Ivana Šojat-Kuči : Mjesečari
Svatko je barem jednom čuo priču o čovjeku kojemu je svega došlo preko glave, pa je svoje bližnje obavijestio kako ide po cigarete i više se nikada nije vratio, niti ostavio bilo kakav trag. O jednom doista takvome i gomili kojoj zapravo još malo nedostaje da se odluče na takav korak piše u svojoj novoj zbirci priča osječka pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica Ivana Šojat-Kuči.
Iako iza sebe ima respektabilan opus (četiri pjesničke zbirke, roman, zbirka priča, zbirka eseja i prijevodi autora kao što su Carver, Barthes, Auster i dr.) riječ je o autorici koja do sada nije izazvala veći medijski interes. Razloge tome svakako treba tražiti u činjenici što se njezino pismo nimalo ne uklapa u trendove, niti takav interes uopće svojim pisanjem zaziva.
Njezina nova zbirka "Mjesečari", korektnih i sasvim solidno napisanih priča, donosi dvanaest uravnoteženih proza u kojima se ispisuju sudbine ljudi posvađanih sa srećom, male životne priče od kojih samo neke, zbog intenziteta tragičnosti, mogu računati da će završiti kao kratka vijest nagdje na rubovima crne kronike. Prekidi ljubavnih veza i kajanje zbog toga, smrt životnog partnera, samoća, propali brakovi, roditelji kojih nikada nije ni bilo ili upravo umiru, posljedice rata i dr. to su situacije u kojima se nalaze njezini likovi, čije živote obilježavaju samo dvije konstante - potpuna praznina, ona iz koje se doista može jedino još zauvijek otići po cigarete i snovi, manje kao bijeg, a više kao još jedno 'prerađivanje' stvarnosti i svakodnevice.
Šojat-Kuči, tako, ispisuje skice promašenih egzistencija i portrete ljudi koji su od života svakako očekivali više i pri tome, što je velika sreća, ne upada u patetičnost koja bi se gotovo očekivala. Najveća zamjerka zbirci u cjelini svakako jest u «sličnosti» priča, odnosno ponavljanju istoga modela zbog kojeg se dobija dojam da kad ste pročitali jednu priču, kao da ste ih pročitali sve.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )