Tom McCarthy : Ostatak

Roman "Ostatak" je kao rukopis godinama kružio britanskom književnom i izdavačkom scenom. No marketinški odjeli nisu znali što bi sa još jednom pričom o junaku s amnezijom. I tako je „Ostatak" škartiran, premda je, potucajući se, stekao kultni status.

Negativna marketinška procjena stvorila je od „Ostatka" literarnog mučenika. S tom karizmom 2005. rukopis je prešao La Manche i dospio u Pariz gdje ga je izdala kuća Metronome. Kad se kao strani roman vratio u Britaniju dočekan je s ovacijama kritike, a na engleskom ga je prvi otisnuo neovisni britanski izdavač Alma. Povratak emigrantskog rukopisa je bio slavodobitan. Književnost je trijumfirala, a ugledne novine „Ostatak" su, redom, proglašavale instant klasikom engleske književnosti.

Čudno je to kako se u priči novinara i urednika Toma McCarthya (1969.) nije prepoznao nikakav potencijal. U krajnjoj liniji to je ipak priča kako potrošiti fellinijevsku svotu od 8 i ½ milijuna funti. Bezimeni londonski samac dobiva odštetu zbog tajanstvene nesreće o kojoj ne smije govoriti, niti koje se sjeća.

Osam i pol milijuna će isprva uložiti na burzu. Stvaranje novca iz „kolektivne mašte ulagača koja neprestano zamišlja budućnost i održava cijenu dionica" poprilično ga intrigira. Ali onda pronalazi nešto bolje. U sjećanje mu se vraća jedna kuća iz vremena prije nesreće, zajedno sa susjedom koja peče jetrica, muškarcem koji popravlja motor, mačkama na crvenom krovu... Umjesto investiranja novca u kolektivne burzovne fantazije odlučuje uložiti u osobnu fantaziju, izgradnju kuće iz sjećanja.

Od samog početka McCarthy opisuje svog junaka kroz opsesivno kompulzivno ponašanje i repetitivne radnje. S izgradnjom kuće to stanje kulminira. Susjeda mora neprekidno peći jetrica, muškarac neprekidno lupati po motoru... Na tom mjestu nije teško imati razumijevanja za izdavače koji su odbili rukopis.

Ponavljajuće radnje šire se i na nova „uprizorenja". Uz osjećaj potpune kontrole njih prate i blagi fizički podražaji. Recimo, neprekidno servisiranje automobila izaziva „bockanje u glavi". Tu je i doživljaj „lebdenja", pa „zanosa"; a na kraju još malo „bockanja". Uglavnom - nije da nije pomaknuto, ali nije baš niti uzbudljivo.

McCarthy nudi medicinsko objašnjenje. Tijelo samo proizvodi sredstva za ublažavanje bolova. Što je trauma jača, to se ona više izlučuju, a s time raste i potreba za neprestanim ponavljanjem tog procesa... Naravno, to nije cjelovito objašnjenje. Unutar romana postoji široko i tajnovito egzistencijalističko područje.

Kritika posebno upozorava na njega kao ono ključno u romanu. Međutim, ipak ostaje pitanje tko je, u konačnici, bolje procijenio „Ostatak": marketing ili kritika? Odgovor se ne čini jednostavnim. Tko zna kako bi kritika reagirala da roman nije generirao svoju priču ružnog pačeta. Jer u neočekivanom obratu rukopis, koji je odbačen kao marketinški nezanimljiv, dobio je upravo savršenu marketinšku priču.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )