Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 09.02.2012.

Vladimir Nabokov : Blijeda vatra

Na samrti Rablais je navodno rekao: „Odlazim tražiti veliko možda." - u francuskom prijevodu, „le grand peut-etre".

Bježeći od pompoznosti i izrugujući se ozbiljnosti tih „posljednjih riječi" Vladimir Nabokov će u "Blijedoj vatri" Rablaisovo „veliko možda" citirati kao „the grand potato" - „veliki krumpir". Početak je šezdesetih i velike riječi i velike geste sve su manje na cijeni. Umjesto Rablaisa, što se s crnim jedrima na vjetru upravo sprema otisnuti prema drugoj obali, na cijeni je onaj engleski lord čije su „posljednje riječi" navodno bile: „Ima li senfa u hladnjaku?"      

Postmoderna osjeća specifičnu nelagodu spram pompoznosti i ozbiljnosti, i uopće spram genija. Nakon komične uvjerenosti u vlastiti genij Dalija, nakon tragične uvjerenosti Hitlera u svoje poslanje, nakon velikog uspjeha znanstvenika u stvaranju oružja za potpuno uništenje svijeta, dionice raznoraznih genija, komičnih ili tragičnih, naglo su pale. Nabokov bilježi taj pad: „grand peut-etre" sada se čita kao „the grand potato". Posljednje riječi velikog klasika zamjenjuje ironija i govor obješenjačkih učenika.

Nabokovljeva "Blijeda vatra" dijalog je postmoderne s Velikom Književnošću. U srcu romana nalazi se četverodjelni spjev izmišljenog genija američke poezije Johna Shadea (1898.-1959.), ispisan u četiri pjevanja i 999 redaka. Drugo i Treće pjevanje predstavljaju istinska remek-djela američke poezije. Ali što raditi početkom šezdesetih sa spjevom o smrti kćeri i propitivanju onostranog, što raditi s umirućim Rablaisom?

Nabokov je znao što. U životnoj formi, odmah nakon „Lolite", Nabokov je spjev fiktivnog genija uokvirio luđačkim predgovorom i komentarom samoproglašenog urednika rukopisa: na pjev slavuja oglasio se graktaj grane, „grand peut-etre" dobiva svoj „grand potato" rep.

Shadeov rukopis stjecajem okolnosti dospjeva u ruke njegova prvog susjeda, profesora književnosti i pompozne budale s ozbiljnim znakovima psihičke poremećenosti, koji od supruge preminulog pjesnika ishođuje potpis na urednička prava, a zauzvrat obećava da će rukopis objaviti bez odgađanja, sa svojim komentarom, te ga takvog, netaknutog, ali s dodatkom predgovora i komentara, predati Kongresnoj biblioteci na trajno čuvanje.

Susjed očekuje da će u rukopisu pronaći svoja trabunjanja o bijegu „zemblanskog" kralja Karla II pred ekstremistima potpomognutima od strane Sovjeta. Isprva je razočaran. Nigdje njegovih priča, daleke sjevernjačke Zemble, nigdje kralja koji je u reprodukcijskom smislu bio sklon „obilnim, ali jalovim užicima", i koji je spašavao glavu bježeći preko zemblanskih planinskih prijevoja sve do Azurne obale i potom Nove Engleske.

Samoprozvani urednik zaključuje da je zla Shadeova supruga „štrihala" „zemblansku temu" kojom je on opskrbljivao velikog pjesnika. U prvi mah pada u agoniju. Gdje je „lijepa Zembla"? Umjesto svoje priče dobio je Shadeovu! Ali ubrzo se sabire i u spjevu vidi ono što želi vidjeti. Sve je podložno interpretaciji, sve je podložno komentaru; i komentator je taj koji ima posljednju riječ, a ne pjesnik.

U rijetkim trenucima lucidnosti zemblanski emigrant prisjeća se ruskog novinskog izvješća u kojem je korona (kruna), pogreškom tiskana kao vorona (vrana), a onda idućeg dana nesretno ispravljena u korova (krava). Zanimljivo, engleski prijevod ruskog niza korona-vorona-korova jest crown-crow-cow... Dakle, sve je povezano! Sve se može interpretirati!

I tako sumanuti zemblanski emigrant (po svemu sudeći sam zemblanski kralj, ili pak netko tko se s njim grčevito poistovjećuje) svojim luđačkim predgovorom i komentarom interpretira Shadeov spjev kao pjesmu o zemblanskom kralju, premda se on nigdje izravno i ne spominje. Posvajajući na kraju svog komentara i („moje") djelo i („mog") pjesnika.

Književnost XX stoljeća možda i nije vidjela originalnijeg koncepta od „Blijede vatre". Nabokov je napisao izvanredan spjev - a onda ga unakazio. Potresnu poeziju obukao je u luđačku košulju; ozbiljnom tekstu dao je ironičan, groteskni kontekst. Poanta je pritom u dijalogu. Shade je glas Velike Književnosti, a „zemblanac" je njegova jeka, glas postmoderne.

Pedeset godina nakon objavljivanja „Blijeda vatra" i dalje izgleda posve avangardno. No kao što se sve teže podnosi epoha postmoderne, tako je i teško čitati tekst „zemblanca". Predgovor i komentar Nabokov piše s humorom tipa Gombrowitza ili Bernharda. Na trenutke sve je to jako duhovito, ali...

Ironija postmoderne spram genija i njihovih remek-djela bila je povijesno razumljiva. Sprdnja s mesijanstvom, u umjetnosti kao i u politici i znanosti, bila je dobrodošla korekcija. No pedeset godina kasnije odušak više nije u „zemblancu", već u Shadeu.


Vladimir Nabokov: "Blijeda vatra"
Preveo Mate Maras

Vuković & Runjić, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –