IZDVOJENO NAJNOVIJE PREPORUKE E-SERVIS KORISNO ZABAVA PRESS & PR
Naslovnica > Izdvojeno > Kritike i prikazi > OPŠIRNIJE


Irena Vrkljan : Svila nestala, škare ostale

Roman o bližnjima čija su lica utisnuta u stare fotografije, u osobno odrastanje, u oljuštene predmete iz prošlih dana, u trošne zidove stana u Mommsenovoj ulici. Irena Vrkljan držeći škare sjećanja u pripovjedačkim rukama ipak onu finu, paučinasto ispredenu nit tih interijera ne želi prerezati. Uvlačeći se tekstom još jednom u prostore kroz koje je tijekom niza godina prolazila, autorica se ovim romanom obnavlja iznutra, kao da upravo u njemu još jednom pronalazi ono utočište i prisni svijet tišine sobe s posve bijelim zidovima.

 
Irena Vrkljan : Svila nestala, škare ostale
Obnavljanje sjećanja podloga je i temelj romana "Svila nestala, škare ostale". Italo  Calvino jednom je prilikom napisao kako se jedino sjećanje može neprestano  iznova miješati i raspoređivati na sve moguće načine.

Irena Vrkljan, pjesnikinja, ("Krik je samo tišina"; "Doba prijateljstva"; "Soba, taj strašni vrt"; "U koži moje sestre") i prozaistica ("Svila, škare"; "Marina ili o biografiji"; "Berlinski rukopis"; "Dora, ove jeseni"; "Naše ljubavi, naše bolesti"; "Posljednje putovanje u Beč"; "Smrt dolazi sa suncem"; "Zelene čarape"; "Sestra, kao iza stakla"; "Dnevnik zaboravljene mladosti"), autorica nekoliko scenarija koja je od 1960. do 1971. radila na televiziji kao urednica emisije "Portreti i susreti" u novom romanu kreće se u međuprostoru između vidljivog velikog spremanja stana iz kojeg mora izseliti i njegove nevidljive povezanosti s dijelovima fotografija na koje pri tome nailazi.

Upravo su osobe čiji su pogledi na tim slikama zaustavljeni, u maniri barthesove priče o subjektivnom vremenu, još jednom inicirale autoričinu potrebu za tekstom. Izvlačeći se vrlo diskretno iz svoje osobne naratološke  „katakombe", kako je jednom prilikom zapisao Zdravko Zima, Irena Vrkljan po prvi puta posve otvoreno piše o trenutcima prisnosti s nekim bliskim i bitnim osobama (otac, majka, Z., prijateljice). Bjelina papira tako još jednom postaje utočištem za pisanje o nemirima, nesigurnostima, snovima, sjeti, o prošlim knjigama. Ona je i opet mjesto na kojemu se mogu postavljati pitanja bez straha i sumnje u budući odgovor, to je autoričin „bijeli prostor slobode".
 
Ovaj svojevrsni dnevničko-dokumentarni ispovijedni ciklus bez navođenja točnih datuma (samo je pismo upućeno ocu 31.1.1951. datirano) pretapa se sa filigranskom senzibilnošću autorice pa se neki dijelovi romana čine poput zrcalnih lirskih oaza tišine rezervirane samo za dvoje: Irenu i Irenu.

„Svila nestala, škare ostale" roman je o bližnjima čija su lica utisnuta u stare fotografije, u osobno odrastanje, u oljuštene predmete iz prošlih dana, u trošne zidove stana u Mommsenovoj ulici. Tragovi njihova obitavanja prepoznaju se i u slikama iz soba u Beogradu, Zagrebu, Opatiji, Berlinu. Irena Vrkljan držeći škare sjećanja u pripovjedačkim rukama ipak onu finu, paučinasto ispredenu nit tih interijera ne želi prerezati. Uvlačeći se tekstom još jednom u prostore kroz koje je tijekom niza godina prolazila, autorica se ovim romanom obnavlja iznutra, kao da upravo u njemu još jednom pronalazi ono utočište i prisni svijet tišine sobe s posve bijelim zidovima.

I dok se pred čitateljskim očima odmataju posve osobne unutarnje slike pamćenja, pripovjedačica samo na nekoliko mjesta u romanu dozvoljava priči da je povuče u dubinsko poniranje za iščezlim. Vrlo brzo se potom okreće svili teksta, onom vidljivimo znaku, onim riječima koje u svojem značenju približavaju i dopunjaju ono udaljeno. Okreće se tom „prostoru oslobađajuće imaginacije". Razotkriva se tada brižljivo prikrivan u dosadašnjim Vrkljaničinim romanima osjet nostalgije. Sada on generira  „ogorčenost zbog prolaznosti svega", a prisjećanjem na prošlo sluti se osjećaj zaustavljenog vremena kao kod Brune Schulza u "Dućanima cimetne boje".

I dok obje knjige obavija dah melankolije i nostalgije, nostalgija Irene Vrkljan čini se posve refleksivnom. Ona kao da se odnosi samo na individualnu memoriju. Ona nije čežnja za prošlošću, nego zapravo za sadašnjošću koja nestaje, za danima u kojima je vrijeme drugačije teklo, za vremenom usporavanja, za pogledom na mir bijele mačke dok sjedi ispod grma u dvorištu.

Ovaj se roman kroz svoje međuprostore odmaknuo od autoričine poetike mada se na prvi pogled čini da je riječ o još jednom nježnom  usmjeravanju na klišeizirano čitanje. Ipak potreba za sažimanjem, duhovno autoportretiranje, žudnja za prazninom  oblikuju prostor nultog stanja jezika iz kojega Irena Vrkljan može krenuti u nešto drugo, u novu sobu, u novi tekst, u novu tišinu.

Naravno, iza svakog novog poteza stoje i dalje nepregledna polja bjeline, još jedan pijesak vremena, još jedan osjet mekoće svile. Jer piše Irena, „želim se samo još smijati, glasno i usprkos svemu. I zatim glavu nagnuti nad tekst, ponovno i ponovno."


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

Helena Sablić Tomić , 21.03.08

Isprintaj | | | Croportal

 
 







PRETRAŽIVANJE
tekstova kataloga
OGLASI

ARHIVA KRITIKA I PRIKAZA
Helena Sablić Tomić
Izdvojeno / Najnovije / Bestseleri / E-servis / Korisno / Zabava / Press & PR
Sva prava pridržana © Moderna vremena Info d.o.o. 2005-2013.