Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 15.02.2014.

Vid Jeraj : Krvna slika

Standardni hrvatski književnik je prije svega vrlo ozbiljan. Dijeli se u dvije grupe: pripadnici jedne grupe pišu urbanu prozu, u drugoj su grupi pisci koji pokušavaju stvar sagledati povijesno. Povijesnost povijesnih beletrističkih nastojanja često je proizvoljna, odnosno određena ideološkim parametrima. Kod jednih su ustaše dečki koji nisu dobro shvaćeni i koji su propustili šansu te im je pisci ove grupe nanovo daju u svojim djelima. Kod drugih su partizani dobri dečki koji su u posljednjem trenutku spasili posustalu hrvatsku stvar. Urbanisti, opet, nikako da izađu iz kafića. Kafić je mjera njihova svijeta, kafić koji nije srednjoeuropska kavana a nije ni balkanska krčma, fiktivni kafić, pismeni kafić, kojega se s popriličnom količinom bola opisuje u urbanoj prozi. Jer i on, poput dinosaurusa, kao toponim nestaje iz hrvatskoga kulturnog prostora. Dinosaurusa, doduše, nikada u njemu nije ni bilo, izumro je prije opismenjavanja nacije.

Postoji u Zagrebu Limb, ali to je zatvoreni party, a po ovim manjim, što kažu zagrebčanci, pravim provincijama nema ih više ni za lijek. Na mjesto mašte u oba je ova dominantna pisma smještena najbolja prijateljica prosječnoga Hrvata, njeno veličanstvo ideologija. Ideologija urbaniteta jednako je naporna kao i bilo koja druga, indokrinacija je indoktrinacija, bez obzira na osnovu iz koje ona proizlazila. Ova je podjela, naravno, presimplifikantna, no može poslužiti kao relativno vjerna ilustracija. Što je književnost bez mašte, bez humora, bez isklizavanja prema drugačijem osjećanju svijeta? U najboljem slučaju bastard nastao parenjem publicistike i spisateljske počesto ne baš najbolje utemeljene ambicioznosti.

Oba ova tabora zaziru od žanrovske književnosti kao nedostojne, pa su SF, fantasy i krimići prognani na rub svemira - situacija je to kao iz originalnih Zvjezdanih staza gdje imate grad u kojemu žive isti ovi ljudi kao ovdje, samo što im je tamo legitimno sve prepustiti razvitku onih prvotnih spisateljskih i umjetničkih intuicija, bez posredovanja ideološkog modnog aparata, u djela oslonjena na imaginativne sklopove. Pa je onda krimić, npr., etička rasprava a ne samo vijanje policajaca i lopova, a znanstvena fanstastika je ispitivanje mogućnosti jednog svijeta u razvoju, a ne zabran ispunjen čudacima.

Vid Jeraj je "Krvnom slikom" zašao baš na teren znanstvene fantastike, tako da je ispunio osnovni preduvjet - ne biti primijećen - što autoru može i dobro doći prilikom pravljenja prvih spisateljskih koraka, tako može izbjeći batinanje. Napisao je SF, znači nije ni imao neke ozbiljne namjere. Međutim, i ovdje u nas i vani, u velikome svijetu, SF je spisateljska forma koja, što ni ne treba posebno dokazivati, krije prave literarne bisere. Najbolji primjeri kojih se trenutačno mogu sjetiti su "Koža boje masline" Darka Macana ili "Potpuni raspad" Neala Stephensona. Vid Jeraj je odabirom teme, a to je eksperimentalna izmjena genetičke slike, skupa s njenim posljedicama, posvjedočio da ga ne zanima urbanizam na kafićki način, kao što ga ne uzbuđuje ni vječiti rat partizana i ustaša. Njega uzbuđuje vrli novi svijet, koji nam je iza ugla, odmah iza knjižnice na kraju svemira, lijevo, što će reći da se u odnosu na dominantnu književnu praksu nalazi na prilično otkačenome mjestu.

Njegov glavni lik nalazi se u bolnici u koju je smješten jer je nakon nekog noćnog izaska osvanuo gol i krvav, te je smjesta hospitaliziran pod umjerenom sumnjom da je vampir. Grad ima metro, što sve govori: radnja se ne događa u današnjem hrvatskom gradu, nego u nekom paralelnom svemiru u kojemu je moguće da vam djevojka najboljeg prijatelja, sablasno talentirana Mihalea, ubrizga injekciju koja izazove dvadesetčetvorosatnu pretvorbu u pudla, koji je k tome i proziran.

Jerajev lik (ujedno i narator) usred dvostrukog je bijega. S jedne strane lovi ga policija, jer je pod nekakvom mutnom istragom zbog potencijalnog počinjenog zločina, a druge strane neophodan je Mihalei za nastavak genetičkog eksperimenta. Tu je i najbolji prijatelj, kojega narator u liku prozirne pudlice vidi u ponešto promijenjenome svjetlu, i više mu nije jasno kako je mogao biti toliko dobar i prisan s tako banalnim čovjekom. Same šetnje parkovima nemala su neugodnost jer se, kako rekosmo, radi o prozirnome psu, što je ideja koje se ne bi postidio ni Iggy Pop, čije su želje da bude pas opće poznate.

Lik tumara po tulumima čija je atmosfera obilježena radikaliziranjem slobodne svjesmjerne ljubavi bez posebnog obaziranja na spol, a u zadnjoj trećini romana pojavljuje se kvazidijabolični lik Kudlaka, koji našeg junaka inspirira na filozofiranje tipa: "Nekad sam razmišljao da trebamo novi rat - jer se ne znamo nositi ni s napretkom, ni s velikim očekivanjima, ni s izazovom budućnosti, iz vrlo jednostavnog razloga, vrijednosti koje smo uspostavili svojim radom nisu bile dovoljne da nadoknade ono što su nam ukrali razbojnici koji su nam zapovijedali."

