 |
Marinko Koščec u svom petom romanu "Centimetar od sreće" ("Otok pod morem"; "Netko drugi"; "Wonderland"; "To malo pijeska na dlanu") tematizira svijet budućnosti i u skladu s time tzv. “postčovjeka”. Čini to na nekim mjestima u romanu vrlo radikalno preispitujući kroz sudbine cimerske četvorke (Rolo, Kix, Maša i Taša) suvremenost i budućnost.
Unaprijed zadanim konceptom romana autor kao da je želio oblikovati njihovu tridesetogodišnju futurističku priču počevši na onome mjestu u životu svojih protagonista gdje bi netko drugi vidio moralni problem i zaključio pripovijedanje. Namjernim uočavanjem nerješivih situacija koje ne potiču na refleksiju nego izazivaju duboku iscrpljenost, Koščec ne postavlja pitanja, ne produbljuje, ne objašnjava, ustvari eksplicitno niti ne kritizira “ključne trenutke tranzicijskog procesa”, nego samo bilježi životne situacije u kojima se zatiču deziluzionirani, tjeskobama razdirani likovi kojima ozbiljno prijeti i kriza srednjih godina.
Prizori iz vrtloga njihovih života ne slijede pravolinijsku romanesknu naraciju već se različiti glasovi pripovjedača okupljaju oko krhotina osobnih mozaika čija će završna slika oblikovati portret lika na čijem se licu prepoznaju odjeci razorenih socijalnih, moralnih i emotivnih vrednota uronjenih u egzistencijalnu filozofiju “Centimetra od sreće”. Kronotop prepun signala koji upućuju na krizu društva u drugom je planu interesa autora čija je pripovjedačka pozornost osim utiskivanja u tekst brojnih aluzija na film i literaturu, okrenuta istraživanju psihološke komponente lika, gradeći pri tome svijet romansirane budućnosti na njihovim traumama.
Koščec je u zgusnute rečenice iz kojih izbija gorčina i oporost, britkost misli i brutalnost, reflektirao jezik koji prikuplja poetiku otuđenog svakodnevlja onih ličnosti koje svojom nestabilnom i moralno izopačenom osobnošću oslikavaju tešku i sumornu sudbinu. Stoga se sva četiri lika kroz naraciju oštro, bez naratološke najave, često puta u dubokim esejističkim ili dijaloškim rezovima, preoblikuju u antijunake sklone fatalizmu, depresiji i kompletnoj rezignaciji.
Roman dosljedno ocrtava urušavanje i devijacije, a ona čuvena egzistencijalna tjeskoba urbanog čovjeka u novom dobu poprima samo različite značajke u svakodnevlju bez obzira pojavljuje li se ona kao posljedica želje za uspješnom poslovnom karijerom (Maša), mafijaških poslova (Kix), emotivne frustracije (Taša) ili postratne traume (Rolo) .
Koščec je prikazujući anomalije društva namjerno šokirao čitatelje prizorima nasilja, perverzija, poslovnih frustracija, emotivnog degradiranja ili erotskih fantazija. Maša, Taša, Rolo i Kix brodolomci su ugrožene tjelesnosti koja postaje fenomenalnom naznakom onoga što se zbiva s “postčovjekom” koji se primakao rubu. Apsolutna intimizacija, pokušaj povratka sebi od sebe, jasno je podvučena završnom epistolarnom komunikacijom majke i kćeri koja ocrtava obrise novog spleena, osjećaja ispraznosti koja tako postoje dominantan osjet “Centimetra od sreće”.
Da se ne shvati krivo - ovaj roman može biti i kritičan ako tako njegov autor želi, a svaki je čin progovaranja o društvenim anomalijama poticajan za javnu polemiku i kritiku.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku ) Helena Sablić Tomić , 13.02.09
Komentiraj | Isprintaj | Facebook | | Croportal 
|
|
|
|
|
|
|
ARHIVA KRITIKA I PRIKAZA
Helena Sablić Tomić
|
|
