IZDVOJENO NAJNOVIJE PREPORUKE E-SERVIS KORISNO ZABAVA PRESS & PR
Naslovnica > Izdvojeno > Kritike i prikazi > OPŠIRNIJE


Drago Britvić : Mirno teku rijeke

Suvereno baratajući dominantnim lokalnim koloritima unutar varijeteta (dalmatinske čakavštine i »krapinske« kajkavštine) Britvić je, možda i po "prirodnoj" inerciji osobnih dimenzija totalne kulture unutar nacionalne totalitarnosti štokavskog, dvadesetom stoljeću pokazao kako sva tri jezika-unutar-Jezika mogu supostojati. Ne kao veliki i mali, ne unutar izvanjezične hijerarhije, nego kao one male i složne ruke iz "Vlaka u snijegu" za koje mnogi od nas također misle da su među nama oduvijek.

 
Drago Britvić : Mirno teku rijeke
Fanatizam identifikacije s tradicijom, bez obzira na oblike i stupnjeve njezine represivnosti, u pravilu ljude dovodi do pogrešnih konstatacija. Na primjer da postoje prirodne i neprirodne stvari, djela, odnosi. Tako je prirodno da je netko heteroseksualac, a neprirodno da to nije; prirodno je da se juha jede na početku obroka, a neprirodno da se njome obrok završava, prirodno je da je netko čiste krvi, a neprirodno je da to nije... i tako u bezdan loših autentičnosti koje se ne jednom poistovjećuju s poviješću.
 
No, informiraniji, strpljiviji i obrazovaniji, ne libe se znati da niti »prirodne« stvari nisu tu po prirodi: drugim riječima, oduvijek. I Deset je, recimo, zapovijedi netko nekad nekome izrekao, otisnuo i isporučio. Predaja konkretno zna tko, kome, kada, što i kako. Priroda njihove prirodnosti, dakle, nije prirodna. Nastala je nekad. I to od autora za kojega fundamentalisti misle da je Bog, a hermeneutičari, da je jedan od autora Staroga zavjeta. Pouka ove kulturalne basnovite parabole namijenjena političkim životinjama je: priroda prirodnosti, po svojoj je »prirodi« društvena.

A kako onda, pitat će se pošten čuđenik-u-svijetu, sa stvarima i riječima koje kao da su oduvijek među nama. Kao da spadaju u prvu akviziciju ne samo našeg osobnog svijeta, nego i svijeta kolektiva kojemu pripadamo. Kamo s praksom memorije koja se prema našim osjetilima ponaša kao sa smo je popili s prvim majčinim mlijekom!? I kako se ponašati kada saznamo da i to nasljeđe, da to blago grupe, bilo da se radi o fanovima, etnosu, naciji, kulturi... ima autora: čovjeka s imenom i prezimenom.

Konkretno: kako se nositi s činjenicom da je pjesme kao što su to: »Maslina je neobrana«, »Zvona moga grada«, »Anđele moj«, »Potraži me u predgrađu,« »Kad bi vi znali gospođa«, »Mirno teku rijeke«, »Noćas ćemo sebi ko materi reći«, »Bože čuvaj Hrvatsku»... ipak netko napisao. Da nisu odraz komunalne duše, nego da imaju autora. I da ih je, sve redom, napisao jedan jedini čovjek: Drago Britvić.

Nije slučajno da na poleđini knjige Draginih stihova "Mirno teku rijeke" koje je za tisak priredio akademik Nedjeljko Fabrio, nailazimo na tvrdnju: »U hrvatskoj zabavnoj glazbi ime Drage Britvića metafora je za autora tekstova i pjesnika koji je sudbinu svojih stihova u književnim časopisima ili ukoričenim zbirkama poezije pretpostavio suživotu s notama najistaknutijih skladatelja.«

Riječ u kojoj stanuje ključ za poništenje tradicionalnog autorskog kao eminentno individualne instance koja aktivno izmiče pred prostorom grupnog kreativnog i intelektualnog vlasništva, jest metafora. I ne čudi činjenica što se i upućeniji u tradiciju festivala i festivalnosti nepravedno tako-zvanog »primijenjenog« pjesništva, iznenade kada, listajući ovaj vrijedan dokument kulture, pjesmu za koju su bili uvjereni da je vječna, da nema prije ni poslije, da je tako prirodno da je ona naša, identificiraju kao stvaralački uradak jedne jedine osobe: Drage Britvića.

Pisao je na sva tri varijeteta hrvatskoga jezika: jednako uspješno. Suvereno baratajući dominantnim lokalnim koloritima unutar varijeteta (dalmatinske čakavštine i »krapinske« kajkavštine) Britvić je, možda i po "prirodnoj" inerciji osobnih dimenzija totalne kulture unutar nacionalne totalitarnosti štokavskog, dvadesetom stoljeću pokazao kako sva tri jezika-unutar-Jezika mogu supostojati. Ne kao veliki i mali, ne unutar izvanjezične hijerarhije, nego kao one male i složne ruke iz "Vlaka u snijegu" za koje mnogi od nas također misle da su među nama oduvijek.
 
Panorama stihova Drage Britivića hvale je vrijedan izdavački i urednički poduhvat kojim takozvana visoka kultura (ili njezine nacionalne relikvije u tranzicijskoj suvremenosti) zasluženo odaje ukoričenu počast pjesniku koji je pisao i stvarao ne hajući za udobnost baš knjiških korica.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

Nikola Petković, 15.09.08

Isprintaj | | | Croportal

 
 







PRETRAŽIVANJE
tekstova kataloga
OGLASI

ARHIVA KRITIKA I PRIKAZA
Nikola Petković
Izdvojeno / Najnovije / Bestseleri / E-servis / Korisno / Zabava / Press & PR
Sva prava pridržana © Moderna vremena Info d.o.o. 2005-2013.