Sliku Jerajevog svijeta uokviruju prizori post-industrijskog proletarijata što po cijeli dan igra domino ili karte, građevine polako guta korov, sve u svemu, jedan zapušteni dio uvjetno rečeno civilizacije, koja polako nestaje, barem u ovom nama poznatome obliku. Kako opisujući zapisuje, radi se o opasnoj pustoši, pogotovo noću. Atmosfera i ambijent su to s kojima su se više sretali revnosni čitatelji stripova i gledatelji televizijskih serija, nego čitači goreopisane hrvatske književnosti, koja ne zna što bi prije: izašla iz kafića koji to više nije te se priključila ustašama ili partizanima, ovisno o svjetonazoru, ili bi ipak ostala na još jednoj rundi.

A kad spominjemo svjetonazor, mislim da smo kod ključne teme Jerajevih intencija. U njegovoj "Krvnoj slici" nema ovog nama poznatog svjetonazora, onoga što nas kao smeće preplavljuje otvorimo li knjigu ili novine. Njegovi su likovi u posve novoj situaciji. Oni su nam, čak i kada su prozirni pudl, možda i slični, ali horizont na kojemu se događa radnja potpuno je ispražnjen od poznatih nam sadržaja, pogotovo onih ideološkoga predznaka. Ne postoji stvar koju morate napraviti da biste bili ispravni, policajce Jerajev lik, iako nije kriminalac nego je jedan od prvih koji se mijenjaju, doživljava kao negativnu silu, oni nisu utočište ugroženog građanina.

Prozirni pudl i njegovi kompanjoni kreću od nule i kreću se prema nuli, njima je najvažnije da ne budu u minusu, jer su prepušteni preživljavanju. Pudl i Kudlak prodaju vlastite organe i time si omogućuju paraluksuzan život.  Kudlak i pudl kreću na putovanje, muvaju se između slumova, nastambi ispunjenih lijepim ali isluženim ljudima.

Vid Jeraj napravio je iskorak prema prozi koja se bavi rezultatom a ne uzrokom alijeniranog stanja, s time što kod njega rezultat nema veze sa stvarima koje nas preplavljuju s naslovnica, nego se radi o zamišljaju svijeta koji nas čeka kao posljedica posvemašnje tehnologizacije, negdje na kraju kada postane jasno kako tehnologija neće nadomjestiti ono nešto prema čemu je kod prvih svojih koraka homo sapiens upravljao svoje korake. Bestežinski je to i beživotni svijet. Bestežinski jer je svoje junake Jeraj prikazao kao individue koje se konstantno nalaze između dva partija, s važnom napomenom da se partijanje uglavnom ne događa. Njegov si pas dopušta ljudske konstatacije, pas je u njega proziran jer je samo oblik, njegov pudl nijednom nije razmišljao s podlovske pozicije (a i kako bi?), nije to Bijeli očnjak, njegova priča nema nikakve veze sa situiranjem psećeg života u okviru pseće hijerarhije vrijednosti, gdje se na koncu Aljasku zamijenjuje Kalifornijom.

Jeraj je nešto skloniji nabrajanju i opisivanju nego prikazivanju, što može biti posljedica dužeg muštranja s mračnim silama brojnih urednika, možda nedovoljno odlučnih u ohrabrivanju pisca pri njegovim prvim koracima. "Krvna slika" više se oslanja na improvizaciju nego idejni skelet - što nije tipično za SF romane koji su uglavnom idejno vrlo čvrsto građeni - a oni rijetki momenti kada se od iznošenja dojmova Jeraj prebaci na filozofiranje zvuče pomalo i prvoloptaški, poput citirana odlomka u kojemu pisac raspreda o pokradenosti nacije, odnosno naroda, budući da u njega više nema nacija. A opet, roman je hvale vrijedan psihodelični eksperiment tijekom kojega će se čitatelj prošetati prizorima kakvi se rijetko vide u hrvatskoj prozi, koja bi u bliskoj budućnosti mogla preminuti od realizma, kao bolesti koje se nije uspjela riješiti ni u hodu ni nikako drugačije.

U Jerajevu prozirnome pudlu ne treba nastojati vidjeti više no što taj psić je: individualni napor čovjeka koji se, pretpostavljam, debelo dosađuje tijekom čitanja domaćih prozaika, a kao znak umjerenog ohrabrenja nije mu zgorega za poručiti kako tijekom toga dosađivanja nipošto nije usamljen kakvim se možda osjeća. Jeraj vam dođe nešto kao hardcore jazzer, netko tko se istovremeno određuje prema svoj tradiciji, iako se uopće ne želi referirati na nju, odnosno ne želi s njom imati posla, tko zna sve note, ali inzistira na onima koje nose najviše energije. Bilo bi vrlo dobro i vrlo osvježavajuće kada bi ovaj njegov pudl u bližoj budućnosti postao vođa čopora sličnih spisateljskih eksperimenata, jer, ako pisanje nije eksperimentiranje sa stvarnošću, ako nije iskorak prema iskošenoj percepciji, onda možda ni nemamo posla s književnošću, onda možda čitamo izvještaje.

Evo pisca čiju bi autobiografiju bilo zgodno čitati, kad već svi sjedaju i pišu autobiografije. Što li se događa u glavi oca prozirnoga pudla?

 

Vid Jeraj: "Krvna slika"

Knjigomat, 2013.

( Tekst je prvotno objavljen na 3. programu Hrvatskog radija )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –