačava. On tako postaje okvir unutar kojega Žigmanov ispisuju rečenice pune potisnute tuge, nemoći, boli, patnje, pritajene strastvenosti i diskretne didaktičnosti.

U tom smislu, autor pažljivo opremljene knjige “Prid svitom – saga o svitu koji nestaje” uspio je ostvariti sintezu tradicijskoga i (post)modernoga  što se očituje kroz jasnu uronjenost u jezik o narodu samom koji se bori sa zaboravom iznova ocrtavajući konture svoje razbaštinjene povijesti.


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –