Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 21.02.2016.

Umberto Eco : Nulti broj

Umberto Eco: Nulti broj

Nulti broj Eco Umberto

Omnipotentni Umberto Eco, kako znamo, filozof je, semiolog, kulturolog, medijevalist, kritičar, renomirani prozaik te za ovu prigodu najvažnije - stručnjak za masovne medije. Nakon niza eseja i članaka koje je tijekom godina objavio o problematici mass medija, prvi će put svoje poznavanje medijskih prilika koristiti i kao književnu temu. "Nulti broj", svoj sedmi i - barem tako najavljuje - posljednji roman, Eco ambijentira u fiktivnu milansku novinsku redakciju. U godini smo 1992. što je doba bujajućeg senzacionalizma, medijske komercijalizacije i tabloidizacije, dakle etičkog kraha novinarskog profesionalizma u Italiji. Vrijeme je to nacionalne sudske istrage pod nazivom Mani pulite odnosno Čiste ruke te otkrivanja korupcije u partijskom sustavu Prve republike, zatim jalove nade u velike promjene, ali i početak Berlusconijeve ere.

U tekstu nalazimo kontroverznu tezu "Ne čine vijesti novine, nego novine stvaraju vijest" (str. 53), pa potom još jednu, jednako zavodljivu i opasnu "Novine poučavaju svijet kako treba misliti" (str. 90). Vođen njima Eco će u svojoj najnovijoj prozi zasjeći u principe funkcioniranja medijskih mehanizama.  Ideja mu je u neopterećenom i duhovitom diskursu prokazati spinove koje fabriciraju ljudi iz medija, pri čemu promišlja o njihovu toksičnom utjecaju na društvo. "Nulti broj" kritika je talijanske medijske scene, koja manipulira informacijama kreirajući javno mnijenje u skladu s interesima centara moći, političkih i kriminalnih krugova,  pritom obmanjujući čitatelje, ali i podilazeći slabo obrazovanoj publici.

Roman se centira oko nulte faze tj. probnog razdoblja novog dnevnog lista Sutra, no pokazat će se kako je u pitanju tek simulacija njegova pokretanja i to s jednim ciljem. Plan je uredništva urediti niz od dvanaest nultih brojeva novina koje ne bi bile namijenjene informiranju, već ucjenama kao sredstvu ostvarenja interesa Commendatorea Vimercatea, lokalnog moćnika berlusconijevskog profila, a koji novine financira. Kao vlasniku lanca hotela, staračkih domova, marginalnijih tabloida i lokalnih tv-postaja, ambicija mu je osvojiti tržište, ući u financijski biznis i kontrolirati ozbiljne političke medije. Svrha novina s fiktivnim vijestima zastrašivanje je onih koji bi odbili poslovati s Commendatoreom, čije je ime doslovna referenca na Berlusconijev nadimak il Cavaliere. Uređivačka politika lista temelji se na malicioznim falsifikatima, kompromitacijama, podmetnutim aferama. Istodobno, da stvar bude složenija, glavni urednik takvih novina svoga asistenta plaća da o cijelome projektu piše knjigu kojom bi se ucjenjivalo Vimercatea.

"Nulti broj" kritika je talijanske medijske scene, koja manipulira informacijama kreirajući javno mnijenje u skladu s interesima centara moći, političkih i kriminalnih krugova,  pritom obmanjujući čitatelje, ali i podilazeći slabo obrazovanoj publici.

Narator romana upravo je on - pomoćnik glavnog urednika, sredovječni Colonna, nesvršeni student i prosječni novinar bez renomea, povremeni prevoditelj s njemačkoga i ghostwriter za kriminalističke romane, koji snatri o spisateljskoj slavi. Eco je u osnovnu narativnu liniju koja prati dinamiku ustrojavanja pseudo novinske redakcije upleo i feljton u nastavcima kojim je obuhvatio čitavu europsku poslijeratnu povijest. Riječ je o  istraživanju koje strastveno na svoju ruku provodi Colonnin kolega iz redakcije Braggadocio, lutajući opskurnim zakutcima Milana. Ne može Eco bez teorija zavjere, pa je ovdje iskonstruirao priču o lažnoj Mussolinijevoj smrti prema kojoj je 1945. navodno strijeljan njegov dvojnik, dok ovaj negdje u Argentini vreba pravi čas za pučistički povratak u domovinu. Svoju teoriju o alternativnom svršetku fašističke Italije Braggadocio je premrežio i paranojama o paramasonskoj loži P2 i vatikanskim intrigama. Sumanutu istragu platit će glavom, no čitatelja će se još i više od novinareve sumnjive smrti dojmiti činjenica da njegovo otkriće neće izazvati baš nikakav medijski interes.

U sjeni trilerskih zavrzlama odmotava se i nježna ljubavna priča dvoje gubitnika - Colonne i puno mlađe redakcijske mu kolegice, neobične djevojke, koja kao i sve ostalo u ovome narativu nije kakvom se isprva čini.

U svome do sada nakraćem romanu Umberto Eco zaokuplja se lomnom linijom između fikcije i fakcije, diskutabilnošću istine, kako aktualnih događanja, tako i povijesnih činjenica. U svojoj 84. godini on ispisuje parabolu o medijima, politici i moći u doba Berlusconija. Iako zdvaja nad urušavanjem novinarske profesije i gorko se podsmjehuje istraživačkom novinarstvu kakvo je danas, Eco je u svome pismu šarmantan i pitak. Ipak pretjerana monologiziranja i deskripcije nakon ritmičnog i vrlo obećavajućeg početka brzo dovode do čitateljskog zamora. Likovi su šablonizirani i nevjerodostojni, siže je pojednostavljen i u tome smislu poprilično promašen.

Stoga je, unatoč uobičajeno sjajnom stilu i hrabro odabranoj temi kao i intrigantnim primjerima na kojima počiva krimi zaplet, konačan dojam nažalost tek prosječan i slabo pamtljiv romaneskni tekst.

* tekst je prvotno pročitan na 3. Programu Hrvatskog radija

Umberto Eco

Nulti broj

  • Prijevod: Inoslav Bešker
  • Profil 11/2015.
  • 198 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533134673
  • Cijena 99.00 kn

Umberto Eco, baveći se nekim od svojih omiljenih tema − mračnim svijetom medijske politike, teorijama zavjere i lažnim mitovima − ispisuje uvjerljivu i, na žalost, točnu analizu našeg doba. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –