Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 13.07.2009.

Tomislav Zajec : Lunapark

"Ozi me probudi i kaže: Idemo u lunapark", tim riječima počinje knjiga, zapravo unutarnji monolog šesnaestogodišnjeg pripovjedača Dantea u prvom licu koji će od tada zasipati čitatelje odjecima razorenih socijalnih, moralnih i emotivnih vrednota uronjenih u tamu noćnoga kolodvora, u prostore iza navučenih teških zavjesa ili one ispred pedofilskih fotoaparata.

U pogled na načine preživljavanja svakodnevice upisuju se skokoviti flasch backovi iz dana njegovog odrastanja u udomiteljskoj obitelji kao i u domu za nezbrinutu djecu koji se miješaju stalnim motivom borbe s teškom bolesti pluća, dok je dijalog u romanu "Lunapark" smješten u imaginarni svijet kojim vladaju Anđeli čuvari.

Upravo su oni koliko god bili "potrošeni" uporište glavnome junaku, oni su mu jedini jamac razumijevanja kao i krajnje utočište komunikacije. Privid da ima neki oblik pripadnosti, da nekome može reći "Volim te. Stvarno sam sretan" Danteu nude i snovi o Tugi, djevojci koju roditeljske karijere udaljuju od njega i njihovog prvog i jedinog susreta.

Otvarajući na taj način vrata svijeta društvene margine, beskućnika i napuštene djece, prostitucije i droge, brutalnosti i nasilja, homoseksualizma i bolesti, praznine i žudnje za toplinom, utiskujući u njih različite profile likova, Tomislav Zajec se pokazuje kao autor koji može držati ovu poprilično razvedenu naraciju pod kontrolom.

On je jedan je od rijetkih pisaca koji iz knjige (1996. objavljuje dvije zbirke poezije „Natanijelov dnevnik" i "Sjever zlatni šut") u knjigu pokazuje iznimnu disciplinu, napredak na svim razinama teksta, koncentriranu predanost onome o čemu piše. Vidljivo je to u romanima "Soba za razbijanje", "Ulaz u Crnu kutiju", a posebice u "Ljudožderima".

U «Lunaparku» je poticaj za priču autoru bila vijest iz crne kronike koja se razvila u roman o napuštenom dječaku u potrazi za emocijama koji da bi preživio tijelom plaća stan i hranu. Njegova sudbina ukalupljena u marginu ostavljena je na milost i nemilost sebi samoj i onima koji nude zaštitu, barem onu prividnu. Iako tematikom "težak", roman je zadržao do posljednjeg daha beskompromisni stil prepun atmosfere tamnih slika, a ono što je posebice dojmljivo jest naratorovo održavanje hladnoće pripovijedanja, njegove kratke rečenice, reduciranost u opisima trenutka, ona neizgovorenost.

Atmosferičnošću glavne priče Zajec je uspio izboriti upravo tu specifičnu stilizaciju, određeni kanon postupaka u kojima nudi skenove brutalnih i nemilosrdnih kraljeva ponoći, razbludjelih žena, političkih karikatura, uspješnih biznismena. Nasuprot šarenilu i plitkosti maskiranih superheroja koji žive u lunaparku svakodnevlja, svijet Danteovog, Poldijevog, Gitinog/Robertovog, Ozijevog, ili Sanjinovog lunaparka samo je "privid da nešto posjeduju, ništa više od toga." U toj izgradnji oporosti urbanog ruba posebice je dojmljiv lik mame Gabrijele, propale pijanistice koja morfijem i „energijom mladih muškaraca" preživljava zamke svakodnevne boli.

Beskompromisno detektirajući socio-patološke fenomene hrvatskoga društvenog prezenta skrivenog oku, Tomislav Zajec neumoljivo i bez zadrške pred čitatelja stavlja sve njegove slabosti i nedostatke provocirajući na taj način i poneku njihovu vrlinu - pogled prema onim nezbrinutim, nesretnim, bolesnim, usamljenim.

"Lunaparak" je uznemirujuća knjiga koja na nekim mjestima dolazi ravno do dna, do mračnine, recepcijske mučnine i trbuhozoborenja.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –